Osijek, (IKA/TU) – U osječkoj župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina na euharistijskom slavlju 7. studenoga đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić podijelio je sakramente inicijacije članovima zajednice Cenacolo. Sedmorica mladića, odjenuta u znakovite bijele haljine, su krštena, a potom su zajedno s još 12 mladića i jednom djevojkom primili sakrament pričesti i krizme.
Na početku je sve pozdravio župnik Ivan Jurić, nadbiskupijski povjerenik za pastoral ovisnosti i duhovnik Cenacola u Šarengradu. “Odlučili ste se za put vjere i života. Vjerujemo u živoga Boga, a taj živi Bog nas voli i ne želi prepustiti besmislenom beskraju. Dragi krštenici, zamolimo da nas Bog prati ulazeći u Božju obitelj; da budemo svjedoci Boga živoga živeći po Božjoj riječi i molimo da do kraja ostanemo vjerni u svom kršćanskom pozivu idući pravim hodom svjedoka. Bog će vam dati strpljenje i ustrajnost”, poručio je nadbiskup Srakić kandidatima i vjernicima.
Ukupno 20 članova Cenacola iz sedam bratovština u Hrvatskoj i jedne u Međugorju u primanju sakramenata poduprli su članovi njihovih obitelji, rodbina i prijatelji dolaskom iz Poljske, Slovačke, Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine, a među njima mnogi vidljivo ganuti i ushićeni. Slavlje je uveličao združeni zbor Cenacola iz Međugorja, Vrbovca, Varaždina, Biograda, Novigrada, Ugljana, Šišinca i Šarengrada. “Primanje sakramenata dečki su željeli svim srcem. Tijekom tri-četiri godine života u zajednici postali su svjesni potrebe sakramenata za budući život jer su shvatili da neće opstati bez zajedništva s Bogom”, rekao je suslavitelj Ivan Filipović, bivši ovisnik, a sadašnji duhovnik zajednice Cenacolo i koordinator svih zajednica u Hrvatskoj i Srednjoj Europi.
Uz don Filipovića i vlč. Jurića, kandidate je pripremao fra Josip Šoštarić. “Od kada sam kršten 2008. godine u Vrbovcu, osjećam se puno zdraviji! Sakrament nije dar za vitrinu nego je u meni da ga živim, počeo sam živjeti – to je to, mir”, kaže krizmanik 27-godišnji Mirza Šehić, koji je u Cenacolo ušao prije desetak godina. Presretan zbog velikoga događaja za Crkvu, Jurić zaključuje: “Ovo je znak da se liječiti ipak najviše može Božjom terapijom – sakramentima svete Majke Crkve, čiji su lijekovi zaboravljeni u “ladici” koju samo treba otvoriti i znati se njima koristiti”