Požega, (IKA) – U Dvorani sv. Terezije Avilske u Požegi 25. veljače, u sklopu korizmenih tribina četvorkom koje Požeška biskupije priređuje u godini Izvanrednog jubileja milosrđa, dekan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Tonči Matulić, održao je predavanje “Božje milosrđe u životu suvremenih ljudi”. Na početku tribine, sve nazočne uime Požeške biskupije i uime požeškog biskupa Antun Škvorčevića pozdravio je kancelar Josip Krpeljević te je izrekao kratku molitvu. Potom je gosta predavača predstavio magister edukacije matematike i fizike u požeškoj Katoličkoj gimnaziji Leonardo Đaković, koji je izrazio radost što je s nama večeras trenutno jedan od vodećih teologa Katoličke crkve u Hrvatskoj, potkrijepivši to navođenjem njegovih najznačajnijih znanstvenih djela i brojnih javnih nastupa o različitim suvremenim pitanjima u Crkvi i u društvu.
Dekan Matulić je svoje izlaganje započeo tumačenjem petog poglavlja poslanice Rimljanima, u kojem sv. Pavao tumači otajstvo grijeha u svijetu u svjetlu otajstva Kristova otkupljenja svijeta od grijeha. Naglasio je da se zbog posljedica istočnog grijeha prvih ljudi, svaki čovjek u duhovnom smislu rađa mrtav. Potom je ustvrdio da posljedice istočnog grijeha osobito bolno očituju grijesi suvremenog svijeta – pobačaj, eutanazija, ratovi, terorizam, zagađenje okoliša i različiti oblici nasilja, koji osobito teško ranjavaju i ugrožavaju one najslabije i najsiromašnije. Jedini odgovor i pravi lijek za ranjeno čovječanstvo je Božje milosrđe, jer svi drugi pokušaji rješavanja pitanja zla ne samo da zlo ne pobjeđuju, nego ga još dodatno uvećavaju. Ustvrdio je da stavljanjem milosrđa u središte svoga djelovanja Crkva čini svojevrsni zaokret u svom govoru o grijehu i pristupu čovjeku grješniku: više ne želi posezati samo i isključivo za oružjem strogosti, kako je to u prethodnim stoljećima činila, nego se želi ponajprije koristiti lijekom milosrđa, kako je to slikovito rekao papa Ivan XXIII. u svečanom govoru otvorenja Drugoga vatikanskog sabora. Govoreći o knjizi pape Franje, “Božje ime je milosrđe”, spomenuo je da je polazište Papinog razmišljanja o milosrđu upravo ranjenost suvremenog svijeta grijehom, i uvjerenje Crkve da tu ranjenost može izliječiti jedino lijekom milosrđa. Naglasio je da je suvremeni svijet izgubio osjećaj za grijeh, iz čega se onda pogrješno može izvući zaključak da onda svijet nema ni potrebe za milosrđem kao lijekom protiv grijeha. Upravo suprotno, ustvrdio je predavač, svijet u cjelini i svaki čovjek pojedinačno i ne znajući u dubinama svoga bića čezne za milosrđem, dobrotom, nježnošću, opraštanjem, jednom riječju za pravom, istinskom, autentičnom i vječnom ljubavlju, a to u konačnici znači za Bogom, koji je ljubav, kako uči papa u miru Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici “Deus caritas est”. Pozvao je sve nazočne da se ove jubilejske godine oslobode uvriježenog, ali pogrješnog poimanja milosrđa i Boga čiju nazočnost u njihovu kršćanskom životu ograničavaju na određeni dan, sat i trenutak, a izvan toga Bog je odsutan u njihovom životu.
Obraćajući se zaručnicima, koji su sudjelovali na ovoj tribini u sklopu svoga tečaja priprave za brak, predavač je naglasio potrebu da svoj budući brak ne temelje na ničem drugom, osim na ljubavi, i to na onaj ljubavi koja je dosegla dovoljan stupanj zrelosti. Taj zahtjev je pojasnio slikom plodnosti požeške “zlatne doline”, koja je sada u sivilu i hladnoći zime te u njoj nema ni traga plodovima, ali koja će na proljeće sva propupati i zazelenjeti se; međutim, bit će potrebno čekati ljeto i ranu jesen kad će njezini plodovi potpuno dozoriti i tek onda će ljudi moći uživati u svoj njihovoj sočnosti. Pozvao je nazočne zaručnike da imaju strpljenja, uz pomoć Božje milosti, doći do zrele bračne ljubavi, koja će biti jamstvo nerazrješivosti njihova braka.
Nakon izlaganja predavač je odgovorio na nekoliko pitanja koja su mu slušatelji postavili. Prisutnim svećenicima predavač je osobito stavio na srce da budu uporni u pastoralnom djelovanju dovođenja ljudi do stupnja zrele ljubavi, ne umarajući se nakon jednog ili drugog pokušaja, nego evanđeoski uporni i s pouzdanjem u djelotvornost Božje milosti, jer u konačnici nismo mi ti koji svojim djelima postižemo spasenje, nego Bog. Napomenuo je da su naša djela samo izraz naše suradnje, koja je nužna i neophodna, ali tek kao naš odgovor na Božju inicijativu i Božje spasonosno djelovanje.
Na koncu su svi nazočni zapjevali kiticu korizmene pjesme o veličini Božjeg milosrđa prema nama grješnicima, i tribinu zaključili molitvom.