Draga braćo i sestre!
1. Rado sam se odazvao pozivu dragog subrata u biskupstvu, pastira ove dijecezanske Crkve, mons. Slobodana Štambuka, biskupa hvarskog, to će reći biskupa srednjodalmatinskih otoka: Brača, Hvara i Visa, uključujući i pripadajuće manje otočiće te pozivu župnika Pučišća don Pava Gospodnetića da danas budem s vama i predvodim središnje Slavlje 450. obljetnice župe svetoga Jeronima u Pučišćima. Njima i svim Pučišćanima, svim župljanima i svima koji su na bilo koji način povezani s Pučišćima srdačno čestitam ovu visoku obljetnicu. Od 14. kolovoza 2015. godine vi ste, dragi vjernici, pod vodstvom vašeg zauzetog Župnika cjelogodišnjom proslavom obilježavali 450 godina postojanja župe na prostorima pučiških uvala.
Slavimo ovu obljetnicu jer su vaši dični prethodnici, Pučišćani željeli imati vlastitu župu i tražili su vlastitog svećenika za sve potrebe vjernika. Kako svjedoče povijesne isprave od 12. kolovoza 1566. godine, dana 9. kolovoza te godine naselje Pučišća odvojeno je od matične župe svetog Antuna Opata u Pražnicama i osnovana je nova župa svetog Jeronima u Pučišćima. Prvi je župnik bio don Bernardin Prodić, koji je 15. kolovoza 1566. godine, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije slavio svetu Misu u crkvici Majke Božje na Batku i time označio početak života nove Župe. Iste je godine započeta gradnja župne crkve svetog Jeronima. Zbog turskih napada na Pučišća župna je crkva dovršena nakon deset godina gradnje, godine 1576.

2. Od tada pa do danas, a nadam se da će tako biti i u budućnosti, mjesto Pučišća i župa Pučišća usko su povezani na raznim područjima života i djelovanja, u toj pripadnosti isprepliću se vjerski, kulturni, društveni i gospodarski život. To je, braćo i sestre, zajedništvo vaše pripadnosti; to je zajedništvo vašega identiteta i vjerskog i nacionalnog.
Ovdje se danas s posebnim raspoloženjem srca spominjem slavlja što ga je u ovoj crkvi predvodio tadašnji državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano, 11. srpnja 1999. godine, dan nakon biskupskog ređenja časnoga sina Pučišća, nadbiskupa Nikole Eterovića u kojem smo zahvalno sudjelovali. Draga mi je stoga nazočnost i zajedništvo u ovom slavlju vašega nadbiskupa Nikole i mog cijenjenog prijatelja mons. Eterovića koji kao predstavnik Svetog Oca u Njemačkoj obnaša visoke službe u ime Svete Stolice. Draga braćo i sestre, potrebno je to i ovdje naglasiti, Crkva u Hrvatskoj, hrvatski narod i država Hrvatska imaju razloga zahvaljivati Providnosti što je u presudnim vremenima naše nacionalne i crkvene povijesti bio u Rimu, u petrovskoj službi, mons. Nikola Eterović, koji zna tiho i pouzdano služiti, bez isticanja i koji je Crkvi i Domovini bio od velike pomoći.

3. Dragi Pučišćani, možete biti ponosni na svoju bogatu i burnu prošlost koja je imala i uspone i padove. Već u samim počecima života nove župe bili ste na udaru i osmanlijskih i uskočkih napada. Iako nastanjeni u skrovitoj pučiškoj uvali otoka Brača, bili ste tijekom povijesti izloženi raznim ratnim zbivanjima i društvenim prevratima na Jadranu. Mijenjale su se vlasti i državna ustrojstva sa svojim glavnim gradovima, stradali ste i u Prvom i Drugom svjetskom ratu, osjetili ste strahotu totalitarnih režima zla dvadesetoga stoljeća: nacizma, fašizma i komunizma, doživljavali ste gospodarski razvoj, ali i krize, poput one vinogradarstva koja je prouzročila velika iseljavanja otočkog i priobalnog hrvatskog stanovništva. Danas se suočavate s novim izazovima globalizacije i prijeteće diktature relativizma. Poznati ste kao izvrsni majstori plemenitog klesarskog zanata u kamenu, a na ponos vam je i klesarska škola u Pučišćama.
Pučišća, kao mediteransko jadransko mjesto, znalo je graditi skladan ambijent spajajući urbane i ruralne oznake. Ono snažno svjedoči o europskoj civilizaciji koju je u ovom podneblju oblikovalo kršćanstvo. To je kršćanstvo uvijek bilo otvoreno kulturi i znanosti, odgajalo je mlade naraštaje, poticalo ih na više studije, te su neki pronijeli glas o svome rodnom mjestu diljem Domovine i inozemstva.

4. Braćo i sestre u Kristu, naše okupljanje na ovom misnom slavlju, u župnoj crkvi svetog Jeronima, u ovom najznačajnijem vjerskom i kulturnom spomeniku Pučišća, o proslavi 450. obljetnice Župe, govori da, događaj prije četiri i pol stoljeća kojim je uspostavljena župa u Pučišćima, nije samo prošlost koju spominjemo, već je to i stvarnost naše sadašnjosti. Crkva je mjesto susreta Boga i njegova naroda. O kad bi ova drevna crkva podignuta u čast svetog Jeronima mogla pripovijedati o onome što se ovdje tijekom stoljeća događalo između Boga, bogatog milosrđem i čovjeka, o susretima ljudi, vaših predaka, pred Bogom, s Bogom i međusobno!
Danas zahvaljujemo Bogu za njegovu trajnu nazočnost u našoj sredini po Kristovoj Crkvi u župi svetog Jeronima u Pučišćima. Okupljeni smo kao vjernici, kao župljani, kao narod koji pripada Bogu da Bogu zahvalimo za njegovu nazočnost među nama, po Božjoj riječi, po svetim sakramentima i djelima ljubavi. Bog je po Isusu Kristu u Duhu Svetom prisutan u svojoj Crkvi, Zaručnici Jaganjčevoj. Crkva je sveti grad koji silazi s neba od Boga i blista poput dragog kamena (usp. Otk 21, 9-11).
Braćo i sestre, mi smo Božja Crkva. Bog je Crkvu htio. Krist ju je osnovao. Ona u Duhu Svetom traje i vrata je paklena neće nadvladati. Sveti Pavao nam danas poručuje da smo Božja građevina, da smo Hram Božji jer Duh Božji prebiva u nama (usp. 1 Kor 3, 9-16). To je Crkva koja očituje svoju životnost jer je Duh neprestano obnavlja i pomlađuje.
Blaženi Alojzije Stepinac poručuje nam: “Ta Crkva katolička, koja je po riječima apostola Pavla columna et firmamentum veritatis – stup i uporište istine, bila je za naš hrvatski narod najsigurniji putokaz i zaštita kroz život. Ona ga je oplemenjivala, ona se radovala s njime i pomagala ga u danima kušnje i nevolje” (Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, govori, poruke 1934. – 1940., str. 261).

5. Dragi vjernici, i u našoj se javnosti često spominje riječ Crkva, o njoj se ponekad govori tako da je se uspoređuje s nekim drugim društvenim stvarnostima: zajednicama, udrugama, društvima, neki bi željeli povlačiti paralele i sa strankama, a ona to nije, ne može to biti i ne želi biti. Crkvena je, naime, vlastitost, kako kaže Drugi vatikanski koncil, “da je ujedno ljudska i božanska, vidljiva i obdarena nevidljivim zbiljnostima, gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji, prisutna u svijetu, a ipak putnica; i to tako da je u njoj ljudsko upravljeno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji, a ono sadašnje budućem gradu za kojim tragamo” (SC, 2).
Crkva je konkretna stvarnost. Nju je potrebno upoznati iznutra, živeći pripadnost Crkvi. Ona je zajednica Kristovih vjernika koji se okupljaju u biskupijskim ili partikularnim Crkvama koje imaju vlastitog pastira – biskupa, a svi biskupi zajedno čine biskupski zbor kojemu je na čelu Kristov namjesnik i pastir cijele Crkve, Rimski biskup, Sveti Otac Papa.

6. Župa je kao zajednica vjernika trajno ustanovljena u biskupijskoj Crkvi. Ona predstavlja prvi i redoviti oblik življenja u Crkvi, pa je stoga župa redoviti oblik crkvenog života koji povezuje i usmjerava sve oblike zajedništva i poslanja koji se ostvaruju u zajednici vjernika. Crkveno zajedništvo svoj vidljivi izraz nalazi u župi. Župa kao konkretna zajednica je redovito očitovanje Crkve. Ondje gdje se župna zajednica okuplja vidljiva je Crkva.
Župa je zajednica vjere u kojoj se postaje vjernikom i članom Crkve i gdje se Isusovo Evanđelje nastoji živjeti kao životni put. Župa treba neprestano otkrivati i živjeti svoju povezanost i utemeljenost u Kristu, koji je uvijek ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime. Župa ima župnika, župna vijeća i druge službe potrebne za ostvarivanje svoga poslanja, za svjedočenje Božje istine i Božje ljubavi po Caritasu, pomažući bližnjima. U vašoj Župi djeluju i sestre redovnice Služavke Malog Isusa.
Današnje vrijeme, bez obzira na široke procese sekularizacije, sve više očituje obnovljenu potrebu za molitvom. Stoga se nameće potreba da i naše kršćanske zajednice sve više postaju vjerodostojne škole molitve. Iz življenog dara vjere u župi rađa se duhovnost zajedništva koja je između ostalog sposobnost da se vidi ono što je dobro i pozitivno u drugome. Duhovnost zajedništva, koju je na početku trećeg tisućljeća posebno preporučivao sveti papa Ivan Pavao II. znači dati prostora bližnjemu, nositi bremena jedni drugih. Vi, dragi vjernici Pučišća, svoj veliki župni jubilej slavite u svetoj godini Izvanrednog jubileja milosrđa. To je milosni poziv svakome od nas da u svojim međuljudskim odnosima i mi budemo jedni prema drugima u svome mjestu, u svome susjedstvu, poput Oca našega na nebesima, što milosrdniji.

7. Braćo i sestre u Kristu, neka vam ovaj visoki župni jubilej još više ojača pripadnost svojoj župi, pripadnost koja je tako potrebna današnjem čovjeku koji gubi oslonce svoga života. Kršćanin ne privatizira svoj odnos s Bogom. On ga živi s braćom i sestrama u vjeri zajedništva Presvetoga Trojstva. Surađujte sa svojim Župnikom, poštujte ga i pomažite mu u službi koju vrši za vas. Molite za duhovna zvanja u ovoj drevnoj župnoj zajednici.
Uvijek ostanite vjerni svetoj Misi dolazeći redovito na nedjeljnu Euharistiju. Danas treba posebno moliti za obitelj, jer ovo je vrijeme negativnih trendova u odnosu na obiteljski život. Molite u svojim obiteljima. Po zajedničkoj molitvi u obitelji vi zapravo dajete mjesto Bogu u svojem obiteljskom zajedništvu. Kada obitelj zajedno moli, ona jednostavno širi svoj prostor i prima Boga u svoju sredinu. Stoga čuvajte obiteljski život molitvom u obiteljima.
Dragi mladi vjernici, tražite svoje mjesto u prostorima i programima svoje župne zajednice, držite se vjere i Katoličke Crkve. Jer vjera može svakom životu u svakom vremenu dati svjetlost na putu. Primjer današnjeg Evanđelja govori kako je svatko od vas, od nas, važan Isusu, kako Isus na tebe računa. Isus želi doći k tebi i biti s tobom. Slijedite Evanđelje Isusa Krista. Isus je naš Put, Istina i Život. Neka Isus bude vaš životni prijatelj. Budite ponosni na svoja Pučišća, na lijepi otok Brač, ljubite svoju domovinu Hrvatsku!

8. Sveti Ivan Pavao II., Papa hrvatske nade prigodom proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca postavio ga je hrvatskom narodu za orijentir na putu. Dana 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici rekao je: “Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati”.
Dragi vjernici, u dvije riječi sažimlje se sve što nam je potrebno za tu Stepinčevu orijentaciju, a to su nada i savjest.
Nije li nada poruka koja nam dopire iz vječnosti i koja trajno struji sa Stepinčeva groba na kojem stoji uklesano njegovo biskupsko geslo: “U tebe se, Gospodine, uzdam!” Naučimo u svim prilikama i neprilikama života stavljati svoje pouzdanje u Boga.
“Savjest nam je čista i mirna!” Po tome svom postojanom pozivanju na svjedočanstvo savjesti blaženi Alojzije Stepinac pred nama se i pred budućim pokoljenjima pojavljuje kao učitelj i odgojitelj kršćanske savjesti za sve ljude. Svaka duhovna i etička obnova ovisi o temeljnoj obnovi ljudske savjesti svakog pojedinog čovjeka i čitavoga društva. Da bi čovjek sačuvao čistu savjest, treba svoj život neprestano promatrati u Božjem svjetlu i nastojati ga ispravljati prema Božjim zapovijedima.
Blaženog Alojzija su u onim vremenima sudili i osudili ga, ali On je ostao i postao sudac koji izriče sud istine. To je Stepinčev put. Na kraju on pobjeđuje. Bog ga je potvrdio biljegom svetosti. Stoga molimo da Providnost ubrza puno priznanje svetosti našega Blaženika.
Draga braćo i sestre, dok vam kao zagrebački nadbiskup čestitam ovaj visoki jubilej, preporučujem vas moćnom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, Majke Crkve, svetoga Jeronima, župnog zaštitnika i blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Neka sve vas uvijek prati Božji blagoslov. Amen!