Briga za opće dobro mora biti prije uskih stranačkih, gospodarskih, osobnih i inih interesa

Draga braćo i sestre!

Radosno sam prihvatio poziv da sudjelujem u vašem zajedništvu i predvodim ovo euharistijsko slavlje na završetku duhovne obnove koja je u župama ovoga dičnoga slavonskoga grada na Savi trajala od rujna mjeseca prošle godine. Zadivljen sam ovim vašim hrabrim pothvatom kojim ste posvjedočili koliko vam je stalo da budete što više Kristovi. Svi smo mi načeti grijehom i u svakome od nas postoji sklonost da se opiremo Božjoj volji, njegovim zapovijedima i njegovim planovima. Stoga je potrebno uvijek iznova preispitivati koliko smo vjerni Gospodinu, svojim krsnim obećanjima, koliko svojim svakodnevnim životom pokazujemo da smo katolici – ljudi koji su povjerovali Kristu. Svima nam je od vremena do vremena potrebna obnova kako bismo s novim oduševljenjem i produbljenom vjerom živjeli svoj kršćanski poziv. Zato vam danas s ovoga mjesta želim odati priznanje za zauzetost i sudjelovanje, kako u osobnoj tako i zajedničkoj duhovnoj obnovi i ujedno vas biskupski i bratski potaknuti da blago koje ste primili dijelite i nastavite umnažati aktivnim sudjelovanjem u Euharistiji, osobito nedjeljom i blagdanima.

Zahvaljujući vašemu biskupu mons. Marinu Srakiću, pastiru drevne Đakovačke i Srijemske biskupije, na pozivu od srca pozdravljam njega, njegovog pomoćnog biskupa mons. Đuru Hranića, brodskoga dekana prečasnog Stjepana Belobrajdića, kojemu zahvaljujem za riječi dobrodošlice; pozdravljam sve župnike u Slavonskom Brodu, okupljenu braću svećenike, redovnike, časne sestre redovnice i sve Kristove vjernike laike. Pozdravljam predstavnike županijskih i gradskih vlasti na čelu s gradonačelnikom, gospodinom Mirkom Dusparom i županom, gospodinom Šimom Đurđevićem te predstavnike policije i vojske.

“Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina… I nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga”, (Pnz 8,2) potiče Mojsije svoje sunarodnjake u današnjem prvom misnom čitanju. Braćo i sestre, i ja danas ovdje s poštovanjem i kršćanskim suosjećanjem želim podsjetiti na sve patnje i boli, na sva stradanja kroz koja su kroz povijest, a napose u drugom svjetskom ratu i u nedavnom Domovinskom ratu prošli stanovnici Slavonskoga Broda. Znam kroz kakvu ste kušnju prolazili brojeći ranjene i mrtve te podnoseći razaranja. Znam i za vašu velikodušnost koju ste unatoč svojoj patnji iskazivali tolikima koji su spas pronašli u vašemu Gradu bježeći preko Save iz Bosne. Uvjeren sam da ste sve to uspjeli podnijeti zahvaljujući dubokoj vjeri i nadi koja svoj temelj ima u Bogu. Vjera u Božju blizinu i njegovu moćnu zaštitu davala je snagu svima vama da izdržite u tom teškom vremenu.

Bog je bio blizu. Ali ne samo onda nego i danas. Kad je čovjek u nevolji nekako je otvoreniji za Boga, žarče mu se utječe. Iskreni vjernik nije pak uvjetovan trenutnim nevoljama i iskušenjima nego je u stalnom zajedništvu sa svojim Bogom; i u danima oskudice i u danima obilja, u nesreći i sreći, u žalosti i radosti. Mojsije, stoga, upozorava svoje sunarodnjake, u osmom poglavlju iz kojega smo odlomak danas čuli da ne zaborave svojega Gospodina zanemarujući njegove zapovijedi napose u vrijeme obilja i blagostanja: “pošto se najedeš do sitosti, posagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš; kad ti se krupna i sitna stoka namnoži; kad se nakupiš srebra i zlata i kada sve tvoje uznapreduje” (Pnz 8, 12-13).

Velika je napast današnjega vremena, na koju papa Benedikt XVI. često upozorava, “zaborav na Boga”. Znanost i tehnologija su uznapredovali do neslućenih razmjera, a čovječanstvo više nego ikad osjeća tjeskobu i neizvjesnost. Nije li razlog tome upravo to što se sadašnjost i budućnost čovjeka planira i gradi bez Boga.

I stari su Izraelci upadali u tu kušnju, ali su joj se i opirali jer su dobro znali da “Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi” (Ps 127, 1). Drago mi je što ste i vi za geslo svoje duhovne obnove izabrali upravo taj redak iz psalma 127. Biti povezan s Bogom i računati na Njega u svome životu, prepoznavati njegovu volju i po njoj živjeti to je jedini preduvjet smislenog i sretnog života, makar i prečesto prožetog nevoljama, neuspjesima i padovima.
Tu temeljnu poruku života s Bogom i po Božjim zapovijedima dužni smo svjedočiti ljudima našega vremena. Mi smo pozvani pokazati kako živi čovjek koji vjeruje, koji se nada i koji ljubi nadahnut Božjom blizinom i njegovim obećanjima. Iz te perspektive nema nijednog područja života koje se ne bi moglo oplemeniti kršćanskom porukom. Trebamo se postojano suprotstavljati napasti da kršćanska načela primjenjujemo samo u nekim segmentima života, a u drugima da prosuđujemo i djelujemo mimo kršćanskih načela prečesto se ravnajući po načelu kako za ostvarenje ciljeva, često sebičnih, ne treba birati sredstva. To nipošto ne može biti kršćanski stav, ma koliko se u danim prilikama činilo poželjnim i učinkovitim. Nama, ljudima 21. stoljeća, nadasve potrebno je pouzdavati se u Providnost, živjeti oslonjeni na Gospodina u svim životnim okolnostima. U tom smislu poticaj psalmiste je pun nadahnuća: “Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.” (Ps 37, 5) kao i poruka svetoga Pavla “I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!” (Kol 3,17).

Nama vjernicima Euharistija je događaj osobite Božje blizine i izvor snage našem svakodnevnom kršćanskom životu. Stoga, sve u kršćanskom životu trebalo bi započinjati iz Euharistije i slijevati se u nju. I vi ste Euharistijom uokvirili svoju duhovnu obnovu; s njom ste započeli, u njenom ste je znaku provodili i evo s Euharistijom je zaključujemo. Pokušajmo zajedno osluhnuti što nam to Ivan evanđelist poručuje o Euharistiji u današnjem Evanđelju. On nas upoznaje s događajem koji se zbio tijekom ustanovljenja Euharistije na posljednjoj večeri.

Sve što se te večeri događalo za nas ima duboki smisao, jer poslije te večere počela se odvijati drama Kristove muke. Stoga, Isus koristi tu posljednju večeru sa svojim učenicima, da ih na što zorniji način uputi u sve ono bitno što trebaju činiti, ako ga žele nasljedovati. Upućuje ih u tajnu Euharistije i ujedno im pokazuje kako se imaju ophoditi jedni prema drugima. Važno je uočiti da Isus svojim učenicima pere noge tijekom blagovanja, a ne neposredno po dolasku u dvoranu posljednje večere, što je u to vrijeme bio običaj. Tom gestom pranja nogu Isus je htio pokazati i poručiti svojim učenicima i naraštajima poslije njih kako u poniznosti trebaju služiti jedni drugima. Taj snažan Kristov znak govori kroz povijest, a rekao bih na osobit način ljudima našega vremena kad su oholost i egoizam toliko prisutni i nerijetko se prikazuju kao poželjne osobine u čovjekovim nastojanjima da ostvari uspjeh i blagostanje.

Sveto pismo nas na mnogo mjesta u tom smislu opominje. Oholost i egoizam pogubni su grijesi kako za čovjeka samoga tako i za sve one koji ga okružuju. Toj napasti izloženi su ljudi kroz čitavu povijest od Adama i Eve do danas. Pitajmo se, braćo i sestre, koliko su oholost i egoizam dio našeg mentaliteta i razmišljanja? Zar ne propadaju brojne vrijedne inicijative samo zato što pojedinci u prvi plan stavljaju svoje vlastite interese i koristi. Na osobit način izloženi su kušnjama ljudi na čelnim položajima, bilo u vlasti, bilo u gospodarstvu ili pak na nekom drugom području društvenog života. Vjernici koji obnašaju odgovorne službe u svojoj zajednici ne smiju dopustiti da niski pojedinačni interesi i nezdrava strančarenja podgrijavaju podjele i stvaraju razdore među ljudima šteteći dobru cijele zajednice. Briga za opće dobro mora biti prije svega, prije svih uskih stranačkih, gospodarskih, osobnih i inih interesa. Tamo gdje vlada nepovjerenje među ljudima, gdje nedostaju inicijative za unapređenje kvalitete života na svim razinama neminovno se javlja beznađe i nesigurnost. Vjernici se ne bi smjeli miriti s takvom situacijom.

Stoga vas, braćo i sestre, potičem: podarite svojemu Gradu novo ozračje puno nade i ohrabrenja. Budite ponosni na Slavonski Brod koji vam je dan kao zadatak da po vašem zauzimanju iz dana u dan sve više postaje kršćanski grad. Bog vas je smjestio u ovaj lijepi dio naše domovine Hrvatske, uz rijeku Savu, na rubu slavonske ravnice. Sve to otvara brojne mogućnosti za kvalitetan i ugodan život. Trajno zahvaljujte Gospodinu na svim tim darovima moleći od njega mudrost da ih što bolje iskoristite. Neka vas ne obeshrabre poteškoće i trenutačni neuspjesi. Ne dopustite da pretjerano isticanje negativnoga i lošega zatvori pogled za dobro koje je u nama i oko nas. U kršćanskoj nadi i optimizmu nastojte stvari mijenjate na bolje. Svima nam je danas u ovoj našoj zemlji potreban trijezan i realan, ali i vjernički optimističan pogled na stvarnost uz svijest da smo odgovorni za uređenje cjelokupnog društvenog života. Kao vjernici možemo dati nemjerljivi doprinos i tu svoju zadaću moramo odgovorno izvršavati.

Da se s Božjom pomoći i zauzetim radom mogu postići čudesne stvari na osobit je način u svom životu pokazao jedan od najvećih sinova ovoga Grada, zagrebački svećenik i profesor teologije prvi nadbiskup obnovljene Vrhbosanske nadbiskupije, sluga Božji Josip Stadler. Danas se ovdje, kao zagrebački nadbiskup, s osobitim poštovanjem i zahvalnošću spominjem tog velikog sina Katoličke crkve i hrvatskoga naroda. On u svojoj osobi na jedinstven način povezuje ovaj Grad i sa Zagrebom i s Bosnom i Hercegovinom.

Vjerujem da vam je svima poznato kako je u svojoj jedanaestoj godini ostao bez oca i majke. Ostao je siroče i ljudski gledano životna perspektiva bila mu je nikakva. Ali unatoč svemu uz poticaj i dobrotu dobrih ljudi prionuo je poslu, iskoristio je darove koje mu je Bog dao te izrastao u duhovnu veličinu. Njegov život i djelo i danas, gotovo 90 godina poslije njegove smrti, privlači i nadahnjuje. Blagopokojni nadbiskup Stadler dao se bez pridržaja Crkvi Vrhbosanske nadbiskupije. Vjerujem da upravo on može biti dobar uzor svima vama koji ste bježeći pred ratnim strahotama morali napustiti svoj zavičaj u Bosni te ste svoj novi dom pronašli u ovome Gradu. Kao što je nadbiskup Stadler Bosnu prihvatio i darovao joj svoje najbolje snage tako i vi, braćo i sestre, donijevši toliko toga vrijednoga iz svojega kraja ne žalite truda i zalaganja da zajedno sa starosjediocima izgrađujete i unapređujete ovaj, sada vaš, Grad kako bi sve više postajao gradom sretnih i zadovoljnih ljudi. Njegujte zajedništvo na koje nas Krist u Euharistiji poziva i potiče.

Dijeleći ovo zajedništvo s vama, osjećam da bi moja riječ bila manjkava i nepotpuna ako se ne bih spomenuo i dvojice uzornih svećenika koji su obilježili crkveni život vašega Grada i kojih se vjerujem svi sa zahvalnošću i rado sjećate. Prvi je župnik, monsinjor Vid Mihaljek, začetnik slavonskobrodskog pastoralnog procvata u ono olovno vrijeme komunizma. U 33 godine župničke službe u ovome Gradu posebno se zalagao za osnivanje novih župa. Vjerujem da se mnogi od vas sjećate toga dragog svećenika koji je unatoč nezahvalnim prilikama toga vremena, otvoren poticajima Duha Svetoga činio velika djela u Slavonskom Brodu. Nije se prepuštao malodušnosti zbog teških vremena, nego je paleći svjetlo dobra razgonio tamu. Onima koji su Božji svako je vrijeme dobro i u svakom vremenu nalaze načina činiti dobro. O, kako i danas naša Crkva i Domovina vapiju za takvim ljudima.

Prije dvije godine, draga braćo i sestre, preselio se u kuću Oca nebeskoga monsinjor Marko Majstorović. I on je kroz dugogodišnje pastoralno djelovanje ostavio neizbrisivi trag u ovome Gradu. Poznat kao svećenik na biciklu, nastojao je svima biti blizu. Duboko revan i nadasve kreativan razvio je bogatu pastoralnu aktivnost, napose na području obiteljskog pastorala. Odlikovao se velikom karitativnom djelatnošću. Njegovu dobrotu i skrb na osobit način iskusili su mnogi prognani i izbjegli tijekom Domovinskog rata.

Zahvalni za dar te dvojice svećenika i tolikih drugih koji su kroz povijest uložili sebe u naviještanje Evanđelja i prenošenje Božje poruke stanovnicima ovoga Grada molimo Gospodina da i danas u našim obiteljima poziva mlade ljude da ga nasljeduju. Svi znamo što za jednu vjerničku zajednicu znači svećenik. Stoga, neka se u svim našim obiteljima svakodnevno uzdiže molitva i vapaj Gospodinu za duhovna zvanja; da nas Bog obdari mladim, oduševljenim ljudima koji će nas primjerom života i naviještanjem Božje riječi usmjeravati k Bogu. Krist nam je rekao: “ištite i dat će vam se!” (Lk 11, 9). U vašoj je biskupiji ova godina upravo u znaku molitve za duhovna zvanja stoga vas na osobit način potičem da molite na tu nakanu.

Draga braćo i sestre, danas privodite kraju jedan iznimno važan duhovni pothvat. Čestitam vam na tome. Vjerujem da ste na neki način tijekom ovih godinu dana intenzivnijeg duhovnog života obnovili svoje duše te da ćete s novim oduševljenjem snažnije živjeti svoj kršćanski poziv. Ne bojte se! Svjesni svojih slabosti i nedosljednosti nikad ne zaboravite da je naš Bog milosrdni i dobri Otac koji nas uvijek iznova pridiže i uvijek nam daje novu šansu, a na nama je da tu ponudu iz Božjih ruku prihvatimo. Euharistija je Bog s nama. Stoga redovita nedjeljna misa znači živjeti s Bogom. Oni koji s Bogom žive imaju budućnost. Blagoslov ih prati sve dane njihova života. I za nas danas važi proglas hrvatskih biskupa iz 1979. godine: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu”.

Neka Božji blagoslov počiva nad svima vama, nad svim stanovnicima ovoga Grada, kao i nad svim pukom Božjim brodskoga kraja s jedne i druge strane Save. Neka sva vaša nastojanja prati zagovor zaštitnika vašega Grada sv. Ivana Nepomuka, te blaženoga Alojzija Stepinca i Presvete Bogorodice Marije, Majke brze pomoći. Amen