Požega, (IKA) – U Dvorani sv. Terezije Avilske u Požegi, 10. ožujka, održana je četvrta korizmena tribina. O temi milosrđe u politici govorio je ugledni, ali i zabranjivani novinar Tihomir Dujmović, oslanjajući se na višegodišnja iskustva praćenja hrvatske političke scene od njenog rađanja početkom devedesetih godina. Iznoseći argumentirano kroz svoj publicistički rad činjenice o ljevici kojoj nikada u njenoj povijesti nije iskreno stalo do samostalne Hrvatske, a koja je drmala tradicionalnim temeljima hrvatske državnosti kad god je došla na vlast, nailazi na političke pritiske, dobiva otkaze u najtiražnijim hrvatskim novinama, otkazuju mu se suradnje, ne objavljuju mu se kolumne.
Upravo o sučeljavanju s tim duhovima naše prošlosti i sadašnjosti, o mogućnosti pomirbe s onima čiji su djedovi ili očevi okrvavili ruke 1945., 1971., 1991., a pri tom ne misleći ni na koga drugoga nego na one nazovi Hrvate koji su sve i baš sve činili da se ne ostvari starčevićanska samostalna Hrvatska, već da Hrvatska bude, ostane ili postane samo zemljopisni pojam unutar konfederacije sa zemljama iz regije. S tim u vezi predavač je spomenuo apsurdna nastojanja bivše Vlade na čelu s premijerom i predsjednikom države da, iako smo ušli u Europsku uniju, pojačaju odnose sa zemljama regije u vidu možebitnog zajedničkog parlamenta, sveučilišta, poreznog sustava. Takve pokušaje smatra zabrinjavajućim u svjetlu činjenice nesretnog ili prividno sretnog suživotu u Jugoslaviji u kojoj se nikada nisu priznali zločini nakon Drugoga svjetskoga rata, ni Huda jama ni Bleiburg, u zajednicu u kojoj su stotine tisuća ljudi morali emigrirati, a druge tisuće ostale bez posla, preko 600 svećenika ubijeno, preko 200 novinara više nije pisalo. Takav scenarij, istaknuo je predavač, nije se dogodio niti u jednoj zemlji koja je bila u savezu s Njemačkom, niti igdje u svijetu, već u maloj, za ono vrijeme nerazvijenoj Hrvatskoj. Upravo o ovim i mnogim drugim pitanjima Tihomir Dujmović pisao je u svojoj posljednje objavljenoj knjizi “Hrvatska u raljama djece komunizma” koju su nakon predavanja mnogi htjeli u svojim privatnim knjižnicama tako da su začas planuli svi primjerci koje je predavač ponio sa sobom. Za tolike patnje i nepravde koje su Hrvatskoj, kao nikada prije, nanesene od 1945. do 1991., za argumentiranu raspravu i pomirenje metaforičkih i stvarnih “partizana” i “ustaša” bez koje Hrvatska ne može i neće u miru naprijed, potrebno je jako puno milosrđa i praštanja, ali nikako zaborava i prešućivanja, istaknuo je Tihomir Dujmović. Temelji Hrvatske države, te prastare majke koju treba oživjeti, mogu počivati jedino na onim temeljima koji su je održali kroz 1200 godina njene sve samo ne lijepe povijesti, a to su obitelj, iskreno domoljublje i vjera. Također, za uspješnu Hrvatsku potrebno je rekadroviranje, a to znači da Hrvatskoj treba nova, mlada, sposobna i neopterećena krv s kojom Hrvatska može naprijed, a ne ponovno nazad. U tome smislu predavač misli i na one izuzetno sposobne Hrvate u iseljeništvu, s kojima je bivša vlast nastojala prekinuti sve kontakte, ali i mlade koji bi dolazili iz katoličkih škola i katoličkih sveučilišta.
Predavanje Tihomira Dujmovića popraćeno je dugačkim pljeskom. Susret je završio kratkim biskupovim osvrtom na predavačevu temu i na događaje iz povijesti i sadašnjosti o kojima je bilo riječ u kontekstu Božjeg milosrđa.