Zagreb, 26. 3. 2002. (IKA) – “Čovjek može drugome čovjeku darovati život. Može ga, milošću Božjom, potaknuti na novi život prema uskrsnuću. Ali, isto tako, i svojom mržnjom, a još češće svojom ravnodušnošću, može ga osuditi na smrt”, ističe zagrebački nadbiskup Josip Bozanić na početku svoje čestitke vjernicima za Uskrs. Duboko potreseni, piše zagrebački nadbiskup, “promatramo koliki su i među nama osuđeni na smrt”. Jer čovjeka se osuđuje na smrt kada se u njemu ubija povjerenje u život i dobrotu, “kada se na različite načine povređuje njegovo dostojanstvo” ali i “kada ga se onemogućuje da nosi odgovornost za svoj život, za život svoje obitelji i svojih bližnjih”. Čovjeka se osuđuje na smrt, piše dalje nadbiskup Bozanić, i kada mu se uskraćuje “da svojim radom sebi i svojima osigura uvjete za život dostojan čovjeka”. “Čovjek ima pravo na rad. To pravo ima prednost pred profitom i golim kapitalom. Nezaposlenost, otpuštanje s posla je bolest našeg vremena. Ta bolest pritišće čovjeka današnjice te unosi tamu i nemir u obitelji”, upozorava nadbiskup Bozanić. “Čovjeka se osuđuje na smrt svime što razorno djeluje na obiteljski život. Osuđuje ga se na smrt i time što se djeci i mladima, gušenjem njihovih stvaralačkih snaga, uskraćuje djetinjstvo i mladenaštvo. Čovjeka se osuđuje na smrt kada svađe i rastave bračnih drugova kažnjavaju razvoj nedužne djece; kad obitelj koja nije sposobna ljubiti ili društvo koje nije spremno štititi pravo zaustavljaju razvoj života mladih na području ljubavi, poziva i kulture”, piše zagrebački nadbiskup.
“Čovjeka se osuđuje na smrt i time što se u javnosti prednost daje sadržajima kojima se širi osjećaj nemoći i kojima se svijet u kojemu živimo oslikava isključivo tamnim bojama, dok se zauzimanje za dobro olako prešućuje kao nešto manje zanimljivo. Štoviše, događa se da se dobrota tumači kao iskaz nezrelosti te da je nerijetko prate podsmijeh, pa i prezir. Čovjeka se može osuđivati na smrt, ništa manje, i nemarom onih koji su na vlasti, prema potrebama običnog čovjeka. Vlasti čovjeka, pa i narod, mogu osuđivati na smrt i olako dajući obećanja i, isto tako, olako ih gazeći; izjednačavajući prave i krive, omalovažavajući nemale žrtve mnogih i ne prepoznajući vrijednosti baštinjene iz prošlosti. Mogu građane osuđivati na smrt i tada kad bi radije služili interesima drugih negoli njima, a, dakako, i onda kad bi svoju vlast doživljavali kao nešto što je samome sebi svrha”, ističe nadbiskup Bozanić u svojoj uskrsnoj poruci. Uskrs je, ističe u nastavku svoje poruke nadbiskup Bozanić, prijelomnica života. Uskrs “nas poziva da se odmaknemo od smrti” i jednako tako da se “odmaknemo i od toga da druge na različite načine osuđujemo na smrt i od toga da pristanemo na vlastitu osudu na smrt”. Nadbiskup Bozanić posebno pritom ističe poruku pokojnog kardinala Franje Kuharića: “kao odgovor svim osudama na smrt, podjednako i onima koje su se odnosile na njega osobno, kao i onima koje su se odnosile na Crkvu i narod koji su mu bili povjereni, a i na sve ljude s kojima je i za koje je živio, on je postojano pružao svoje svjedočenje blizine Bogu i čovjeku”. “Svjesni Božje i ljudske blizine steći ćemo nove razloge za nadu, nove snage da budemo bolji ljudi, da budemo bolja Crkva, da budemo Božji nepodijeljena srca. Da jedini istinski privilegij svoga života prepoznamo u tome što smo suuskrsnuli s Kristom i što nam je darovano živjeti novi život i taj novi život dijeliti s drugima”, piše zagrebački nadbiskup. Vrijeme je, zaključuje na kraju nadbiskup Bozanić, “da svi, napose mi koji se zovemo i jesmo Crkva, uz to što dajemo od svoga suviška, dajemo i svoj žitak, uvijek tražeći načina da živimo skromno, ali obilujući ljubavlju i suosjećajnošću kako bismo jedni drugima pomogli da živimo svoje bogosinovsko i bratsko dostojanstvo”. (j03700sa)