Katedrala u Strumici, 8. studenoga 2009.
Liturgijska čitanja: Dj 16, 9-15; Iv 10, 11-18.

Dragi subraćo u episkopatu,
Dragi svećenici i časne sestre,
Draga braćo i sestre!

1. Radujem se što danas zajedno s vama u katedrali Blažene Djevice Marije na nebo uznesene, u Strumici, slavim stopedesetu obljetnicu Kukuške unije. Srdačno pozdravljam sve nazočne, a kao predstavnik Svete Stolice na ovom Slavlju, prenosim vam pozdrave i blagoslov Svetog Oca pape Benedikta XVI.
Ponajprije čestitam pastiru Apostolskog egzarhata za katolike bizantsko-slavenskoga obreda u Makedoniji, dragom subratu u biskupstvu, Mons. Kiri Stojanovu, ovaj znakoviti jubilej i zahvaljujem mu na pozivu.
Pozdravljam apostolskog nuncija u Makedoniji Mons. Santosa Abrila y Castella. Radujem se nazočnosti i srdačno pozdravljam predsjednika Republike Makedonije gospodina Đorđa Ivanova. Pozdravljam svu nazočnu braću u episkopatu, sve svećenike, redovnike i redovnice i sav Božji narod sabran na ovom slavlju. Svoj pozdrav upućujem predstavnicima sestrinske Pravoslavne Crkve i predstavnicima metodističke zajednice. Pozdravljam predstavnike židovske zajednice, kao i predstavnike islamske zajednice.

2. Draga braćo i sestre, u današnjem nam se evanđelju Isus predstavlja kao pastir dobri koji život svoj polaže za ovce (usp. Iv 10,11). U evanđelju su predstavljene dvije stvarnosti: ponajprije pastir koji toliko voli svoje ovce da je spreman i vlastiti život položiti za njih, i najamnik koji bježi kad se približuje opasnost, jer mu nije stalo do ovaca. Riječ je, dakle, o uzajamnom poznavanju pastira i ovaca, a dubina tog uzajamnog poznavanja skriva se u otajstvu Presvetoga Trojstva: “Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce” (Iv 10, 15). Vjernost do smrti naglašena je u današnjem evanđelju. Vjernost se suprotstavlja bijegu najamnika koji u trenutku opasnosti napušta stado misleći samo na sebe. Razlog vjernosti moguće je shvatiti samo ako su pastiru ovce vrednije od njegova života.
U tom odnosu možemo razumjeti ljubav Isusa, Sina Božjega, prema nama – njegovim učenicima i vjernicima. Iz te ljubavi on se predao za nas, podnio je muku i smrt na križu da bi konačno za sve izvojevao pobjedu, po uskrsnuću. Isusovo, Sinovo, poslanje je i danas voditi Crkvu, nas vjernike, po Duhu Svetom prema Ocu. Svi mi, naime, u konačnici pripadamo Ocu. I kada Isus uspoređuje sebe s pastirom, koji dobro poznaje svoje ovce po imenu i po njihovoj naravi, on dodaje, “i mene poznaju moje!” (Iv 10, 14). Tu je riječ o obostranom poznavanju, tu se govori o privrženosti stada svojemu pastiru; pod vodstvom takva Pastira stado ima svoju sigurnost i svoj mir.
Krist, Dobri Pastir, predlaže nam da s njim iskusimo što je sloboda. Pripadati stadu Dobrog Pastira ne znači upasti u masovnost, već čuvati osobnost i slobodu. “Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda” (2 Kor 3, 17), kaže Sveti Pavao. Krist, Dobri Pastir, ne želi umanjiti ili obezvrijediti našu osobnost već nam pomaže kako razvijati, jačati i čuvati svoje dostojanstvo. U zajedništvu s njime postajemo novi ljudi s kojima svijet ne može manipulirati, jer nismo u njegovoj vlasti. Kršćani su svjesni svoga ljudskog dostojanstva, jer su stvoreni na sliku Božju. Evanđelje nam pomaže da ovom društvu udahnemo dušu kako bi u njemu pojedinci, obitelji i narodi mogli očuvati nepovredivi prostor slobode i zajedništva.

3. Ta evanđeoska sloboda i zajedništvo, što ih jamči Isus Dobri Pastir svojim učenicima, bili su težnja, kako vjerska, tako i kulturna i narodna, onim makedonskim vjernicima koji su prije 150 godina pristupili Kukuškoj uniji. Poznato mi je da put jedinstva i zajedništva, vas makedonskih katolika bizantsko-slavenskog obreda, nije bio lagan, već naprotiv težak i trnovit. O tome govori stoljeće i pol povijesti Kukuške unije sa svim nadama i kušnjama kroz koje je prolazila. Mnogi su vjernici morali napuštati svoja ognjišta, bili su povjeravani upravi raznih pastira i priključivani katoličkim bizantskim zajednicama sa sjedištem u raznim gradovima: Solun, Sofija, Križevci.
Početkom trećeg tisućljeća kršćanstva, uspostavom Apostolskog egzarhata za katolike bizantsko-slavenskog obreda u Republici Makedoniji, vi postajete samostalna Crkva, Ecclesia sui iuris, na čelu s vlastitim vladikom egzarhom. Stoga danas, slaveći stopedesetu obljetnicu Kukuške unije, na poseban način zahvaljujemo Svetoj Trojici i Presvetoj Bogorodici Mariji što je sluga Božji papa Ivan Pavao II., 11. siječnja 2001. godine, za katolike bizantsko-slavenskog obreda u Makedoniji uspostavio Apostolski egzarhat sa sjedištem u Strumici.

4. Draga braćo i sestre, sveti se Pavao prvi put iskrcao u Europi tijekom svojeg drugog misijskog putovanja. U Troadi imao je noću proročko viđenje: “Makedonac neki stajaše i zaklinjaše ga: ‘Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!’ Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im evanđelje” (Dj 16, 9-10). S posebnim se raspoloženjem slušaju te riječi ovdje u Makedoniji, gdje je Duh Božji otvorio put Evanđelja na naš kontinent.
Ovdje se spominjemo i svetog Dimitrija Srijemsko-Solunskog, velikog svjedoka vjere, čiji spomen danas slavimo. Ovdje se spominjemo i svete braće Ćirila i Metoda, apostola Slavena i suzaštitnika Europe. Zahvaljujući svetoj Braći i njihovim učenicima, udareni su temelji kršćanske kulture među Slavenima naseljenima u Makedoniji. Ovdje se spominjemo i slavne Ohridske nadbiskupije, čija je autokefalnost imala važnu ulogu u vjerskom i kulturnom životu Makedonije. Na tim drevnim korijenima i temeljima izrastao je u 19. stoljeću i pokret za osamostaljenje nacionalnog i crkvenog života što je završilo sjedinjenjem s Katoličkom Crkvom u Kukušu i okolici 1859. godine. Kukuška je unija, čuvajući vlastiti identitet bizansko-slavenskog obreda, opstala sve do danas iako joj povijesne okolnosti nisu bile naklone.

5. Kao predstavnik Svete Stolice, rado danas čestitam ovaj značajni jubilej vama, dragi vjernici, na čelu s vašim vladikom gospodinom Kirom. Budite i ostanite čvrsti u vjeri, nadi i ljubavi, te ponosni na svoje zajedništvo jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Kako bismo kao vjernici uspjeli na tom putu valja nam se osloniti na Gospodina. Jer ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji (usp. Ps 127,1). Molitva neka bude svakidašnja u vašim obiteljima. Čuvajte i promičite bračnu vjernost i obiteljsko zajedništvo. S povjerenjem u Boga i njegovu providnost njegujte i podižite život u obiteljima. Ne ustručavajte se primiti blagoslov koji vam Bog šalje po djeci.
Predraga braćo i sestre, želim vas ohrabriti kako biste u vjerskom pogledu prednjačili svjedočenjem kršćanskog života, u nacionalnom pogledu bili zauzeti i požrtvovni građani Republike Makedonije, a u crkvenom pogledu ponosni na svoj Apostolski egzarhat i na pripadnost svojoj Katoličkoj Crkvi.
Vaš, brojem mali Apostolski egzarhat, za katolike bizantsko-slavenskog obreda u Makedoniji ima i veliku ekumensku zadaću i poruku. Budite savjesni i ustrajni graditelji mosta povjerenja i zajedništva između katolika i pravoslavaca. Vaš kršćanski način života, vaše svjedočenje istočnog katolištva, vaša crkvena povezanost neka bude prepoznatljiva.
Predragi u Kristu, neka nam uvijek ispred očiju svijetli lik Isusa, Dobrog Pastira, koji nas pozna po imenu, kako bismo i mi u današnje vrijeme, poput Makedonca iz Djela apostolskih, osjetili potrebu za novim navještajem Evanđelja. Na sve vas, predragi vjernici, u zajedništvu sa svim ovdje nazočnim nadbiskupima i biskupima, zazivam blagoslov Trojedinoga Boga i nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije. Amen.