“Svakodnevna čuda nade” bila su u središtu četvrte korizmene propovijedi koju je u petak 15. ožujka, u dvorani Pavla VI., u nazočnosti pape Franje, održao kardinal Raniero Cantalamessa.

Nastavljajući ciklus razmišljanja o Kristovom svečanom “Ja jesam” u Evanđelju po Ivanu, propovjednik Papinskog doma usredotočio se na 11. poglavlje koje je u cijelosti posvećeno događaju Lazarova uskrsnuća. Kao rezultat pojavljuje se pohvala kršćanskoj nadi kao “velikom čudotvorcu” koja može na noge postaviti “tisuće duhovnih bogalja i paralitičara na tisuće puta”, naglasio je Kardinal pozivajući se na događaj iz Djela apostolskih o ozdravljenju hroma čovjeka koji je prosio milostinju pred Divnim vratima hrama u Jeruzalemu.

“Ono što je posebno kod nade jest činjenica da njezina prisutnost mijenja sve, čak i kad se izvana ništa ne mijenja”, komentirao je Kardinal, podsjećajući kako se nada opisuje slikama povezanih sa svijetom plovidbe, sa slikom sidra ili jedra. Ako je prvo “ono što brodu daje sigurnost i drži ga mirnim među valovima mora”, drugo “je ono što ga tjera na kretanje prema naprijed”. I “na oba načina” nada “djeluje i s obzirom na lađu koja je Crkva” i na “lađu našega života: koristi vjetar i u tišini ga pretvara u pokretačku snagu” ili “u rukama dobra jedriličara, jedro može iskoristiti svaki vjetar bilo kojeg smjera kako bi se lađa kretala u željenom smjeru.”

Zapravo, nastavio je propovjednik, “nada nam prije svega pomaže na našem osobnom putu posvećenja”, postajući “u onima koji je žive, načelo duhovnog napretka”. Uvijek pazi da otkrije nove ostvarive “prilike za dobro”. Stoga nam kao takva ne dopušta da se prepustimo mlakosti i lijenosti.” Štoviše, nada “nije lijepo i pjesničko unutarnje raspoloženje koje vas tjera da sanjate i gradite imaginarne svjetove. Naprotiv, ona je vrlo konkretna i praktična. Uvijek provodite svoje vrijeme stavljajući pred sebe zadatke koje treba obaviti.” Nadalje, “ona uvijek otkrije nešto što se može učiniti da se situacija poboljša: da se više radi, bude se poslušniji, ponizniji, samoprijegorni.” I kad se čini da se “više nema što učiniti, nada nam ipak daje zadatak: da se odupre do kraja i da se ne izgubiti strpljenje”, preporučio je Cantalamessa, citirajući filozofa Kierkegaarda.

Štoviše, nastavio je propovjednik, “nada u Novom zavjeru ima povlašteni odnos sa strpljivošću. To je suprotno od nestrpljenja, žurbe, od “sve odmah”. To je protuotrov za obeshrabrenje. Održava želju živom. Ona je i sjajan pedagog, koji ne ukazuje na sve odjednom, već pred vas stavlja jednu po jednu mogućnost. Daje samo “kruh svagdašnji”. Raspodjeljuje trud i tako omogućuje da on donese plod.” Zbog toga, istaknuo je Kardinal, “nada treba nevolje kao što plamen treba vjetar da ojača. Zemaljski razlozi za nadu moraju umrijeti, jedan za drugim, da bi se pojavio pravi, nepokolebljivi razlog, a to je Bog.” Baš kao što se i događa kad se porine brod. Potrebno je ukloniti skele i odnijeti razne rekvizite jedan za drugim, kako bi brod mogao slobodno plutati i ploviti po vodi.”

Zapravo, zaključio je Kardinal, “nevolja nam oduzima svako uporište i vodi nas tako da se uzdamo samo u Boga” što vodi “do onog stanja savršenstva koje se sastoji u tome da se nastavi nadati pouzdajući se” u Njega, “čak i kada nestanu svi ljudski razlozi za nadu.”

Tako je bilo s Marijom pod križem, koja se baš onda i zaziva u “kršćanskoj pobožnosti s naslovom Mater Spei, Majka nade”. Ono što je nadahnulo takva razmišljanja o “preobražavajućoj sili nade” bio je, kao što je spomenuto, događaj Lazarova uskrsnuća, koji je – objasnio je Cantalamessa – rezultirao Isusovom smrtnom osudom; no, zauzvrat Isus “donosi uskrsnuće svakoga tko vjeruje u njega”. Dakle, ovdje nalazimo autentično značenje Kristova uskrsnuća, koje je drugačije od onog Lazarovog ili sina udovice iz Naina, “koji je uskrsnuo i još jednom umro”, kako piše sveti Augustin; to “duhovno” i egzistencijalno uskrsnuće nešto je što je toliko manje, prema nekim danas zastarjelim teološkim stajalištima, poput onog Bultmannovog. Naprotiv, primijetio je Cantalamessa, “Ivan posvećuje cijela dva poglavlja svoga Evanđelja Isusovom stvarnom i tjelesnom uskrsnuću, pružajući neke detaljne podatke o tome. Dakle, za njega nije uskrsnuo od mrtvih samo “Isusov uzrok”, odnosno njegova poruka, nego njegova osoba! Sadašnje uskrsnuće ne zamjenjuje konačno uskrsnuće tijela, već je njegovo jamstvo. Ono ne poništava niti čini beskorisnim Kristovo uskrsnuće iz groba, nego se temelji upravo na njemu” i to do te točke da je sam Isus “naznačio svoje uskrsnuće kao  par excellence znak autentičnosti svoga poslanja. Posljedično, propovjednik “razgrađuje predrasude koje su prisutne kod nevjernika prema vjeri, a koje nisu ništa manje od onoga što predbacuju vjernicima”.

Zapravo, kritizira se vjernike da ne mogu biti objektivni, jer im vjera od početka nameće zaključak do kojeg moraju doći, a ne shvaća se da se i među nevjernicima događa ista stvar. “Pođemo li od pretpostavke da Bog ne postoji, da nadnaravno ne postoji i da čuda nisu moguća, taj zaključak također je postavljen od početka; dakle, doslovno, unaprijed”. A “Kristovo uskrsnuće predstavlja najuzorniji slučaj toga” s obzirom na to da “nijedan događaj iz antike nije potkrijepljen tolikim brojem svjedočanstava iz prve ruke poput ovog”; neka se mogu pripisati “osobama intelektualnog kalibra Savla iz Tarza, kojeg je imao u prethodnoj borbi protiv ovog uvjerenja”. Zapravo, Apostol “daje detaljan popis svjedoka, od kojih su neki još i živi i koji su ga mogli opovrgnuti”.

Posljedično, “uskrsnuće je ponovno rođenje nade”, riječ koja je “čudno odsutna u Isusovom propovijedanju. Evanđelja izvještavaju o mnogim njegovim izrekama o vjeri i ljubavi, ali nema ni jedne o nadi – istaknuo je Kardinal, čak i ako Njegovo cijelo propovijedanje naviješta da postoji uskrsnuće od mrtvih i vječni život. Naprotiv, nakon Uskrsa vidimo kako ideja i osjećaj nade doslovno eksplodiraju u propovijedanju apostola. Sam Bog je definiran kao “Bog nade”. Objašnjenje odsustva riječi o nadi u Evanđelju je jednostavno: Krist je prvo morao umrijeti i uskrsnuti. Ponovno uskrsnuvši, otvorio je izvor nade; otvorio je sam cilj nade, a to je život s Bogom nakon smrti”, zaključio je kardinal Cantalamessa.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.