ćIBENSKI PRAVOSLAVNI EPISKOP NEMA POVJERENJA U KATOLIĐKU DOBRONAMJERNOST

Zagreb, 23. 6. 1995. (IKA) – Tiskovni ured Hrvatske biskupske konferencije objavio je 23. lipnja hrvatski prijevod Izvječđa Misije promatra~a Europske zajednice (ECMM) o njihovu sastanku sa srpskopravoslavnim episkopom dalmatinskim Longinom u Kninu. U tjednom izvječđu ECMM taj izvječtaj datiran je 16. lipnja o.g.
1. Opđa situacija i sažetak
Osoblje regionalnog centra ECMM sastalo se 15. lipnja s dalmatinskim episkopom Longinom, (koji sada prebiva u Kninu, op. prev.), i njegovim tajnikom ocem Miloradom kako bi posredovali za uprili~enje sastanka izmešu episkopa Longina i čibenskoga katoli~kog biskupa.
2. Humanitarna pitanja i pitanja ljudskih prava
a) Episkop Longin se u potpunosti složio s prijedlogom biskupa Badurine o potrebi mešusobnog susreta u bliskoj buduđnosti kao i o potrebi razgovora o moguđnostima djelovanja pravoslavnog sveđenstva na podru~ju pod hrvatskom kontrolom, kao i djelovanja katoli~kih sveđenika na podru~ju “Republike srpske Krajine” (Takav je sastanak održan pročle godine prilikom posjeta biskupa Badurine Kninu).
Episkop Longin je istaknuo da bi takav sastanak bio dobra prilika za uspostavu povjerenja, jer nepovjerenje je i dalje glavna prepreka svakom napretku u pregovara~kom procesu. Prema rije~ima episkopa Longina bilo bi bolje sastanak ili mešusobni posjet njih dvojice odgoditi dok se ne sazna tko đe biti imenovan novim “ministrom za Vjeru i kulturu u Republici srpskoj Krajini”. Možda bi prvi korak trebao biti sastanak na neutralnom tlu u zoni razdvajanja a do toga bi moglo dođi ubrzo bez potrebnih kompliciranih dozvola. Episkop Longin je takošer rekao da bi on bio u boljoj situaciji ukoliko doše do ujedinjenja izmešu Republike srpske Krajine i Republike Srpske, buduđi da za sli~ne kontakte Pale imaju viče razumijevanja nego Knin. (Komentar promatra~a EZ: Ali to onda zna~i da u takvoj “državi” neđe biti nazo~ni promatra~i ECMM koji bi uspostavili kontakt izmešu dva biskupa).
b) Episkop Longin je objasnio da spomenuto nepovjerenje ima svoje korijene u agresivnom katoličtvu koga je propagirao a i danas joč propagira Vatikan. To se može dokazati križarskim ratovima, inkvizicijom i potporom “Ustačama” u tijeku Drugoga svjetskog rata. ćtoviče, Srbi su uvijek bili žrtve politike velikih svjetskih sila i uvijek su bili iznevjereni. Isto se upravo dogaša i u ovome ~asu, kad se primjeđuje velika politi~ka i vojna potpora Hrvatskoj i Federaciji, dok se iz zraka bombardira samo Srbe koji se pokučavaju braniti.
c) Episkop Longin je istaknuo da đe oni (Srpska Pravoslavna Crkva op. prev.), ukoliko Hrvatska vojska napadne Krajinu, savjetovati ljudima neka napuste “Republiku srpsku Krajinu”, buduđi da Hrvati zapravo žele teritorij bez Srba. To je dokazano u dogašajima 1. svibnja u Zapadnoj Slavoniji, kada je to podru~je etni~ki o~ičđeno na “civilizirani” i tehni~ki na~in. Premda Hrvatska ima napisane zakone koji čtite srpsku manjinu, Hrvati su ljude tako zastračivali da su oni, (Srbi) u strahu za vlastiti život, masovno bježali. Episkop Longin navodi i drugi primjer da je Hrvatska prisilila Srbe koji su prije željeli ostati u Hrvatskoj da mijenjaju svoja prezimena.
IZJAVA ćIBENSKOGA KATOLIĐKOG BISKUPA SREŠKA BADURINE
Tiskovni ured HBK zajedno s ovim prijevodom Izvječtaja ECMM objavljuje i izjavu koju je, saznavči za taj izvječtaj, dao čibenski biskup.
U ćibeniku je sjedičte katoli~kog biskupa i sjedičte pravoslavnoga dalmatinskog episkopa. Do mjeseca rujna 1991. godine u viče smo se navrata susretali. Nakon toga – buduđi da je episkop napustio svoju rezidenciju u ćibeniku i nastanio se u manastiru sv. Arkanšela kod Knina – susretanje je bilo otežano, ali su se neke veze ipak uspjele održati. Smatrao sam da bismo jedni drugima mogli pružiti pomođ u crkvenom životu načih vjernika koji je tečko stradao u ovome ratu. Nisam imao namjeru ulaziti u iznočenje nepravdi koje su katolicima nanijeli pravoslavni.
Pozitivni pristup problemima koji nam se sada nameđu u crkvenom životu načih župa i parohija bio bi – po mom shvađanju – bolji na~in da se u~ini neko dobro i da se smanji zlo. Prigovori koje bismo mogli jedni drugima iznositi, s obzirom na pročlost ili na sadačnjost, mogu takošer biti predmet načih razgovora, no i u tome bi trebalo težiti poboljčavanju stanja u sadačnjosti i buduđnosti. Ako li nas iznočenje nepravdi iz pročlosti, po svom propagandisti~kom tonu ima utvrditi u uvjerenju da je nemoguđe iskora~iti u bolje i krčđanskije odnose mešu nama – ja u takvim razgovorima ne bih sudjelovao”.