"Čista srijeda"

1. Danas, s bogoslužjem Čiste srijede, započinje korizmeni put, koji će dostići svoj vrhunac u središnjem događaju liturgijske godine, svečanom Vazmenom trodnevlju Kristove muke, smrti i uskrsnuća.
Isus je proveo četrdeset dana u pustinji prije negoli je započeo svoje poslanje; isto tako, i mi smo danas pozvani ući u snažno vrijeme razmišljanja i molitve i uputiti se prema Golgoti i potom doživjeti radost uskrsnuća. Uvod u to jedinstveno pokorničko razdoblje sastoji se u simboličkom i znakovitom činu: pepeljenju. Ono, podsjećajući nas na prolaznost zemaljskoga života, poziva na potrebu velikodušnog asketskog zauzimanja, iz kojega proizlazi hrabra odluka vršiti ne svoju volju, nego volju Oca nebeskog, po Isusovu primjeru.
Pepeljenje također očituje naš položaj kao stvorenja u cjelini i zahvalnu ovisnost o Stvoritelju. Doista, Bog je svojim začuđujućim činom osobite ljubavi i milosrđa izveo čovjeka iz prašine, darujući mu besmrtnu dušu i pozvavši ga podijeliti s njim svoj božanski život. I Bog će ga, u posljednji dan, uskrisiti iz prašine i preobraziti njegovo smrtno tijelo.
2. Ponizni čin primanja pepela na glavu, potkrijepljen pozivom koji danas odzvanja u bogoslužju: “Obratite se i vjerujte Evanđelju”, suprotstavlja se oholom činu Adama i Eve, koji su svojom neposlušnošću uništili prijateljski odnos koji je postojao s Bogom Stvoriteljem. Zbog te prvotne drame svi smo izloženi, unatoč krštenju, riziku popuštanja ponovnoj napasti koja potiče ljudsko biće živjeti u obijesnoj neovisnosti od Boga i u trajnoj oprečnosti s bližnjim.
Evo, tako nam se otkriva značaj i potreba korizmenog vremena koje nas, s pozivom na obraćenje, vodi preko molitve, pokore, djela bratske solidarnosti, ponovo u vjeri raspiriti ili osnažiti prijateljstvo s Isusom, osloboditi se od lažnih obećanja zemaljske sreće, ponovno u istinitosti Kristove djelatne ljubavi okusiti sklad nutarnjega života.
3. Usvajam ono što sveti Leon Veliki tvrdi u jednom od svojih govora o korizmi: “Nema kreposnih djela bez kušnji; nijedna vjera nije bez protivština; nijedna borba bez neprijatelja, nijedna pobjeda bez borbe. Ovaj naš zemaljski život prolazi između opasnosti i borbi. Ne želimo li biti obmanuti, moramo bdjeti; želimo li pobijediti moramo se boriti” (Govor XXXIX, 3).
Prihvatimo, draga braćo i sestre, taj poziv. On zahtijeva tešku stegu, osobito u današnjoj društvenoj okolini, često označenoj lakim oslobađanjem od obveza i praktičkim ateizmom. Duh Sveti nas jača i podupire u toj borbi. On “potpomaže našu nemoć – kako jamči apostol Pavao – jer ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26).
Upravo je Duhu Svetom posvećena ova druga godina neposredne priprave na Veliki jubilej dvijetisućite. U apostolskom pismu “Nadolaskom trećeg tisućljeća” napisao sam: “Bit će, dakle, važno ponovno otkriti Duha kao Onoga koji izgrađuje Kraljevstvo Božje na putu povijesti i pripravlja njegovu punu objavu u Isusu Kristu, animirajući ljude u duhu i dajući da iznikne u življenom iskustvu sjeme konačnog spasenja koje će doći na kraju vremena” (br. 45).
4. Prepustimo se, dakle, vodstvu Duha Svetoga u ovo povlašteno doba: Duh Sveti je onaj koji je odveo Isusa u pustinju kušnje, da ga pripravi na njegovo poslanje, i potom ga jačao u vrijeme kušnje, prateći ga u maslinski vrt na Golgoti. Duh Sveti je uz nas po milosti sakramenata. Osobito u sakramentu pomirenja On nas, putem kajanja i ispovijedanja grijeha, vodi u milosrdne ruke Očeve.
Od srca želim da korizma bude za svakog kršćanina prilika za taj obraćenjski hod koji ima svoj temelj i neopozivo uporište u sakramentu pokore. To je uvjet da se stigne najdubljem iskustvu Očeve ljubavi.
U tom korizmenom hodu neka nas prati Marija, uzor poslušnog prihvaćanja Duha Božjega. Njoj se obraćamo danas, u trenutku kada, zajedno s vjernicima cijeloga svijeta, ulazimo u ozbiljno i pokorničko korizmeno ozračje.