Zagreb, (IKA) – Četvrta postaja ekumenskog hoda zagrebačkim crkvama u sklopu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održana je u ponedjeljak 23. siječnja u Hramu Preobraženja Gospodnjega. Uime domaćina Srpske pravoslavne Crkve riječ dobrodošlice je prenoseći pozdrave zagrebačko-ljubljanskog metropolita Porfirija uputio protojerej stavrofor Slobodan Lalić.
U prigodnom nagovoru o. Mihajlo Žikić je u osvrtu na odlomak iz Poslanice Korinćanima, koji je uzet kao geslo ovogodišnje osmine, istaknuo da „apostol Pavao živeći prvenstveno u Kristu i propovijedajući pritom spasenje i pomirenje čovjeka s Bogom Korinčanima tada, a nama danas preko svojih poslanica, govori što znači biti kršćanin, što znači biti novi čovjek, što znači biti Kristov. On ukazuje na bitnu odrednicu, a to je mir s Bogom, mir među sobom u Kristu, da se sinovi Božji nazivaju samo oni koji su mirotvorci”. Podsjetio je, i kako u Poslanici Rimljanima Pavao govori „ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo” (usp. Rim 14,7-8). Dakle, življenje Krista u prvom redu podrazumijeva zajedničarenje svojim bićem s tijelom i krvi Kristovom, i upravo ono je znak novoga saveza koji je Bog sklopio s ljudima, da sve ono što dolazi s Bogom, ono što donosi mir i pomirenje dolazi kroz Isusa Krista. A Bogočovjek Krist koji nas je pomirio s Bogom isto tako iz ljubavi nama pokazuje što znači pomirenje i mir, rekao je, te pojasnio kako je Kristov križ „ne samo simbol, već i ljubav i mir koja podrazumijeva žrtvu, stradanje, i ono što je jako bitno, a često zaboravljamo, podrazumijeva slobodu bezuvjetnog prihvaćanja uskrsnuloga Boga”.
Kada govorimo o miru često nas ponesu zemaljske želje i misli, kao da mir u prvom redu podrazumijeva nepostojanje nesuglasica i nesporazuma. No, mir vrlo često podrazumijeva neprijateljstvo prema svemu onome što nas odvaja od Boga. I zato pomirenje s Bogom u prvom redu podrazumijeva naš susret s Bogom, a taj susret podrazumijeva uniženje, smirenje, otvaranje srca prema Gospodinu i prihvaćanje Gospodina u potpunosti, bez ikakvih uvjeta i naših „logičkih” rješenja, već prihvaćanje Njega cijelim svojim bićem. I kada se uspijemo susresti s Gospodinom, onda ćemo moći osjetiti blaženi mir, mir koji je imao sv. Šimun Bogoprimac. Naravno, mir koji podrazumijeva slobodu, upravo ono što je apostol Pavao tada govorio kršćanima, rekao je o. Žikić, te podsjetio kako su u Pavlovo vrijeme mnogi kršćani međusobno imati nesuglasica, različita razmišljanja, želje, htjenja, i često su raspravljali tko je veći, tko je manji, tko ima veću ili manju blagodat. Pavao tada njima, a danas nama poručuje da „mi više nismo ni Pavlovi, Apolonovi, ili Kefini, nego svi postadosmo Kristovi”. Stoga, mir i ljubav o kojoj danas promišljamo i koja je geslo našeg molitvenog okupljanja neka bude onaj mir koji Gospodin daje: pomirenje s Bogom tako što ćemo otvoriti vrata svoga srca, očistiti se, i prihvatiti Boga cijelim bićem i biti dio zajedništva sa živim Bogom. A onda kad se s Kristom rodimo, s Kristom živimo, isto tako ćemo s Kristom stradati i nositi križ svoga stradanja i stradanja naših bližnjih, a onda kada okusimo smrt s Kristom, onda ćemo s njim i uskrsnuti, rekao je na kraju o. Žikić.
Uime Katoličke Crkve molitvenom susretu nazočili su predsjednik Povjerenstva za ekumenizam i dijalog Zagrebačke nadbiskupije mons. Zvonimir Sekelj i tajnik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog dr. Jure Zečević, OCD, koji se obratio okupljenima. Na početku je posvijestio sam značaj Molitvene osmine, te naglasio kako se „ne radi o kalkulantskoj, o špekulantskoj, o politikanskoj, nego molitvenoj osmini. Ne radi se o osmini interkonfesionalnog defiliranja, paradiranja i promoviranja, nego o osmini zajedničke molitve za jedinstvo. Stoga, apeliram prvo na sebe samoga, na sve nas predstavnike Crkava i kršćanskih zajednica i na sve vas: sačuvajmo osmini njen izvorni i glavni smisao, sačuvajmo joj molitveni i duhovni smisao. Osmina pripada kategoriji duhovnog ekumenizma, pripada kategoriji molitvenoga iskustva, duhovnog dozrijevanja i osobnog unutarnjeg preobražavanja na bolje. Osmina po svojoj naravi nije namijenjena ni teološkim, ni crkveno-povijesnim, ni crkveno-pravnim raspravama, već je ponajprije namijenjena molitvi za jedinstvo. Osmina nam se stoga ne smije svesti na protokolarno susretanje crkvenih predstavnika, na prigodnu svečanu akademiju kod koje se predstavljamo jedni drugima najljepšom sakralnom glazbom ili najljepšim govorima. Ne zaboravimo da bi osmina kod koje bismo zaboravili molitvu Gospodinu za jedinstvo promašila svoj glavni cilj i smisao. Zato, koristimo i ovogodišnju osminu kao vrijeme zajedničke molitve svih kršćana za jedinstvo Crkve. Promičimo duhovni ekumenizam, moleći zajedno i živeći evanđelje Isusa Krista”.
U kontekstu 500. obljetnice reformacije dr. Zečević je podsjetio na putovanje pape Franje u Švedsku, gdje je u luteranskoj katedrali u Lundu sudjelovao u zajedničkoj ekumenskoj molitvi, kao i na susrete Pape s poglavarima pravoslavnih Crkava, a posebno je istaknuo onaj s moskovskim patrijarhom Kirilom.
Naši nam poglavari daju primjere zajedničke molitve, primjere otvorenosti jedni za druge, pozivaju nas na suživot i suradnju jednih s drugima kako u navještaju Božje riječi, tako i u preoblikovanju naših sredina u kojoj živimo u spašenije, sretnije društvo. Hoćemo li ih nasljedovati, hoćemo li nasljedovati ove geste i ove primjere ili ćemo nasljedovati one koji nas uvijek iznova konfrontiraju, udaljuju jedne od drugih, upitao je.
Predstavnik Reformirane kršćanske Crkve u Hrvatskoj vlč. Branimir Bučanović upozorio je kako je naša kršćanska povijest bremenita raskolima i svađama. Prije otprilike 150 godina unutar crkava reformacije pojavio se ekumenski pokret s jednom željom: da različite frakcije sjednu zajedno, razgovaraju, mole, a onda i svjedoče svijetu koji je u potrazi za istinom. Reformacijske Crkve smatraju da je ekumenizam mogućnost zajedničkog svjedočenja vjere, zajedničkog uvažavanja različitosti, zajedničke molitve i poštovanja, i taj izvorni ekumenizam kako ga mi vidimo u Reformiranoj Crkvi s radošću promičemo. Želimo da svi mi kršćani koji Krista slijedimo, iako smo nesavršeni, pokušamo jedni u drugima pronaći i vidjeti Kristove učenike, a onda tu svoju poruku prenositi svijetu. Dana nam je služba pomirenja, no kako ćemo ju izvršiti ako sami nismo izmireni, poručio je.
Predstavnik Saveza baptističkih Crkava u RH Boris Peterlin posebno se usredotočio na službu pomirenja, te je rekao „što više mi – okupljeni ovdje na molitvi za jedinstvo kršćana živimo u iskustvu nezasluženo stečena pomirenja s Bogom, zaogrnuti i utopljeni Božjim milosrđem – spremnije ćemo se odvažiti prihvatiti službe mirenja ljudi s Bogom. Služba pomirenja velika je slavna, obuhvatna služba koja traži i očekuje od nas najbolje što možemo dati. Ne možemo je obavljati ‘lijevom rukom’, reda radi, ne smijemo joj ponuditi samo mrvice svojega žara, sposobnosti i strasti. Veličanstvenost takve službe i veličina povjerena zadatka ne smije izazvati strah. Sve je do Boga, koji je nas već pomirio po Kristu. On je taj koji se brine da povjerena služba ne bude uzaludna, nego plodna”.
Ekumenski susret pjevanjem je uveličao Hor Hrama Preobraženja Gospodnjega.