CONSILIUM CONFERENTIARUM EPISCOPORUM EUROPAE (CCEE)
VIJEĆE EUROPSKIH BISKUPSKIH KONFERENCIJA

24 – 27. studenoga 1995.
Dubrovnik
Susret CCEE

NASILJE I SELILAŠTVO

U Dubrovniku se predstavnici europskih biskupskih konferencija pitaju o nasilju koje je povezano s pojavom selilaštva.
Biskupi i odgovorni za selilačko dušobrižništvo iz dvadesetak europskih zemalja od Sankt Petersburga do Lisabona, sastali su se od 24. do 27. studenoga 1995. u Dubrovniku u Hrvatskoj.
Izbor baš toga grada dao je posebni smisao temi toga susreta: “Nasilje i selidbe – crkvena dušobrižna odgovornost”. Sudionici susreta doživjeli su kako ih prihvaća narod tragično ranjen eksplozijom nasilja.
1. Korijeni nasilja
Razmjena iskustava različitih zemalja i odgovarajuća promišljanja pokazala su da su nasilje i strah u samome čovjeku kad se on susreće s novim, razlieitim i stranim. U sklopu europske suvremenosti, koja je označena novom postavom odnosa Istok – Zapad, sučeljavanjem s razlieitim uljudbama i religijama, ta stvarnost postaje osobito dramatična.
S jedne se strane zapadna društva pitaju o vlastitoj budućnosti. Širi se strah od nezaposlenosti, od mogućeg siromaštva, od krize identiteta te se nazočnost inozemnih skupina doživljava kao dodatni čimbenik lomljivosti i rastakanja. Tada se javlja opasni poriv za obranu postignutih prednosti, utjecanje nacionalnom identitetu i odbacivanje zahtjeva solidarnosti.
S druge, pak, strane selilački tokovi trajno bujaju u sklopu sve bližeg povezivanja cijeloga svijeta (mundijalizacija), te s pomicanjem svjetske geopolitičke osi prema Aziji. Brojni selioci silom ostvaruju svoju želju da nađu mjesto u razvijenim društvima.
Sraz tih sviju stvarnosti rađa nasiljem. Stranac se pojavljuje kao suparnik kojega provjeravati, nadzirati i istisnuti. U razlieitim zemljama očituje se ksenofobija, odbojnost prema strancima.
2. Zadaća Crkve
U tim novim prilikama povezivanja cijeloga svijeta i odgovarajućih napetosti, Crkva je “otajstveni znak jedinstva ljudskoga roda”, da bi postala izvorom nade.
Njezino poslanje rađa se iz samoga života Presvetoga Trojstva koji je ujedno jedinstven i različit. Stoga ona neće posustati u isticanju da priznavanje drugoga i drugačijeg spada na samu bit čovjekovu.
3. Što nam je činiti
* U sve odgojne i obrazovne ustanove u biskupijama unijeti pitanje odnosa među razlieitim kulturama. Utemeljiti skupine za razmišljanje i zajednice sposobne provoditi uzajamnost između zajednica iz kojih selioci potječu i društva u kome sada žive.
* Promicati suodgovornost predstojnika domaćih zajednica i zajednica drugih jezika.
* Crkva se zauzima u ekumenskom dijalogu i sa svim ljudima drugih religija, uljudbi i uvjerenja. U tome je smislu posebno izazovan susret s islamom.
* U odnosu s državnom vlašću nije dovoljno zaustaviti se na kritici, nego treba pronalaziti oblike konkretnih prijedloga i suradnje.
* Pomagati razvojne planove i znakove mira u zemljama iz kojih selioci dolaze da bi im se omogućilo da iz svojih zemalja ne iseljavaju i da se onamo vraćaju.
* Tražiti usklađivanje djelovanja europskih crkvenih ustanova koje se bave iseljeništvom: Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE). Papinskoga vijeća za selilačko dušobrižništvo, Povjerenstva biskupskih konferencija u Europskoj zajednici (ComECE), Caritasa, Katoličkoga odbora za unutareuropske selidbe (CCMIE).