Dragi oci kardinali,
oče nadbiskupe, domaćine ovog slavlja,
dragi oci nadbiskupi i biskupi,
braćo svećenici, redovnici, časne sestre,
dragi očevi i majke,
dragi mladi i draga djeco!

Pozdravljam sve vas ovdje nazočne na ovome svetom tlu u svetištu Gospe od Otoka. Pozdravljam sve koji nas slušaju putem Hrvatskog radija, koji nas gledaju putem Hrvatske televizije i tako su s nama povezani u ovom svjedočenju vjere, ispovijedanju pobožnosti prema Majci našega Gospodina. Presveta Bogorodice, ti koja si u ljubavi presvetoga Trojstva, u slavi neba i u radosti nebeske Crkve, ali si s nama i uz nas kroz našu povijest i u našoj sadašnjosti svojom majčinskom ljubavlju, čestitamo ti Tvoj rođendan. Okupljeni smo kao Tvoji sinovi i kćeri da danas iskažemo zahvalnost za sve ono što si nam od svoga božanskog Sina Isusa Krista, izmolila kroz cijelu povijest i ove posljednje godine velike nevolje, da smo ipak opstali, da smo preživjeli tolike prijetnje uništenja i da smo danas ovdje sabrani u slobodi s punim pravom da živimo slobodan život na slobodnom tlu svoje lijepe domovine.
Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici, čuli smo u Evanđelju kako Elizabeta pozdravlja Presvetu Djevicu, kad joj kliče: “Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje!”. Koliko je puta ponovljen taj pozdrav iz vjerničkih srdaca! Ali, onda Elizabeta otkriva tajnu Nazaretske Djevice, kada kliče: “Otkud da Majka mojega Gospodina dolazi k meni?” Time Elizabeta otkriva poziv i dostojanstvo Blažene Djevice Marije. Ona je oduvijek bila zamišljena u Božjoj misli da u punini vremena bude Majka Utjelovljene Riječi. Jer Riječ je tijelom postala u njezinu krilu, u djevičanskom krilu snagom Duha Svetoga. Bog se utjelovio, a jedini motiv utjelovljenja je ljubav.
Isus će kazati kako je Bog ljubio svijet da je poslao svoga Sina na svijet, da nitko koji vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Što Crkva svjedoči, što Crkva vjeruje, što Crkva naviješta, što su naši pradjedovi ovdje na obalama Jadranskog mora čuli prvi puta kad su im vjesnici Evanđelja navijestili otajstvo Isusa Krista? Čuli su objavu Božju, ono što je Bog želio čovjeku iz ljubavi priopćiti o sebi. Da znamo tko je on, da znamo da je on vječno živi, neizmjerno dobri, sveti i pravedni, koji u sebi u neizrecivoj budnosti svoga unutarnjeg života, svoje spoznaje i samospoznaje živi zajedništvo Presvetoga Trojstva – Oca i Sina i Duha Svetoga. To nam je otkrio o sebi i utjelovio se Očev Sin, druga božanska osoba Presvetoga Trojstva da nam to kaže. Da nam objavi istinu o Bogu.
Ali nije Bog govorio čovjeku samo o sebi, Bog je progovorio čovjeku o čovjeku. Samo po objavi Isusa Krista mi znamo puninu istine o čovjeku. Da bi čovjek upoznao svoje dostojanstvo, da bi čovjek živio svoje dostojanstvo i da bi snagom Isusova otkupljenja postao sin Božji, kći Božja, novo stvorenje posvećenjem i otkupljenjem. Zato ćemo razmotriti koje to istine nama Bog govori o čovjeku.
Kriza svijeta, moralna kriza suvremene civilizacije nije samo u odbacivanju Boga i njegovih božanskih zakona, nego je također u nepoznavanju istine o čovjeku. Razne su misli, razna tumačenja, razna shvaćanja o tome što je to čovjekovo biće. Da li je on samo tijelo, da li je on samo vrijeme, da li on samo trka za nekim bogatstvima, moćima, užicima. Što je taj čovjek?
Prva istina o čovjeku jest, braćo i sestre, da je čovjek stvoreno biće, da nije iznikao iz nekih mračnih sila svemira, nego da je dar Ljubavi. Bog ga je stvorio iz ljubavi. To je istina o čovjeku. I na prvoj stranici Svetoga pisma čitamo: “I Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku”. Svaki je čovjek stvoren. Stvoren je po otajstvu ljubavi, po otajstvu Bogom posvećene ljubavi muža i žene, da u tom otajstvu postanka čovjeka sudjeluje Bog, vječni, živi Stvoritelj. I on svakom čovjeku stvara i dariva besmrtnu dušu. Zato kaže Sveti Otac Ivan Pavao II, “čim je čovjek začet, već je uključen u Božju vječnost”. Dakle, stvoreni smo na sliku i priliku Božju. Tu svijest, mladi, probudite u sebi i vjerujte tu istinu o sebi. Mladiću, djevojko, darovani ste, jer Bog je stvoritelj iz ljubavi.
Druga je istina o čovjeku da je čovjek pao, sagriješio. Bog mu je ponudio od početka njegova postojanja svoju ljubav, suživot, sreću. Ponudio je to njegovu slobodnu izboru, jer čovjek je stvoren kao slobodno biće da može ljubavi i istini kazati “da”, da vjeruje, prihvaća, da može Boga usvojiti u svoju savjest, u svoj život, u svoje srce. Ali zaveden, prevaren od “oca laži i čovjekoubojice ljudi od početka”, kako kaže Isus za Sotonu, povjerovao je laži, neprijatelju Božjemu i sagriješio. U sebi je razorio svoje unutarnje biće sklada, mira, ljepote i dobrote i postao je grešnik. Postao je, rekli bismo, duhovna lješina. Dakle, grijeh je prisutan u povijesti, grijeh je razorna snaga povijesti, čovjeka, obitelji, ljudskog života. Ova civilizacija ne vjeruje u grijeh, jer ne vjeruje da je čovjek stvoren od Boga iz ljubavi za Ijubav. I kako na taj grijeh, koji odjekuje kao rana u svakom ljudskom biću, u meni, u vama, u svakome od nas, kako na taj grijeh odgovara Bog?
Dolazimo do treće istine o čovjeku: otkupljenje, spasenje. Da li je Bog je na čovjekov grijeh odgovorio milosrđem i ponovno ponudio šansu čovjeku da bude novo stvorenje, sin Božji, kći Božja, utjelovljenjem vječne Riječi. Čovjek ima šansu postati nov, slobodan, Božji. Ali čijom zaslugom? Nikakvim našim djelima – nikada se grešnik ne može otkupiti svojim vlastitim djelima, svojom vlastitom snagom – nego je opet otkupljen ljubavlju Boga prema tom čovjeku palom i jadnom. A tako je Bog ljubio svijet, čovjeka, da je za njega umro na križu. To je cijena našega otkupljenja. I samo ta ljubav s križa otkupljuje čovjeka, samo ta muka i smrt Sina Božjega, njegovo uskrsnuće, zalog je našeg pomirenja s Bogom, izgradnje Božjega svijeta i ulaska u kraljevstvo Božje. Križ, ljubav bez kraja i ljubav do kraja, kojoj nema mjere, izraz je Ijubavi, nesebičnosti, požrtvovnosti: živjeti za drugoga, žrtvovati se za drugoga, spašavati drugoga. Isus Krist raspeti! Stoga “mi propovijedamo Isusa Krista raspetoga, poganima ludost, a Židovima sablazan”, piše Pavao u ono vrijeme, “a nama Božja snaga i Božja sila.
Četvrta je istina o čovjeku da je čovjek etičko biće, da ima savjest i da u svojoj dubokoj nutrini ima razlikovanje između dobra i zla. Pitam mlade, da bi im nekako rastumačio savjest, pa kažem: “Ako slijepac prolazi preko ulice, tapka, nesiguran, traži prijelaz, a vi mu pristupite, s poštovanjem ga uzmete za ruku i prevedete ga na drugu stranu. Da li ste osjetili u savjesti da je to dobro, da ste dobro učinili? “Jasno”, kažu, “dobro je to pomoći”. A onda kažem: “A kad biste bili tako opaki i tako zlobni, kad biste se zaletjeli u tog slijepog čovjeka, izrugali ga, i gurnuli ga da padne, šta bi vam onda savjest rekla?”. Osudila bi ga, osjete to mladi. Čovjek je etiko biće i ne može izbjeći od odluke da bira između dobra i zla. A dobro je dobro, a zlo je zlo! I nikada, kako god ljudi zalutali i izmijenili svoje pojmove, ne mogu izjednačiti dobro sa zlom, niti zlo s dobrom, jer je razlika nepremostiva. Čovjek se uvijek mora odlučivati i birati hoće li ići putem dobra ili putem zla.
Čuli smo u prvom čitanju iz Staroga zavjeta, (Pnz 30,15-29), kako Bog stavlja pred čovjeka taj izbor “kao etičkom biću”, kad mu govori: “Ako poslušaš zapovijed Gospodina Boga svoga, koju ti danas dajem, ako ih poslušaš ljubeći Gospodina Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš i razmnožit će te Gospodin Bog tvoj i blagoslovit će te u zemlji, u koju ulaziš da je zaposjedneš”. Naprotiv, kaže Bog: Ali, ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao poštovanje, ja vam, kaže, danas izjavljujem da ćete zaista propasti. U grijehu je začeta propast, u grijehu je začeto čovjekovo razorenje, opustošenje, poniženje i konačno vječno osuđenje.
Zato kaže Duh Sveti u toj knjizi Starog zavjeta: “Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta On je život tvoj!”
Bog je život čovjekov, i čovjek tek onda živi puninu čovještva, puninu dostojanstva i Ijepote kad je Bog njegov život, u njegovoj volji, savjesti i slobodi, u njegovim izborima dobra. To on odlučuje svojim izborom. Zato Crkva, kao trajni glasnik Božje riječi u povijesti i u povijesti hrvatskoga naroda, i u suvremenoj civilizaciji ne može nikada propovijedati drukčiji moral. Ni drukčije vjerovanje, makar bila korijenito sukobljena sa svijetom i s duhom ovoga svijeta. Ne može odustati od istine jer je poslana da naviješta čovjeku istinu o Bogu i o čovjeku. A čovjek nije samo sam čovjek, čovjek je zajedništvo, on je obitelj. To je najbliskije zajedništvo osoba jer je Bog stvorio očinstvo i majčinstvo kao suradničku ljubav sa svojom stvaralačkom ljubavlju da bi se darivao život. I zato Crkva naviješta dostojanstvo i čistoću braka. Ona je protiv protunaravne kontracepcije, jer je ona poniženje čovjeka, ljudske osobe, izrabljivanje. Crkva ne može odustati da bude u obrani života od početka postanka čovjekova bića. Ako kaže Papa u enciklici “Evanđelje života” da je čovjek čim je začet već uključen u Božju vječnost, jer je dobio besmrtnu dušu, onda je to biće zaštićeno i Božjom zapovijedi “Ne ubij!” Čovjek dira u samo stvaranje. I toliki pobačaji u hrvatskom narodu koji još uvijek traju, makar imamo već pet godina slobode i mogli smo stvarati drukčiji zakon u svom Saboru! Da, to je napad na stvaranje, na Boga, na Božju ljubav. Tu – u začeću – već počinje otajstvo čovjeka, dostojanstvo čovjeka, nepovredivost života. Zato Crkva ne može promijeniti Božje zapovijedi. Ona ih neprestano naviješta.
Peta istina o čovjeku rekao bih da je temeljna istina, a glasi da je čovjek besmrtno biće, da njegov život nije ograničen samo za to vrijeme, na tih nekoliko godina ovozemaljskoga života, nego da je on produžen u vječnosti, u Božjoj vječnosti. Ja nisam od vijeka, samo Bog je od vijeka, ali ću biti do vijeka, jer Bog tako hoće, jer je neopozivo čovjeka već stvaranjem pozvao u svoju vječnost, u svoj život i u svoju ljubav. To je ta silna istina da je čovjek stvoren da besmrtnom dušom vječno živi i da bude sudionik uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista i uznesenja njegove presvete Majke na nebo, dušom i tijelom. I tako čovjek, čitavo i cjelovito biće, satkano od duše i tijela, da bude vječni stanovnik nebeske Crkve, uronjen u tu nedokučivu Ijubav Presvetoga Trojstva i u njegovu radost. To je smisao.
Jedna kineska djevojka napisala je omladinskom komunističkom listu pismo: “Odgovorite mi, zašto se živi? Ne želim živjeti samo da živim. Hoću znati zašto se živi? To je pitanje. Odgovorite mi, tko je čovjek? Koji je smisao života”. Uredništvo nije dalo odgovor, jer ga nema. Materijalizam nema odgovora o čovjeku, može samo šutjeti ili varati, no nema istine o čovjeku. To uredništvo je zašutjelo odgovor, ali je objavilo pismo. Neka stotine tisuća, i milijuni mladih Kineza pitaju što djevojka pita. Najednom, na uredništvo dolaze stotine tisuća pisama sa istim i sličnim pitanjima. “Odgovorite!”.
Smisao ljudskog postojanja nije vrijeme, nije bogatstvo, moć, nisu užici, nego vječnost, Božja vječnost. Ta istina, koliko god je silno uzvišena i otkriva nam svu veličinu čovjeka, također je i potresna, jer tu vječnost mi u vremenu biramo, za tu se vječnost mi u vremenu odlučujemo: da li da idemo putem dobra u puninu Božje vječnosti ili idemo putem zla, grijeha u propast vječne odbačenosti. Ne da bi Bog nas odbacio, nego jer mi možemo odbaciti Boga. To je tajna grijeha, da to stvorenje, taj čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju može odbaciti Boga.
Kada vjerujemo tih pet istina onda zaista moramo biti novi. Stoga kaže apostol Pavao Korinćanima: “Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor. Staro uminu, gle, novo nasta!” (2 Kor 5,17). Uminu zlo, uminu grijeh, nasta novo, nasta milost, pomirenje, kraljevstvo Božje.
I zato piše opet Efežanima, onim poganima, koji su iz svoje nevjere, iz svoga poganstva, iz svoje grešnosti krštenjem prešli u otajstvo Crkve kao Kristovi učenici postali sinovi Božji, piše im: “Vi, pak, naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i o njemu bili poučeni kako je istina u Isusu. Da vam je odložiti prijašnje ponašanje staroga čovjeka, koga varanje i požuda vode u propast. Obnavljati Vam se duhom svoje pameti i obući novoga čovjeka po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti života” (Ef 4,20). Sveti apostol Pavao opet piše Rimljanima kako si zamišlja to zajedništvo novoga svijeta, Božjega svijeta. “Već ovdje na zemlji, ljubav nek bude. Zazirite od zla, prianjajte uz Boga. Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem, pritječite jedni druge poštovanju.
Poštovanje je među ljudima: Poštivati čovjeka, svakog čovjeka, djeca poštuju roditelje, roditelji poštuju djecu, brat brata, čovjek čovjeka. To je vizija Božjeg zajedništva među ljudima. Zato nas potiče u revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite. U nadi budite radosti, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani”. (Rim 12, 9-12). Crkva koja moli.
Život Blažene Djevice Marije bio je sav uronjen u Bogu. To je najljepše ljudsko biće koje je zaista živjelo puninu života u Bogu, jer je Bog živio u njezinoj bezgrešnoj duši. Njezin je život bio rad u poniznosti, nesebičnosti, služenju. Njezin je život bio disanje molitve jer je bio život ljubavi. Presveta Djevica Marija je majka i učiteljica molitve. I kako je god čovjek u velikim napastima i opasnostima, i u svojoj grešnosti i u svojim slabostima, ona ga uči moliti. Počnimo moliti.
Govori se o duhovnoj preobrazbi, obnovi Hrvatske, sada slobodne. A što znači ta duhovna obnova? To znači obraćenje naše na putove dobra i odbacivanje zla. Ali da bismo za to bili jaki, odlučni, hrabri, sklopimo ruke da nam se Božja snaga ulijeva u dušu, u naše izbore, u naše poimanje čovjeka i njegove vječnosti. Molimo! I zato je Crkva okupljena oko Marije, Crkva koja moli s Marijom, s kojom moli Marija. Treba nam majka.
U Sarajevu, u tom okrutnom ratu, kojega je potpalila pohlepa i mržnja, gledali smo na televiziji dvogodišnju ranjenu djevojčicu, na svom krevetiću, koga zaziva? Zaziva mamu, i govori: “Mama, mama!”. Osjeća u svojoj nevolji da joj treba blizina majke.
Nije li Isus Krist s križa, u najvećoj patnji svoga srca i njezina srca, darovao majku Crkvi, majku svakome od nas, da bude s nama u našim nevoljama blizinom svoje ljubavi, pažnje i brige. Pa, povjerimo joj se i danas, svaki od nas. I svakog od nas povjerit ćemo njezinu srcu da budete zapisani u njezinu ljubav i da uđete u školu njezine vjere, njezine ljubavi i njezine molitve. Amen.