Časnom bratu kardinalu Josephu Ratzingeru, predstojniku Kongregacije za nauk vjere

Živa mi je želja, gospodine kardinale, izraziti Vam duboku zahvalnost za pothvat Kongregacije za nauk vjere, kojom Vi upravljate, oko priređivanja simpozija na temu: “Primat Petrova nasljednika”, zamolivši za suradnju brojne glasovite znanstvenike i stručnjake. Molim Vas da svim časnim sudionicima skupa prenesete izraze moje zahvalnosti za njihovu raspoloživost i zauzimanje.
U enciklici “Ut unum sint” istaknuo sam kako je “značajno i ohrabrujuće da je pitanje primata rimskog biskupa postalo predmet neposrednog ili predstojećeg znanstvenog istraživanja. Značajno i ohrabrujuće je također da je ovo pitanje prisutno kao bitna tema ne samo u teološkom dijalogu, kojega Katolička Crkva vodi s drugim Crkvama i crkvenim zajednicama, nego općenito u cjelokupnom ekumenskom pokretu.” (br. 89)
Katolička Crkva je svjesna da je sačuvala, u vjernosti apostolskoj predaji i vjeri otaca, službu Petrova nasljednika koju je Bog ustanovio kao “trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva” (Lumen Gentium, 23). Takvo služenje jedinstvu, ukorijenjeno u djelu Božjeg milosrđa, dar je povjeren, unutar biskupskog zbora, onomu koji nasljeđuje apostola Petra u službi rimskog biskupa, a sama vlast i autoritet svojstveni toj službi, bez kojega bi ona bila prividna, mora biti uvijek promatrana u perspektivi služenja milosrdnom naumu Božjem koji želi da svi budemo “jedno” u Kristu Isusu. Primat se obavlja na više razina koje se tiču služenja jedinstvu vjere, pozornosti nad sakramentalnim i liturgijskim slavljima, poslanju, stegi i životu kršćana, no ipak sa sviješću da se sve to mora uvijek ostvariti u zajedništvu.
Istodobno se mora također istaknuti da služenje jedinstvu vjere i Crkve od strane Petrove službe predstavlja put i sredstvo evangelizacije. Sama vrsta nove evangelizacije povezana je sa svjedočanstvom jedinstva Crkve kojemu je Petrov nasljednik jamac i vidljivi znak.
S druge strane, kao što sam ustvrdio prigodom susreta s Ekumenskim vijećem Crkava u Ženevi u lipnju g. 1984, to uvjerenje Katoličke Crkve “predstavlja poteškoću za većinu drugih kršćana čije je sjećanje označeno određenim bolnim uspomenama” (Insegnamenti, VII, I ć1984Š, 1686).
Razlog zabrinutosti za jedinstvo koje bitno zalazi na područje zadaća primata izrazio sam u enciklici “Ut unum sint” ustvrdivši “da u tom pogledu imam posebnu odgovornost, posebice u utvrđivanju ekumenske težnje velikog dijela kršćanskih zajednica i u slušanju pitanja koje mi je upućeno radi takva oblika vršenja primata, koji bi se otvorio novim prilikama, ne odričući se nikako bitnoga u tom poslanju” (br. 95).
Taj zahtjev nalazi se također i u pismu Kongregacije za nauk vjere “Communionis notio” o pojedinim odrednicama Crkve, shvaćene kao zajedništvo, tamo gdje se priželjkuje da “postane moguće svima prepoznati trajnost Petrova primata u njegovim nasljednicima, rimskim biskupima i vidjeti ostvarenu petrovsku službu, kao što ju je shvatio Gospodin, kao sveopće apostolsko služenje koje je nazočno u svim Crkvama iznutra i koje, ne gubeći bit svojega božanskog ustanovljenja, se može izraziti na različite načine, već prema mjestima i vremenima kako to svjedoči povijest” (br. 18).
Na vašem simpoziju nastojanje znanstvenika, stručnjaka na različitim područjima teoloških grana – biblijskih, povijesno-teoloških, sustavnih – svjedoči ozbiljnost i potpunost istraživanja na različitim područjima teološkog znanja koje, prema naukovnoj postavci koja je pridana ovom znanstvenom susretu, nastoji ponuditi važan prinos u službi nastavka teološkog dijaloga pokazujući upravo bitne čimbenike katoličkog vjerskog nauka o toj ekleziološkoj odrednici, razlikujući ih od pitanja o kojima se s pravom može raspravljati i koja nisu obvezujuća na definitivan način.
To posebno obilježje, daleko od toga da bi predstavljalo poteškoću za sam ekumenski dijalog, predstavlja potreban uvjet kako bi isti bio sredstvom prepoznavanja božanske istine.
Baš ću stoga s dubokim zanimanjem slijediti vaš rad dok već sada Vama, časni brate, i svima koji sudjeluju i surađuju na simpoziju upućujem moju toplu želju za primjerenim rezultatom, a zahvaljujući zajedničkom iskrenom i bezinteresnom traženju istine.
Sve te želje pratim posebnim apostolskim blagoslovom.

U Vatikanu, 30. studenoga 1996.
Ivan Pavao II.