Božja vjernost u ljubavi prema čovjeku

Dragi vjernici!
Lijepa je ona božićna pjesma: Ljubav Božja prevelika, primi pravu put čovjeka. Put ovdje znači tijelo. Dakle, Božja ljubav, koja je vječna nastanila se u našem ljudskom tijelu (usp. Iv 1, 14). Kako je sve nestalno i promjenljivo u ljudskom tijelu? I tu je vječna Ljubav uzela sebi stan! I poprimila je doista ljudska ograničenja i promjenljivost, ali ono što se nije mijenjalo, čemu je život u tom ljudskom tijelu ostao do kraja vjeran, bila je ljubav. Od početka pa sve do kraja svoga zemaljskog života Isus Krist, utjelovljena druga božanska osoba, Sin Božji, bio je vjerni svjedok Božje ljubavi na svakom koraku svoga zemaljskog puta, u svakom susretu s bratom čovjekom, u svakom trenutku svoga zemaljskog života.

Ovih dana pokrenuli smo službeno glasilo Crkve hrvatskih mučenika koje smo nazvali Hrvatska vjernost. Božić koji je pred nama pruža nam odgovor što je zapravo, vjernost. Vjeran znači ujedno i stalan, dosljedan u početnoj odluci. Dakako, kada se piše božićna čestitka onda treba misliti na koji način je Bog vjeran čovjeku. Kad ne bi bilo te vjernosti Boga prema čovjeku, teško bismo i mogli uopće govoriti što je to vjernost. Nestalnost i prevrtljivost ljudska tako je velika da je lako povjerovati kako vjernost uopće nije primjerena ljudskoj naravi. Bog je od vijeka bio vjeran u svojoj ljubavi prema čovjeku, ali čovjeku ta ljubav nije bila tako uočljiva i prepoznatljiva sve dok se nije pojavila u tijelu, sve dok ona nije bila izložena našim ljudskim ugroženostima. No, i u svim ugroženostima ljudskoga tijela, Bog je uvijek ostao vjeran čovjeku, u svakom času i u svakoj prilici.

Bog tu svoju vjernost očituje već u samom utjelovljenju. Ponizi samoga sebe i postade čovjekom. Ljubav će prihvati i poniženje samo da bude lakše shvaćena i prihvaćena; vjerna ljubav pokrenut će neograničenog Boga da prihvati život u ljudskoj ograničenosti. Ne bi bilo prihvaćanja tog poniženja da nije bilo Božje ljubavi prema čovjeku.

Vidimo kako je ta ljubav ustrajna, vjerna i onda kada utjelovljeni Sin Božji nema prikladnog prihvatilišta među ljudima i rađa se u “neljudskim” okolnostima jedne štale. Ni pred tim neprilikama ljubav prema čovjeku nije se zaustavila. Nije ustuknula ni u slučajevima kada nije bila svuda dobro prihvaćena, ni onda kada je bila izložena Herodovoj mržnji s ubilačkim planovima. Ljubav se uklonila toj mržnji, ali nije ustuknula i prestala ljubiti čovjeka. Ostala je vjerna svjedočeći do kraja, da u svim varijantama ljudskog života pokaže što to znači vjerno i vječno ljubiti čovjeka.

Zacijelo, Božja vjernost i dosljednost u ljubavi prema čovjeku ne bi imale razloga očitovati se u ljudskoj ograničenosti kada među ljudima ne bi bilo onih koji žele biti otvoreni susretu s tom Božjom utjelovljenom ljubavlju. Tu otvorenost Bog je svakako doživio kod Marije i Josipa, kod Šimuna i Ane. Oni su brzo prepoznali očitovanje Božje ljubavi u Novorođenome. Sigurno je još bilo takvih koji su u otvorenosti svoje duše čekali i vapili za svetom nebeskom rosom ljubavi Božje. Oni su je prepoznali i nastojali joj odgovoriti svojom vjernošću. I bogobojazne pastire zahvatila je ta nebeska snaga ljubavi, iako im je još mnogo trebalo da bi dohvatili dimenzije Božjeg silaska u ljudsko tijelo, među ljude. Privlačnost tog govora dosljedne Božje ljubavi, koja je u “zemlji Judinoj” primila tijelo, osjetili su udaljeni mudraci s istoka i došli su joj se pokloniti.

I tako se ta dosljedna i vjerna ljubav Božja prema čovjeku izražavala sve jasnije i jasnije svakim korakom Isusa Krista, a najjasnije zabljesnula upravo u onom momentu kada je na križu u potpunosti postala skrivena Božja veličina a očitovana ljudska nemoć i slabost.

Svemogući Bog nije želio da budu uvijek vidljiva njegovi svemoć i njegova vječnost, njegova uzvišenost i ljepota, ali u svakom činu utjelovljenog Boga Isusa Krista, od rođenja pa sve do Kalvarije, mogla se jasno očitati vjerna Božja ljubav prema čovjeku; ljubav koja pronalazi nevjerojatan ali snažan način predanosti za čovjeka, da sam Bog uzima ljudsko tijelo, rađa se u skrovitom i neuglednom mjestu, nemoćan je i potreban ljudske pažnje i pomoći. Prihvatio je ta ograničenja, ali nije nikada želio ograničiti svoju ljubav prema svakom čovjeku. Naprotiv, svakome želi biti životni pomoćnik i spasitelj.

U ovoj Godini duhovnih zvanja molimo se Gospodaru žetve da pošalje na ove naše njive vjerne djelatnike i svjedoke takve ljubavi Božje prema svakom čovjeku, prema ovom našem čovjeku na području Gospićko-senjske biskupije.
Božić nam ujedno pokazuje što možemo mijenjati, a čemu trebamo biti stalno vjerni, u čemu trebamo biti dosljedni i ustrajni.
Neka svaki vjernik ovog Božića još bolje uoči tu Božju vjernost u ljubavi i neka u istom duhu pokuša odgovoriti i Bogu i svome bratu s kojim živi.
Čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu želi vjernicima svoje biskupije i svima drugima do koga dođe ova moja božićna poruka i čestitka.

+ Mile Bogović
biskup gospićko-senjski

U Gospiću, na prvu nedjelju došašća 2006.