Papine riječi uz molitvu Anđelova pozdravljenja u nedjelju 1. rujna 2002.
1. U mnogim zemljama mjesec rujan označava povratak radnim i školskim aktivnostima, nakon ljetne stanke, za koju se nadam da je svima bila vedra i korisna. Neki su iskoristili ljeto da bi sudjelovali u molitvenim prigodama, duhovnoj formaciji, radu i služenju. Sada je trenutak da se podijele iskustva doživljena sa obiteljima, prijateljima, skupinama, zajednicama i udrugama, donoseći u svakodnevni život zanos, vedrinu i radost. To je način da se bude “sol i svjetlost” zemlje, kao što sam podsjećao mladež okupljenu u Torontu na Svjetskom danu mladeži.
2. Na psihološkom polju, povratak uobičajenom životu nije uvijek lak, štoviše, može ponekad sa sobom nositi određene poteškoće u ponovnom prilagođivanju svakodnevnim obavezama. Ipak Bog nas upravo u “svakodnevnici” poziva postići onu zrelost duhovnog života, koja se sastoji u tome da se ono uobičajeno živi na izvanredan način.
Svetost se, doista, stiče u nasljedovanju Isusa, ne bježeći od stvarnosti i njezinih kušnji, već izlazeći im u susret sa svjetlom i snagom njegova Duha. Sve to nalazi svoje najdublje razumijevanje u otajstvu križa, kao što to dobro ističe liturgija ove nedjelje. Isus poziva vjernike da svakog dana uzmu svoj križ i idu za njim (usp. Mt 16,24), nasljedujući ga sve do potpunog predanja sebe Bogu i braći.
3. (pozdravi na različitim jezicima)
4. Neka nas Djevica Marija nauči da svoj život pretvorimo u poniznu i radosnu pjesmu hvale Bogu, u čijim očima jedno djelo ljubavi vrijedi više nego veličanstveni poduhvati. Neka nas Marija podupre u našem svakodnevnom zauzimanju da se, kao što danas poziva apostol, ne suobličujemo svijetu već obnavljamo svoju pamet da možemo “razabirati što je volja Božja” (Rim 12,2).