Čovjek je pozvan na ljubav

Draga braćo i sestre, rado sam prihvatio poziv da svojim razmišljanjima otvorim ovaj naš dijecezanski kongres, ponajprije stoga što mi to pruža priliku da vas susretnem, da ostvarim izravnu vezu s vama, a onda i jer vam mogu pomoći u boljem shvaćanju smisla i svrhe pastoralnoga hoda kojim se zaputila Crkva u Rimu.
Srdačno pozdravljam svakoga od vas, biskupe, svećenike, đakone, redovnike i redovnice, a posebice vas, laici i obitelji, koji na se svjesno preuzimate ove zadatke kršćanskoga života i kršćanskoga svjedočenja, koji svoj korijen imaju u sakramentu krsta, a za one koji su oženjeni i u sakramentu ženidbe. Od srca zahvaljujem kardinalu vikaru te supružnicima Luci i Adriani Pasquale na riječima što su mi ih u ime svih vas uputili.
Ovaj kongres, kao i pastoralna godina kojoj će on dati niti vodilje, predstavljaju novu etapu puta što ga je Crkva u Rimu započela, na temelju biskupijske sinode, s Gradskom misijom koju je želio naš toliko ljubljeni papa Ivan Pavao II., u pripravi za Veliki jubilej 2000. U toj su se Misiji pokrenule sve sastavnice naše biskupije – župe, redovničke zajednice, udruge i pokreti – ne samo u poslanju prema rimskom puku, nego kako bi i one same postale “narod Božjega poslanja”, praktično ostvarujući tako zgodan izričaj Ivana Pavla II., “župo, traži sebe samu i nađi sebe samu izvan sebe”: to jest na mjestima u kojima ljudi žive. Tako su, u tijeku Gradske misije, mnoge tisuće rimskih kršćana, velikim dijelom laika, postale misionarima te su donijeli riječ vjere najprije u obitelji različitih četvrti grada, a potom i na različita radna mjesta, bolnice, škole i sveučilišta, u prostore kulture i slobodnoga vremena.

Nakon Svete godine, moj je ljubljeni prethodnik od vas tražio da ne prekinete taj hod i da ne raspršujete svoje probuđene apostolske snage i primljene plodove milosti. Stoga se od 2001. temeljno pastoralno usmjerenje biskupije sastojalo od davanja trajne forme toj misiji, označujući u više misionarskom smislu život i djelatnosti župa, kao i svih ostalih crkvenih sastavnica. Prije svega želim vam reći da mi je nakana u punini potvrditi ovu odluku: ona se pokazuje sve više potrebnom i bez alternative, u društvenom i kulturalnom okruženju u kojemu su na djelu brojne snage koje nas nastoje udaljiti od vjere i od kršćanskoga života.

Već je dvije godine misionarsko nastojanje Crkve u Rimu posebno usredotočeno na obitelj, ne samo stoga što je ta temeljna ljudska stvarnost danas podvrgnuta mnogim teškoćama i prijetnjama, te ju je na osobiti način potrebno evangelizirati i konkretno podržati, nego i stoga što kršćanske obitelji predstavljaju odlučujući izvor zbog vjerske pouke, zbog izgradnje Crkve kao zajednice i zbog njezine sposobnosti misionarske prisutnosti u najrazličitijim životnim situacijama, te poradi prožimanja široke kulture i društvenih struktura kršćanskim usmjerenjem. U tom ćemo smislu nastaviti i sljedeće pastoralne godine, te je tema našega kongresa “Obitelj i kršćanska zajednica: odgoj osobe i prenošenje vjere”.
Pretpostavka od koje valja krenuti, kako bismo mogli shvatiti poslanje obitelji u kršćanskoj zajednici i njezine zadatke u odgoju osobe i prenošenju vjere, i dalje je značenje što ga brak i obitelj imaju u naumu Boga, stvoritelja i spasitelja. To će dakle biti srž moga večerašnjega razmišljanja, u kojem se pozivam na nauk Apostolske pobudnice Familiaris consortio (Drugi dio, br. 12-16).

Antropološki temelj obitelji

Brak i obitelj doista nisu slučajna sociološka stvarnost, plod posebnih povijesnih i ekonomskih situacija. Naprotiv, pitanje pravednoga odnosa između muškarca i žene pušta svoje korijenje u najdublju bit ljudskog bića te svoj odgovor može naći samo polazeći od toga. Ono se tako ne može odvojiti od staroga, a uvijek novoga pitanja čovjeka o sebi samome: Tko sam ja? Što je čovjek? A to se pitanje, pak, ne može odvojiti od pitanja o Bogu: Postoji li Bog? i Tko je Bog? Kakav je doista njegov lik? Odgovor Biblije na ta dva upitnika jedinstven je i dosljedan: čovjek je stvoren na sliku Božju, a sam Bog je ljubav. Stoga je poziv na ljubav ono što od čovjeka čini istinsku sliku Božju: on postaje sličan Bogu u mjeri u kojoj postaje osoba koja ljubi.

Iz te temeljne veze između Boga i čovjeka proizlazi još jedna, nerazdvojna veza između duha i tijela: čovjek je ustvari duša koja se ostvaruje u tijelu, a tijelo je oživljeno besmrtnim duhom. I tijelo muškarca i žene ima dakle, tako reći, teološki karakter, nije samo tijelo, pa i to što je biološko u čovjeku nije samo biološko, nego je izraz i ispunjenje našega čovještva. Isto tako, ljudska seksualnost nije nešto nadodano našoj osobnosti, nego joj pripada. Tek kad je integrirana u osobu, seksualnost može dati smisao sebi samoj.

Tako, iz dviju veza, čovjeka s Bogom, te u čovjeku tijela i duha, izviruje i treća veza: između osobe i institucije. Cjelovitost čovjeka uključuje ustvari dimenziju vremena, a čovjekovo “da” predstavlja prolazak s onu stranu sadašnjega trenutka: u svojoj punini, to “da” znači “uvijek”, te stvara prostor vjere. Tek u njemu može izrasti ona vjera koja daje budućnost i dozvoljava da djeca, plod ljubavi, vjeruju u čovjeka. Sloboda toga “da” objavljuje se tako kao sloboda sposobna prihvatiti ono definitivno: najviši izraz slobode nije, dakle, potraga za užitkom, bez da se ikada dođe do prave odluke; sloboda je međutim sposobnost odluke za definitivni dar, u kojemu sloboda, koja se daruje, u punini nalazi sebe samu.

Konkretno, osobno i uzajamno “da” muškarca i žene otvara prostor budućnosti, istinskome čovještvu svakoga, a istodobno je usmjereno daru novoga života. Stoga ovo osobno “da” ne može a da ne bude i javno odgovorno “da”, kojim supružnici preuzimaju javnu obvezu vjernosti. Nitko od nas doista ne pripada isključivo sebi samome: stoga je svatko pozvan duboko u sebi prihvatiti vlastitu javnu odgovornost. Brak kao institucija nije, dakle, neopravdano uplitanje društva ili vlasti, nametanje izvana neke forme; brak je suštinska potreba saveza supružničke ljubavi.

Različiti današnji oblici raspadanja institucije braka, kao što je slobodni zajednički život i “brak na probu”, sve do pseudo-braka među osobama istoga spola, izraz su, pak, anarhične slobode, koja se krivo predstavlja kao istinsko oslobođenje čovjeka. Takva pseudo-sloboda utemeljena je na banalizaciji tijela, što neizbježno uključuje i banalizaciju čovjeka. Njezina pretpostavka je da čovjek sebi samome može činiti što god hoće: njegovo tijelo tako postaje nešto od drugotnoga značaja s ljudske točke gledišta, nešto što se može koristiti kako tko hoće. Takvo slobodnjaštvo, koje se želi predstaviti kao otkrivanje tijela i njegove vrijednosti, u stvarnosti je dualizam koji prezire tijelo, smještajući ga tako reći izvan istinskoga življenja i dostojanstva osobe.

Brak i obitelj u povijesti spasenja

Istina o braku i obitelji, koja je ukorijenjena u istini o čovjeku, našla je svoje ostvarenje u povijesti spasenja, u čijem središtu se nalazi riječ: “Bog ljubi svoj narod”. Biblijska je objava, doista, ponajprije izraz povijesti ljubavi, povijesti saveza Boga s ljudima: stoga je povijest ljubavi i sjedinjenja muškarca i žene u ženidbenom savezu mogla od Boga biti preuzeta kao znak povijesti spasenja. Neizreciva stvarnost, otajstvo Božje ljubavi prema ljudima, dobiva svoj govorni oblik iz rječnika braka i obitelji, u pozitivnom i u negativnom smislu: Božje pristupanje njegovu narodu zapravo je predstavljeno govorom koji se odnosi na bračnu ljubav, dok je Izraelova nevjera, njegovo idolopoklonstvo, označeno kao preljub i razvratništvo.

U Novom zavjetu Bog radikalizira svoju ljubav sve do toga da on sam, u svome Sinu, postane tijelo od našega tijela, pravi čovjek. Na taj je način združivanje Boga s čovjekom primilo svoj najviši, nepovratni i konačni oblik. A tako je i za ljudsku ljubav ocrtan njezin konačni oblik, ono međusobno “da” koje se ne može opozvati: ona ne otuđuje čovjeka, nego ga oslobađa od povijesnih otuđenja vodeći ga prema istini stvaranja. Sakramentalnost što je ženidba dobiva u Kristu znači, dakle, da je dar stvaranja uzdignut na milost otkupljenja.

Milost Kristova ne dodaje se izvana čovjekovoj naravi, ne vrši nad njom nasilje, nego je oslobađa i obnavlja, upravo je uzdižući iznad njezinih vlastitih granica. A kao što utjelovljenje Sina Božjega objavljuje svoje pravo značenje na križu, tako je i prava ljudska ljubav darivanje sebe; ne može postojati ako želi izbjeći križ.
Draga braćo i sestre, ova duboka veza koja postoji između Boga i čovjeka, između ljubavi Božje i ljubavi ljudske, nalazi svoju potvrdu i u nekim negativnim težnjama i pravcima razvoja, čiji teret svi osjećamo. Obezvrjeđivanje ljudske ljubavi, ukidanje istinske sposobnosti ljubljenja, pokazuje se doista, u naše vrijeme, najprikladnijim i najučinkovitijim oružjem kojim se tjera Boga od čovjeka, kojim se udaljava Boga od pogleda i srca čovjekova. Sukladno tome, želja da se narav “oslobodi” od Boga vodi do toga da se izgubi iz vida sama stvarnost prirode, uključujući i čovjekovu narav, srozavajući je na zajedništvo funkcija, kojima čovjek upravlja prema svom nahođenju poradi izgradnje nekog tobožnjeg boljeg svijeta i tobože sretnijega čovječanstva.

Djeca

I u naraštajima djece brak odražava svoj božanski uzor, ljubav Boga prema čovjeku. U muškarcu i ženi očinstvo i majčinstvo, kao i tijelo i ljubav, ne dozvoljavaju da budu ograničeni samo na biološko: život se daje u potpunosti samo kada se uz rođenje daruju i ljubav i smisao koji omogućuju da se kaže “da” ovome životu. Upravo odatle postaje u potpunosti jasno koliko je protivno ljudskoj ljubavi, dubokom pozivu muškarca i žene, sustavno zatvoriti svoje zajedništvo daru života, pa i ugasiti ili povrijediti život koji se rađa.

Nijedan muškarac i nijedna žena, međutim, ne mogu sami i samo svojim silama na prikladan način dati djeci ljubav i smisao života. Kako bi se moglo doista nekome reći “tvoj život je dobar, premda mi nije poznata tvoja budućnost”, potreban je viši autoritet i veća vjerodostojnost od onih što ih si pojedinac sam može dati. Kršćanin zna da je taj autoritet povjeren onoj široj obitelji što ju je Bog, po svom Sinu Isusu Kristu i darom Duha Svetoga, stvorio u ljudskoj povijesti, to jest Crkvi. On prepoznaje tu ono djelo vječne i neuništive ljubavi, koja životu svakoga od nas jamči trajni smisao. S toga se razloga izgradnja svake pojedine kršćanske obitelji smješta u okvir veće obitelji Crkve, koja je podržava i sa sobom nosi. A zauzvrat Crkvu izgrađuju obitelji, “male domaće Crkve”, kako ih je nazvao II. vatikanski sabor (Lumen gentium, 11; Apostolicam actuositatem, 11), otkrivši ponovno drevni patristički izričaj (sveti Ivan Zlatousti, In Genesim serm. VI, 2; VII, 1). Na isti način i Familiaris consortio izjavljuje da je “Kršćanski brak… prirodno mjesto u kojemu se vrši uključenje ljudske osobe u veliku obitelj Crkve” (br. 14).

Obitelj i Crkva

Iz svega toga proizlazi očiti zaključak: obitelj i Crkva, konkretno župe i ostali oblici crkvenoga zajedništva, pozvane su na još užu suradnju na onom temeljnom zadatku koji se nerazdvojno sastoji od odgoja osobe i prenošenja vjere.
Dobro nam je poznato da u cilju istinskoga odgojnoga djelovanja nije dovoljna samo ispravna teorija ili nauk kojega valja predati. Potrebno je nešto mnogo veće i ljudskije, ona blizina, svakodnevno življena, koja je vlastita ljubavi i svoj najprikladniji prostor nalazi ponajprije u obiteljskom zajedništvu, a onda i u župi, ili u crkvenom pokretu ili udruzi, gdje se susreću osobe koje se brinu o braći, posebice o djeci i mladima, ali i o odraslima, o starijima, o bolesnima, o samim obiteljima, jer im u Kristu žele dobro. Veliki zaštitnik odgojitelja, sveti Ivan Bosco, napominjao je svojim duhovnim sinovima da je “odgoj stvar srca i da mu je gospodarom samo Bog” (Epistolario, 4, 209).

Središnje mjesto u odgojnoj djelatnosti, a posebice u odgoju na vjeru, što je vrhunac oblikovanja osobe i njezino najprikladnije obzorje, konkretno zauzima lik svjedoka: on postaje orijentir upravo ukoliko znade obrazložiti nadu koja podržava njegov život (usp. 1 Pt 3,15), on je osobno zahvaćen istinom koju predlaže drugima. Svjedok, s druge strane, ne upućuje nikada na sebe sama, nego na nešto, ili još bolje na Nekoga većega od sebe, koga je susreo i čiju je pouzdanu dobrotu iskusio. Tako svaki odgojitelj i svjedok svoj nenadmašni uzor nalazi u Isusu Kristu, velikome svjedoku Oca, koji nije ništa govorio po sebi samome, nego je govorio onako kako ga je Otac poučio (usp. Iv 8,28).

To je i razlog s kojega se u temelju odgoja kršćanske osobe i prenošenja vjere neizbježno nalazi molitva, prijateljevanje s Kristom i motrenje u Njemu lika Očeva. Ista stvar vrijedi očito za sve naše misionarsko nastojanje, posebice za obiteljski pastoral: nazaretska Obitelj neka, dakle, bude našim obiteljima i našim zajednicama, osim uzorom života, i predmetom stalne i pouzdane molitve.
Draga braćo i sestre, a posebno vi, dragi svećenici, poznata mi je velikodušnost i predanje kojim služite Gospodinu i Crkvi. Vaš svakodnevni rad u odgoju u vjeri novih naraštaja, kao i u pripravi za brak i u praćenju obitelji u njihovu često ne lakome hodu, posebice u velikom zadatku odgoja djece, temeljni je put stalne obnove Crkve, ali i oživljavanja društvenoga tkiva ovog našeg ljubljenoga grada Rima.

Prijetnja relativizma

Nastavite, dakle, i ne dajte se obeshrabriti teškoćama na koje naiđete. Odgojni je odnos po svojoj prirodi osjetljiva stvar: upliće zapravo i slobodu drugoga koja je, premda obazrivo, ipak potaknuta na odluku. Ni roditelji, ni svećenici ili vjeroučitelji, ni ostali odgojitelji ne mogu zamijeniti slobodu djeteta, mladića ili djevojke kojima se obraćaju. A na poseban način kršćanski izbor u temelju traži odgovor od slobode, pozivajući je na vjeru i na obraćenje. Danas posebno podmuklu prepreku odgojnom djelovanju predstavlja ogromna prisutnost, u našem društvu i kulturi, onoga relativizma koji, ne priznajući ništa konačnim, kao posljednju mjeru postavlja samo vlastito ja s njegovim htijenjima, te prikazujući se slobodom postaje svakome zatvor. Unutar takvoga relativističkoga obzorja nije moguć stoga pravi odgoj, bez svjetla istine: prije ili kasnije svaka je osoba osuđena na dvojenje o dobroti samoga svojega života i o odnosima koji ga čine, o vrijednosti svojih napora u izgrađivanju nečega zajedničkog s drugima.

Jasno je, dakle, da ne moramo samo gledati da nadiđemo relativizam u našem poslu odgoja osoba, nego smo pozvani i da se suprotstavimo njegovoj prevlasti u društvu i u kulturi. Izrazito je važno stoga, uz riječ Crkve, i svjedočenje i javno zauzimanje kršćanskih obitelji, osobito u potvrđivanju nedodirljivosti ljudskoga života od začeća do njegova prirodna svršetka, u potvrđivanju jedinstvene i nezamjenjive vrijednosti obitelji utemeljene na braku te u izricanju potrebe zakonskih i upravnih rješenja koja će podržati obitelji u zadatku rađanja i odgoja djece, bitnom zadatku za našu zajedničku budućnost. I zbog te vam zauzetosti kažem srdačno hvala.

Svećeništvo i posvećeni život

Posljednja poruka koju bih vam želio povjeriti odnosi se na brigu o zvanjima za svećeništvo i za posvećeni život: svima nam je poznato koliko su ta zvanja Crkvi potrebna! Kako bi se ta zvanja rodila i dozrela, kako bi se pozvane osobe očuvale dostojnima svoga poziva, odlučujuća je ponajprije molitva, koja ne smije nikada nedostajati ni u jednoj obitelji ili kršćanskoj zajednici. No, od temeljnog je značenja i svjedočenje životom samih svećenika, redovnika i redovnica, radost što je oni izriču, jer su pozvani od Gospodina. A podjednako je bitan i primjer što ga djeca primaju unutar vlastite obitelji te uvjerenje samih obitelji da je i za njih poziv vlastite djece veliki dar od Gospodina. Izbor djevičanstva poradi ljubavi prema Bogu i braći, koji se traži u svećeništvu i u posvećenome životu, u vezi je s vrednovanjem kršćanskoga braka: i jedno i drugo, na dva različita i komplementarna načina, na neki način čine vidljivim otajstvo saveza između Boga i njegova naroda.

Draga braćo i sestre, povjeravam vam ova razmišljanja kao doprinos vašem radu tijekom večeri ovoga Kongresa, a onda i kroz čitavu sljedeću pastoralnu godinu. Molim Gospodina da vam dade hrabrosti i poleta kako bi ova naša Crkva u Rimu, svaka župa, redovnička zajednica, udruga ili pokret, još zauzetije sudjelovali u radosti i u teškoćama poslanja te tako svaka obitelj i čitava kršćanska zajednica ponovno u Gospodinovoj ljubavi otkriju ključ koji otvara vrata srdaca te omogućuje pravi odgoj za vjeru i oblikovanje osoba. Neka vas moji osjećaji i moj blagoslov prate danas i u buduće.