Dragi vjernici!
Pred 2000. godina Bog je uzeo ljudsko tijelo i po Isusu Kristu krenuo čovjeku ususret s osjećajem ljubavi i sa srcem punim dobrote za svakog čovjeka. On je «radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa» – kako molimo u Vjerovanju. U tom hodu prema ljudima nije Krista zaustavila nikakva teškoća. Tim putem išao je on čvrsta koraka i onda kada su ga izrugivali i prijetili mu, kada su ga teško optuživali sve do smrti na križu. Jedina teškoća za njega bila je i ostala: izostanak čovjekove želje za tim susretom.
Crkva se trudi da s istim osjećajem i danas, u ime Kristovo, ide svakom čovjeku. Gospićko-senjska biskupija, kao mjesna Crkva, trudit će se i ove godine da što iskrenije i dosljednije nastavi taj Kristov hod na ovim našim prostorima i ususret ovim našim ljudima, s dobrim željama u srcu za svakoga. To je spasenjski, i oslobađajući hod.
U biblijskoj slici o prvim ljudima čitamo kako je Bog krenuo prema čovjeku, a ovaj se počeo sakrivati, jer je svojim grijehom čovjek krenuo od Boga. Bilo je to ujedno i udaljavanje od čovjeka. Već Adam počinje okrivljavati Evu što ga je navela na zlo (Post 2, 12), a Kajin ne samo da okrivljava svoga brata nego ga i ubija (Post 4, 1-8). Kajin se, istina, također usmjerio prema svome bratu, hodao prema njemu, ali sa zlim željama u svom srcu; zlo je prihvatio kao način svoga djelovanja, priklonio se i poklonio zlu.

I. Tri urođene smetnje na putu prema čovjeku ili grijeh naš svagdanji
Taj način djelovanja veoma se raširio među ljudima. Oni se često priklanjaju i poklanjaju zlu na putu do svojih životnih ciljeva. To se pogotovo osjeti kod ostvarivanja urođenih ljudskih težnji za bogatstvom, za vlašću i slavom (značenjem). Svaki čovjek teži prema tome da ima svega u izobilju, da gospodari nad drugima, da znači više od drugih. Suvremena politička misao reći će da je to zakonito pravo svakog čovjeka i svaki se tim pravom može koristiti u okvirima postojećih zakona. Mi kršćani znamo da je to zakonito pravo tako neodređeno da se može iskoristiti i na štetu temeljnih ljudskih prava. Lako se, naime, dogodi da se čovjek u hodu za bogatstvom, za vlašću, za slavom i značenjem u društvu prikloni i pokloni zlu, pa ono što treba biti za čovjeka postane sredstvom protiv njega.
Isus je krenuo prema svakom čovjeku i to s dobrim željama za svakoga. Njegov hod prema čovjeku bio je i ostao oslobađajući; on ne samo da ne ugrožava život drugoga nego je svoj život spreman izložiti, dati do kraja za drugoga, da drugi imaju život i to da ga imaju u izobilju (Iv 10, 10). To nije tek negdje izjavio, to je on cijelim svojim životom pokazao.
Kako se Isus Krist suočio s tom urođenom ljudskom težnjom za bogatstvom, za vlašću i slavom (značenjem)?
Na početku svoga javnog djelovanja i Isus je osjetio općeljudsku sklonost da radi samo za sebe, ne gledajući kako se to odražava na druge. Takvu sklonost on je nedvosmisleno odbacio. Krenuo putem prema drugome i za drugoga, ususret čovjeku. Ono što ima, stavlja na raspolaganje drugome, svoju vlast koristi za dobro drugih, kao i svoj ugled i značenje. Sve što ga je od toga odvraćalo smatrao je kao napast koju treba otkloniti.
To nam govori evanđelje prve korizmene nedjelje (Lk 4, 1-13).

1. Bogatstvo
Nakon što je bio iscrpljen postom u pustinji, javlja se Isusu napasnik s prijedlogom da se počne brinuti o samom sebi, da ne ugrozi svoj život radi drugih ljudi, da pusti druge i njihovo spasenje njima samima. Zašto gledati na druge; gledaj samo na sebe! Reci ovom kamenju da postane kruhom i nećeš se mučiti glađu. Po meni, tj. putem zloće, možeš doći do velikog bogatstva. Odlazi sotono! Ne prihvaćam tvoj put do kruha, do imanja. Nisam došao da riješim svoj osobni problem, nego da drugima donesem oslobođenje.
Kruh je ovdje simbol svega onoga što nam daje materijalnu sigurnost: naše imanje, naša kuća, naše zaposlenje. Lako se prikloniti onoj težnji da je to samo naše, da se na putu do toga priklonimo i poklonimo zlu, da gledamo samo kako bismo to sebi osigurali, bilo kojim sredstvima i načinima, bez obzira je li to pravedno ili nije. Postoje zakoni i običaji koji mi to omogućuju: zakon o privatizaciji, o radu, pravilo ponude i potražnje, tržišno gospodarstvo, – reći će netko. Ali postoji i kršćanski moral koji ti kaže da u tome treba gledati ne samo osobno dobro ili dobro svoje obitelji, nego i opće dobro i potrebu drugih.
U opasnosti da se u borbi za kruhom priklone korištenju nepravednih sredstava, a to znači da se poklone zlu, nalaze se i siromašni i bogati. Kad je Isus ogladnio, tražio je napasnik od njega da mu se pokloni. Tu je napasnik, neprijatelj čovjeka, vidio svoju šansu da otkloni Isusov hod od puta za čovjekovim spasenjem i oslobođenjem. Još više se klanjaju zlu oni koji gomilaju bogatstvo za sebe i za svoje bližnje, iskorištavajući nemoć i slabost drugih.

2. Vlast
Napasnik je zaigrao i na drugu ljudsku težnju: težnju za vlašću.
Pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: «Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu…Ako se, dakle, pokloniš preda mnom, sve je tvoje!» Isus se ni za vlast nije priklonio zlu. I on je znao da je točno napasnikovo objašnjenje: «Pa toliki su spremni da učine zlo i nepravdu drugima na putu prema vlasti, prema moći; mnogi slijede moje naputke i dobiju vlast nad drugima, postanu veći i moćniji od drugih. To znači: nemoj misliti kako bi drugima pomogao, odustani od istine, lakše je živjeti s lažima, više ti se to isplati!» Odlazi sotono! – odgovori Isus napasniku. Nećeš me navesti da prihvatim put sebičnjaka, nećeš ugasiti u meni ljubav prema drugom čovjeku, nećeš me navesti da ne vršim volju svoga Oca koji želi da se svi ljudi spase! Kako reče jedan mislilac: Mnogo je putova koji vode prema vlasti, a većina je od njih nepoštena. Ni u jednom času nije Isus pomislio da bi prihvatio put nepoštenja da se domogne vlasti. Neki se vladaju kao da imaju pravo na osobnu istinu, na stranačku istinu, na nacionalnu istinu. Kada takve «istine» nameću ljudima i okupljaju ih oko njih, teško tom društvu. Ono se poklanja i priklanja zlu. Istina je uvijek jedna, a nasuprot njoj uvijek je laž i prijevara. Kada u društvu počnu kolati različite «istine», kada se one ljudima nameću, onda je ono teško bolesno. Istinsko pravo na vlast ima samo onaj koji ju je uistinu spreman koristiti za druge, kada je ono način uspješnije brige za opće dobro.

3. Slava
Treća je sklonost čovjekova želja da ga ljudi cijene, časte, hvale, da mu plješću, da uživa glas i ugled u društvu. To je naravna i shvatljiva čovjekova težnja i sklonost. Ona je opasna ako se ne koristi za dobro drugih, a još više ako se na putu prema njoj i do nje koriste nepošteni putovi, ako se i tu prikloni i pokloni zlu. Tada je napasnik uspio. Evanđelje nam tu napast ovako opisuje: Đavao «povede Isusa u Jeruzalem i postavi ga na vrh hrama i reče mu: Ako si Sin Božji baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima ću svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.» Rekli bismo danas da napasnik upućuje Isusa kako će napraviti senzacionalnu vijest. Nije važno da li to nekome koristi, da li to nečemu služi. Važno je da se dogodilo nešto senzacionalno, tim bolje ako je tragično jer tragedija drugih ljudi sadrži obilje zanimljivoga za žedne senzacionalnosti. Zanimljivo je i privlačno uvijek kada se pojedincu ponudi prilika da naglo postane poznat, da o njemu pričaju, da mu plješću. Vijest je ako skočiš pa se ubiješ, vijest je ako se nešto dogodi pa ostaneš živ. Takve slave Isusu nije htio. On je krenuo ususret čovjeku da mu pomogne, da ga spasi. Nipošto da proizvodi nekorisne ili čak štetne senzacije. Takvim stvarima bavi se đavao, bavi se onaj koji želi napakostiti čovjeku i društvu.
Ta vrsta zanata kod nas veoma dobro cvjeta i plodi. Važno je po tim zanatlijama da nešto odjekne, da se čuje, da se o njemu priča. Imaju i oni pravo na svoju «istinu», a po njoj se nekoga može hvaliti iako to nije zaslužio, a nekoga ozloglasiti, bez obzira što za to nema dokaza. Potkrepljuje se takav način rada raznim proklamiranim pravima na slobodno mišljenje, pravima koja osuđuju verbalni delikt. Ali kršćanin znade da vijest treba biti izgrađujuća, da treba doprinositi istini, da treba biti korisna pojedincu i društvu. Skoči s ovoga tornja, kaže napasnik, i kad ljudi vide da ti se nije ništa dogodilo, veličat će tebe, hvalit će tebe. Steći ćeš slavu. Odlazi sotono! – odgovara Isus. Ne tražim slavu za sebe nego oslobođenje i spasenje za svakoga. Krenuo sam ususret čovjeku jer njemu želim dobro, a ne da skrećem na sebe pozornost radoznale svjetine.

II. Trovrsni put ususret čovjeku na našim prostorima
Što za nas kršćane znači tu posvemašnje usmjerenje Kristovo prema čovjeku, ususret čovjeku, za čovjeka? Crkva, naime, treba biti prepoznatljiva i uočljiva u svijetu upravo po nasljedovanju i nastavljanju tog Kristova oslobađajućeg, spasenjskog hoda ususret čovjeku.
Na našim prostorima bili su brojni i okrutni ratovi. Ovdje je kršćanstvo zaustavljalo islam, katoličanstvo pravoslavlje i obratno. U novije vrijeme zbivali su se žestoki međunacionalni sukobi. Na žestinu sukoba utjecala je katkada i vjerska komponenta. Sve je to utjecalo da se u «procesu globalizacije» na našem prostoru, izvana i iznutra, planira mir i suživot kroz sustavno slabljenje nacionalnog i vjerskog. Pogotovo je po toj koncepciji opasno kada je negdje nacionalno tijesno povezano s vjerskim, što nije rijedak slučaj. Jasno nam je da je nacija jedna povijesna kategorija koja je u povijesti nastala i u povijesti se razvijala, te da njezino značenje u budućnosti može oslabiti. Jasno nam je da je i shvaćanje kršćanstva imalo svoja povijesna obilježja. Pripisivalo mu se i one vlastitosti koje mu nisu bitne. Pod tim vidom treba se ozbiljno zamisliti nad činjenicom da neke ideologije vide u kršćanstvu i naciji svojevrsnu zapreku izgradnji mira i ravnopravnosti i na našem području. Za takav stav one imaju dosta materijala iz prošlosti ovdašnjeg kršćanstva i nacija. Treba također voditi računa o upozorenjima, među kojima je i upozorenje pape Ivana Pavla II., da na pragu trećeg tisućljeća valja u načinu življenja naše vjere napustiti sve ono što je neuklopivo u suživot s drugima i drukčijima. To neuklopivo sigurno nije izvorno kršćansko. I naciju treba očistiti od svega onoga što se ne uklapa u pozitivne civilizacijske stečevine. Treba jasno reći da ono što nije sposobno za suživot s drugima i drukčijima ne treba ni žaliti ako potone u prošlost. No ne stvaraju se pravedniji i povoljniji odnosi za skladan suživot ako se nekome narodu ne priznaje njegov nacionalni identitet.
Ako je opravdano očekivati i od nacija i od vjera da otklone sve ono što priječi skladan suživot s drugima i drukčijima, to nipošto ne znači da je pravi put prema takvom suživotu djelovanje na uklanjanju nacija i vjera. To može poslužiti procesu globalizacije, ali bi takva globalizacija urodila većim nepravdama. Globalno zajedništvo treba shvaćati kao zajednicu zajednica, zajednica sa svim kulturno-povijesnim i vjerskim i nacionalnim naslijeđem. Inače bi u tom zajedništvu mogli postati kao norma strateški interesi i razne političke konstrukcije u kojemu bi osnovno pravo bilo pravo jačega. Demokracija još nije izgradila sustav po kojima bi bile onemogućene manipulacije s ljudima. Poštivanjem nacionalnog i vjerskog identiteta može se izgrađivati povjerenje među vjerama i narodima, kao i među pojedincima. Nijekanjem tog identiteta samo se pojačava osjećaj vlastite ugroženosti, jačanje krivog osjećaja vlastite nevinosti i prebacivanje krivnje na drugoga, izgradnja svijesti o vlastitoj veličini i o manjoj vrijednosti drugoga. Znati prihvatiti dobro gdjegod ono postoji.
Na ovom našem prostoru, na području Gospićko-senjske biskupije žive vjernici katolici koji su uglavnom svi Hrvati. Žive u manjem broju također pravoslavci koji se osjećaju Srbima. Žive i ljudi koji ne osjećaju pripadnost ni katoličkoj ni pravoslavnoj Crkvi, a ima ih koji se uopće ne osjećaju kao vjernici. Što nam Krist svojim životom i riječju poručuje kako se trebamo vladati u ovim našim konkretnim prilikama, prema kome usmjeriti naše korake?

1. Prema katolicima i Hrvatima
Prvo je da se što bolje uključimo u vjerničku zajednicu kojoj pripadamo. Da se prema svakom subratu u vjeri okrenemo i uputimo s osjećajem ljubavi i srcem punim dobrote za svakog pojedinca. To je uvjet bez kojega se ne može izgrađivati kršćansko zajedništvo. Ne trebaju nas u tome zaustaviti ni slabosti drugoga. Kršćanin uvijek zna, po uzoru na svoga Učitelja, razlučiti grijeh od čovjeka. Čovjeka treba spasiti a grijeh ukloniti. Nikako obratno!
Katolici su uglavnom svi Hrvati. Potrebno je da se i Hrvati okrenu jedni prema drugima s osjećajem ljubavi i dobrote. Oni koji nam nisu željeli dobro radili su uvijek na tome da ne dođe do pomirbe Hrvata međusobno. I danas se može dobiti brzo međunarodnu potporu za pomirbu Hrvata sa svima blizima i dalekima. Kada se spomene pomirba Hrvata međusobno, olako se to protumači kao nacionalizam, šovinizam i sl. Potrebno je vratiti se toj pomirbi. Ona smeta samo onima kojima nije stalo do našega dobra. Sjećamo se onih dana kada smo, nakon dugo vremena mogli svi slobodno reći da smo Hrvati i katolici, kao da je neka nova snaga ušla u nas da smo se osjećali tako jaki kao da možemo oprostiti svima koji su nam nešto na žao učinili. Nešto poput mladenaca koji su se možda svaki za sebe osjećali nemoćnima i slabima, ali kada ih je povezala međusobna ljubav, osjetili su jednu novu snagu, da ne samo da mogu nositi teret svoga vlastitog života, nego i teret svojega supružnika, buduće djece i cijele obitelji. Došlo je do udruživanja ljubavi i dobrote. Kad se to dogodi tada nastane jedna nova snaga i za opraštanje grijeha i za podnošenje nepravdi. Spasiti sve ono što je sinulo kao nova nada!
Nažalost taj pozitivni zanos koji je otkrivao putove dobrote i prijateljstva prema svakom čovjeku uskoro je na tim putovima susreo neprihvaćanje, odbijanje i neprijateljstvo. Tako se uza nj razvijao osjećaj potrebe čvršće međusobne povezanosti i zato da budemo jači protiv drugoga. Taj ugrađeni «protiv» treba uporno i ustrajno isključivati.
Pomirbu Hrvata i katolika međusobno treba čistiti od «zbijanja redova» da budemo zajedno protiv nekoga. Pomirba koja bi svoju snagu crpila iz toga, ne bi bila prava i kršćanska. Prava i kršćanska pomirba Hrvata međusobno potrebna je zbog nas samih, a pomireni moći ćemo imati više snage i za pomirbu sa svima ostalima. Nažalost, kod nas je došlo do toga da mnogima izgledaju bliži svi drugi nego Hrvati. Za svoje sunarodnjake mnogi ne žele imati osjećaje ljubavi i srce puno dobrote. Nekada zato što su u drugoj stranki. Nekada zato što su iz drugoga kraja. Kao da smo ljubav prema domovini smjestili u invalidska kolica. Na taj način se rastače nacionalni korpus unutar domovine i stvara negativno raspoloženje prema onima koji žive izvan domovine. Treba ponovno aktivirati projekt pomirbe svih Hrvata. Mi kršćani imamo za to i dodatnih razloga u svojoj vjeri.
Taj projekt pomirenja svih Hrvata treba, dakako, obuhvatiti i one Hrvate i katolike koji su na ove prostore došli iz Bosne. I tu se često puta prave neke razlike koje nas razjedinjuju i ispunjavaju neslogom. Ničim ne smijemo priječiti nečiju želju da se vrati u svoj zavičaj i rodni dom. Dapače, svakome koji to zaželi pružiti svaku moguću podršku. Ipak većina od njih ne vidi budućnost u povratku, nego želi ostati u Hrvatskoj. Primijećena su nastojanja raznih međunarodnih organizacija koje potpomažu odlazak tih ljudi u inozemstvo. Treba probuditi i povezati sve unutarnje snage koje su voljne raditi na njihovu ostanku među nama, ako im već nije moguće vratiti se na svoja ognjišta. Ti ljudi su već prezasićeni praznim obećanjima. Treba poraditi da se za njih stvarno nešto učini. U prvom redu su na to pozvani Hrvati i katolici, jer su oni naša braća i po krvi i po vjeri. I k njime treba krenuti s osjećajem ljubavi i sa srcem punim dobrote.

2. Prema pravoslavcima i Srbima
Na području biskupije živjeli su već stoljećima zajedno s katolicima i Hrvatima također i pravoslavci i Srbi. Bilo je u prošlosti vremena mirnog suživota, ali je bilo i žalosnih vremena teških sukoba. Godine 1990., kada smo se prepoznali svi kao jedna čvrsta zajednica, osjetili smo da imamo snage oprostiti nanesene uvrede i štete te moliti za oproštenje za ono u čemu smo se mi ogriješili o njih. Nažalost, nakon toga došlo je do otvaranja novih rana, do buđenja starih nesloga i do poništavanja one pozitivne snage koju smo osjećali. Pored uspostave djela dobrote (kako uspješno biti za nekoga), dolazi do obostrane uspostave djela neprijateljstva (kako uspješno biti protiv nekoga). Umiješale su se i međunarodne sile koje su svojim nespretnim i često nepravednim kriterijima izazvale još veća nepovjerenja između Srba i Hrvata, katolika i pravoslavaca. Štititi jedne na štetu drugih, okrivljavati jedne a opravdavati druge, bez potrebnog osjećaja za korijene i razvoj neprijateljstava, nipošto ne može doprinijeti međusobnom zbližavanju jednih i drugih. Ne treba se zavaravati pa očekivati iz tog smjera neka bolja rješenja. Imamo jedni i drugi, katolici i pravoslavci, pravi izvor snage za međusobno približavanje i bolje razumijevanje u zajedničkom kršćanskom pokladu vjere – u Isusu Kristu. Napajajući se osjećajima koji se rađaju hodajući od mjesta do mjesta nepravednih stradanja, teško će se naći put jednih prema drugima. Za taj put imat ćemo snage ako se okrenemo jedni i drugi prema stradanju i prema grobu najvećeg od sinova ljudskih – prema Isusu Kristu. Jednako nam je on vođa i učitelj. Na njegovu grobu možemo ispravno shvatiti misterij Bleiburga i Jasenovca, kao i drugih mjesta stradanja iz naše bliže i dalje prošlosti. Druga mjesta nepravednog stradanja lako urode uspostavom djela mržnje, a Kristov grob je uspostava djela ljubavi i dobrote, i to ne samo prema nekima, nego prema svima, ne samo prema pravednima, nego i prema grešnicima. U njegovu duhu pođimo jedni drugima ususret, s osjećajem ljubavi i srcem punim dobrote. To je put koji ne može iznevjeriti. Spustimo se jedni i drugi do svojih vjerničkih korijena i osjetit ćemo radost kršćanske blizine. Ne treba živjeti u iluziji da će se taj proces zbližavanja tako brzo odviti, jer su katkada vjerski korijeni, koji nas povezuju, jako oslabili, a ojačali oni drugi koji nas udaljuju; i još je mnogo toga što pruža jaka uporišta onima koji grade svoje djelovanje na narušavanju zajedništva. Vjernici s jedne i druge strane trebaju pokazati da su naša vjernička polazišta mnogo čvršća i da vjerujemo u uspostavu skladnijeg suživota od onoga koji je bio do sada. U duhu Kristovu uputimo se jedni ususret drugima, jedni prema drugima, jedni za druge.

3. Prema ljudima drugih uvjerenja i opredjeljenja
Prošlo je vrijeme kada se za svakog Hrvata podrazumijevalo da je vjernik i katolik, a za svakog Srbina da je vjernik i pravoslavac. Ima i na ovom našem biskupijskom području zacijelo ljudi koji ne pripadaju spomenutim vjerničkim opredjeljenjima. Drugo tisućljeće moglo je opstati sa svim svojim suprotnostima. Za treće mnogi kažu da neće dugo preživjeti ako ne prihvati dijalog kao stil života, kao način međusobnih odnosa. Razorne mogućnosti su sada takve da si svijet više ne smije dopustiti raskoš i prepustiti da jači odlučuje u sukobu. Svi ćemo morati u školu slušanja jedni drugih, u školu upoznavanju različitih vjera i svjetonazora. U tom slušanju i upoznavanju mnogo ćemo dobra jedni od drugih naučiti. Svijet je već spoznao da dijalog nije samo put kojim se izbjegava veće zlo, nego i način kako učvrstiti dobro, razasuto u svijetu po raznim zajednicama i pojedincima. To je također na putu kojim je Krist pošao k nama ususret, da bude s nama i za nas. Suprotstavljanjem snage se poništavaju, a dijalogom sve ono što je u društvu dobro udružuje se i jača. U duhu spremnosti za dijaloga krenimo prema svakom čovjeku.

III. Pod grijehom «svojim i njegovim, našim i njihovim»
Rat i poraće je vrijeme u kojem u pojedincima i u skupinama dominiraju osjećaji pobjede i poreza, pravednosti i grijeha (krivnje). Ljudi kod drugih kritiziraju i ono što sami sebi dopuštaju, a kod sebe hvale što god drugih osuđuju. Istovrsni čini dobivaju na suprotstavljenim stranama različite kvalifikacije. Pobjednik redovito sebi daje pravo da nametne svoje kvalifikacije i pobijeđenome i javnosti. Ako postupno ne prevladaju zdravi moralni i etički kriteriji i dalje se ustvari nastavlja duševno naoružavanje ili pak osjećaj krivnje i bezvoljnosti. Ta duševna stanja mogu se kod nas gotovo prstima opipati. Ta logika ne vrijedi samo za oružane ratove, nego i za one koji se zbivaju na «maloj sceni», u našim svagdanjim međusobnim suprotstavljanjima. To otežava normalan odnos i skladan život među ljudima.

1. Grijeh moj i tvoj
Svakom je čovjeku urođena želja da bude bez nedostataka, bez nedostataka, nesavršenosti, pogrešaka, grijeha i osjećaja krivnje. Kada čovjek osjeti da nije tako kako on želi, može se dvojako postaviti: da ga to prestraši ili da to zaniječe.
Ima slučajeva da je pojedinac toliko opsjednut svojim slabostima i grijesima, da ne vidi ono dobro u sebi, da ga obuzme beznađe i prezir prema samom sebi. Ta se sklonost može pojačati, a katkada i roditi, u slučaju kada čovjek živi u okruženju koje neprestano upire prstom samo u njegove slabosti i grijehe. To je iskrivljena slika o sebi samome. Treba je ispraviti oslobađajući čovjeka od ukočenog pogleda u jednom pravcu, pomažući mu da uzima u obzir cjelokupnu osobu, njezine vrline i mane, a ne samo jedne. Jasno je da čovjek, koji nije u stanju prihvatiti sebe, ne može krenuti ni k drugome da ga svojom dobrotom poveže uz sebe.
Ima slučajeva da, kako to kažu psiholozi, pojedinac ne prizna svoje nedostatke i pogreške nego ih pripisuje samo drugome i na njemu ih osuđuje. Nije ih u stanju osuditi na sebi, jer se boji da bi time i sebe osudio. I to često pripisuje drugome upravo one pogreške kojima sam najčešće podliježe. To su «bezgrešni» ljudi koji sebi uzimaju pravo da svakoga napadaju i osuđuju, a ne pada im na pamet da pogledaju imaju li drugi razloga da njega za isto napadnu. Jedina svijetla točka na ovom svijetu jest – mili on – taj «bezgrešni» pojedinac.
Jasno je da ni takav čovjek nije u stanju krenuti s dobrim željama u srcu prema drugome da ga razumije, prihvati i pomogne.
Osnovno polazište i kod pojedinaca i kod skupina jest da postoje osobni nedostaci i grijesi te da postoje u svijetu i nedostaci i grijesi drugih. «Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo i u nama nema istine» (1 Iv 1, 8). Kad su Isusu doveli jednu ženu koju su uhvatili u očitu grijehu i tražili od njega da je osudi, on je rekao: «Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen!» (Iv 8, 7). Vidio je on i grijeh žene koju su doveli i grijeh onih koji su je doveli, ali nije triumfalno izlistavao sve njihove grijehe. Boljeli su ga tuđi grijesi i svakoga je htio osloboditi od njih. No uvijek je bilo potrebno da se i oni s time slože, da i oni zažele to oslobođenje. Žena je to zaželjela, pokajala se za njih, i zato je oslobođena. Ona se zgrozila nad samom sobom, probudio se u njoj jaki osjećaj krivnje jer je spoznala svoj grijeh i što je u očima onih koji je okružuju čitala osudu i prezir. Ohrabrena je i podignuta Isusovim pogledom dobrote i ljubavi koji je u njoj vidio i odraz Božje dobrote, što je trebalo spasiti. Oni koji su došli da upiru prstom samo u tuđi grijeh, da bacaju kamen na drugoga, nisu oslobođeni od svojih grijeha. Isus je – kao treća i neutralna osoba u sporu – trebao presuditi ženi. I imao je razloga za to. Ali bio je svjestan da je glavni razlog njegova silaska među ljude da im pomogne i da ih spasi, a ne da ih muči njihovom krivnjom u slučaju kad se i oni žele odreći svojih grijeha, kada se kaju.

2. Grijeh naš i njihov
To što je rečeno za pojedinca, može se primijeniti i na pojedine manje ili veće grupa, pa i narode. I tu je opasnost da se sa strane upiru reflektori samo u ono što nije dobro, da se ta slika prenosi i umnaža. I tu je opasnost da grupa ili narod svoje slabosti projicira na druge grupe i narode i na njima ih osuđuje, a za sebe da svojataju status pravednih i bezgrešnih.
I narodima se može nametnuti pretjerani osjećaj krivnje, ali i oni mogu stvoriti mehanizam koji krivnju vidi i osuđuje samo na drugima. Često se događa da te «treće i neutralne» osobe ili skupine nisu dovoljno upućeni u razloge i korijene sukoba, a možda ih i ne zanimaju jer imaju u svemu neki svoj program i interes pa kroz njih gledaju kome će presuditi a kome neće. U tom slučaju lako se izgube pravi uzroci sukoba i prema potrebama «naručitelja» se odmjerava se zločin i kazna. Mir koji se uspostavlja bez pravde stoji na jako krhkim nogama. Istina da bi mogućnost sukoba trenutačno bila izbjegnuta da se sukobljeni bace na koljena, bez obzira na krivicu, ali trajni mir, ili još bolje zdravi odnosi i skladan suživot mogući su samo onda ako se stvaraju po etičkim i moralnim kriterijima. U tom smislu nije dovoljno samo ustanoviti je li netko pogriješio, nego i to kakav je njegov grijeh u odnosu na druge grešnike u sukobu. Govoreći slikovito, makar određena «riba» bila s pravom na popisu za lov, ipak može i «mreža» biti grešna ako je tako napravljena da lovi samo jednu vrstu grešnih «riba», a propušta druge, i veće i opasnije. Tada se gomila krivica na krivicu, grijeh na grijeh. Pogotovo je to slučaj kada jači kroji pravdu.
Bez obzira što o nama misli «treći», kršćanin znade da je zlo uvijek zlo i da mu se ne smije pokloniti ni kada ga je sam niti kada ga je netko drugi počinio. On je svjestan da ni on ni skupina kojoj pripada nisu bez grijeha. Kršćanin i na ovom našem području ima dosta razloga za osobno i skupno kajanje i za spremnosti da traži oproštenje. No on je ipak, i zato jer je kršćanin, u stanju krenuti prema drugome i drukčijemu na ovim prostorima. Nameću nam se tri glavna puta o kojima smo gore govorili.

3. Razlikovati grijeh od grešnika
Taj trovrsni put prema čovjeku na našim prostorima ima, dakle, i svoju objektivnu teškoću, a ta je što čovjek prema kojemu se trebamo uputiti nije samo potreban naše pomoći nego je i on često čovjek grešnik. Njegov grijeh može biti veći ili manji, može biti i zločin. Može se ogriješiti o moj narod, o moju rodbinu, o mene osobno. Imam li ja kao kršćanin u tom slučaju pravo da ga odbacim, da ga prekrižim, da ne idem i njemu ususret? Smijem li ja takva čovjeka uzeti u obranu, zauzeti se za njega? Na tim pitanjima razilaze se mudrost «ovoga svijeta» od Božje mudrosti. Bog uvijek razlikuje grijeh od grešnika, zločin od zločinca. On nikada ne prihvaća grijeh i zločin, ali uvijek traži put grešniku i zločincu da ga spasi, da ga oslobodi od njegova grijeha i zločina. On svakome daje šansu i pomaže da je iskoristi, tj. da se oslobodi od svoga grijeha. Ma koliki on bio! «Budu l#! vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna» (Iz 1, 18). Krist je pokazao ne samo da je spreman oprostiti grešniku, nego je spreman i njegovu krivicu, osudu, preuzeti na sebe i za nju ispaštati. «Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti» (Iz 53 11).Isus je taj Sluga Božji, on je najavljen kao Jaganjac Božji «koji oduzima grijeh svijeta» (Iv 1, 29). Zato ne bismo smjeli zaključiti da grešnicima nismo dužni ići ususret, bez obzira koje su narodnosti, vjere ili uvjerenja. I u tome je za nas kršćane opasnost da svoj korak ne usmjerujemo prema onima koje smatramo grešnicima. I zločince trebamo s ljubavlju primiti, ako se ne ponose svojim zlom nego se za nj kaju. Paklenska je želja da drugi ostane trajno vezan uz svoj grijeh, a osloboditeljska je da se on «oduzme», da se drugi, bez obzira tko to bio, oslobodi od grijeha.
Treba voditi računa o tome da je naša procjena tuđe grešnosti često kriva. No i onda kada bi naša procjena bila ispravna, ne smijemo ni grešnike zaobilaziti. Tako su brojni primjeri iz Kristova života kada se on navraća i susreće s grešnicima. Kristov način gledanja je odbacivanje grijeha, ali ne i grešnika. Grešnik uvijek zaslužuje da se prema njemu usmjeri osloboditeljski, spasenjski hod. Spasenjski pogled na ljude danas nam je nadasve potreban, jer nije rijedak slučaj da se i najzaslužnije i najpožrtvovnije stavlja na stup srama, upirući samo u njegove slabosti i u njegov grijeh. Nadljudska je snaga kada se s dobrim željama u srcu možeš uputiti i prema neprijatelju. I s takvom snagom možemo računati ako se čvrsto u vjeri povežemo sa svojim učiteljem i vođom Isusom Kristom.

IV. Uskrsni optimizam i lik pravoga vođe
Na svom životnom putu čovjek se koristi svojim znanjem i iskustvom, svojom savješću i primjerima drugih ljudi. Osim tih pomagala čovjeku je kao društvenom biću i u povijesti i u sadašnjosti uvijek bilo potrebno vodstvo onih koji više znaju i više mogu. Mnogo toga što je čovječanstvo postiglo ne bi se dogodilo da nije bilo vođa.
U bogoslužju uskrsne noći sažimlje se cijeli put čovječanstva prema spasenju. Na tom putu čovječanstvo je imalo mnogo vođa, ali je u Starom zavjetu najveći od svih Mojsije, a u Novom zavjetu Isus Krist koji je došao do cilja puta za čovjeka i postao sam čovjekov cilj.

1. Mojsije vođa iz duhovnog i materijalnog ropstva prema slobodi
Izrael ne bi uspio preći iz egipatskog ropstva u slobodnu zemlju da nije imao Mojsija. Izgubio bi se u sveopćem krivovjerju da nije bilo proroka koji su ga upućivali. Mojsije se dugo opirao da prihvati ulogu vođe. Ne zato što nije želio pomoći svome narodu, nego zato što se bojao da nije dorastao tom zadatku. On je simbol pravog vođe koji je spreman sve učiniti da narod dovede na slobodu, pa makar on i ne mogao osobno tu slobodu uživati. Znamo da je umro na brdu otkuda se tek vidjela obećana zemlja, u koju nije ušao. Pravi vođa je onaj koji je spreman ići do kraja u službi onih koje je poveo. On ne smije stati na pola puta, ni sumnjati u korisnost rada za narod i onda kada ga narod ne razumije, kada se narod buni, buči, zagraja. «Mrijeti ti ćeš sam, kad u ideale svoje počneš sumnjati» – pjeva naš pjesnik. Vođa je spreman sve to narodu oprostiti. Mojsije je u svojoj brizi za narod molio Boga da njega kazni a poštedi narod, da oprosti narodu njegovu krivnju (Br 11, 11-15); 14, 13-19). Bilo je i među Izraelcima takvih koji su tugovali za Egiptom, koji nisu znali što bi sa svojom slobodom pa bi se rado ponovno ponudili Egipćanima za robove. Bilo je takvih, ali se Izrael nije po takvima razvijao u slobodan narod, nego po onima koji su slijedili svoga vođu Mojsija i išli prema zemlji Božjeg obećanja. Bilo je i takvih koji su narod htjeli zadržati u Egiptu, ali kad su vidjeli da je postignuta sloboda, tada su počeli govoriti da su oni na tome stalno radili. Sreća je za Izrael što nije takvima povjerovao, jer inače ne bi ni krenuo na put ili bi se prije njegova kraja vratio. Pod vodstvom pravoga vođe Izrael je rastao kao čvrsta zajednica – narod i napredovao prema svojoj zemlji i prema svojoj slobodi. Pravi Izraelac je poslije dolazio u hram da prinese dar i da se zahvali za sve ono što je Bog za njih učinio preko svoga sluge Mojsija: «Iz Egipta nas izvede Gospodin moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima» (PZ 26, 8). A tu sve je to s osjećajem zahvalnosti prenosio i na svoju djecu još dok ih je držao na koljenima.

2. Krist suputnik i vođa na putu
Sve osobine pravoga vođe do savršenstva su dovedene u Isusu Kristu. Imao je u svom životu stalno uzvišeni cilj pred očima: osloboditi svijet od zla i darovati mu milost spasenja. Za to se dosljedno zalagao. To je očito u svakom njegovom koraku, u svakom njegovom hodu čovjeku ususret. Na tom putu prihvatio je sva poniženja, ljudska zakazivanja, slabosti i grijehe. Mogao je stati kad su ga htjeli kamenovati, mogao je stati kada ga je rodbina od toga puta odvraćala, kada je vidio da mu jedan od najbližih suradnika sprema izdaju, kada je vidio da ga i prvak apostolski zatajuje, da ga poglavar njegove zemlje prezire, da ga Pilat osuđuje. Išao je do kraja za one koje je želio osloboditi, dovesti ih do prave slobode. Ne osuditi svijet, nego zlo u njemu; ne osuditi čovjeka, nego zlo u njemu: ne osuđuje ni ženu uhvaćenu u preljubu, ni Pilata koji ga je pravedna osudio, ni Judu koji ga je za novac izdao, ni vojnike koji su ga pribijali na križ. Nikoga! Učiniti da se svaki može spasiti. Krist nije otvorio put prema slobodi tek jednoj skupini, nego svakom čovjeku, ne samo u jednom vremenu, nego za sva vremena. Ni u jednom času nije izgubio osobinu pravoga vođe, to jest da vodi naprijed, prema dobru, a nikako prema zlu. A prema zlu bi poveo kada bi u njegovim željama niknula klice osvete, mržnje prema onima koji su ga zlostavljali. Ni u jednom času nije dopustio da ga zlo zatruje. Kada su iskaljivali mržnju na njega, nije jednako uzvraćao, kada su ga nepravedno osuđivali, nije kovao osvetu, nego uvijek u svojoj ljubavi tražio najbolji način kako i za svoje neprijatelje nađe način spasenja i oslobođenja od njihova duhovnog ropstva. I pored toga što je vidio da mnogi ne shvaćaju njegove nakane, nije se razočaravao, nije padao u depresije ni onda kada je na leđima nosio teški križ. Pred njim je stalno lebdio uzvišeni cilj: omogućiti spasenje i život vječni svakom čovjeku.
Njegova je posebna radost bila kada se netko okrenuo od zla. Oproštenje nije bilo nikada upitno. Zlo se obično širi od čovjeka na čovjeka. Jedan učini zlo drugome, a ovaj onda planira kako bi mu uzvratio, i tako se lanac zloće nastavlja. Zlo koje je bilo usmjereno prema Kristu, nije u njemu ni u jednom trenutku imalo svoj nastavak. Tu se prekidao svaki lanac zloće.
Nije se Isus razočarao ni onda kada ga je na Kalvariji lijevi razbojnik grdio, ali se obradovao kada se desni od zla okrenuo dobru. Razočarava se i pada u depresiju onaj koji sve stavi na osobnu udobnost. Čim se to ne dogodi, hvata ga malodušnost i razočarava se. Budući da je imao uzvišeni cilj, on je umio osmisliti i trenutke najteže boli. Tako čista hoda kroz patnje i neprijateljstva nije do tada bilo. Zato je prvi uspio iz smrti prijeći u život, i to ne u onaj koji završava sa smrću.

3. Osobine pravoga vođe
Čini mi se da je u ovo vrijeme veoma aktualan govor o liku vođe u našem narodnom i crkvenom zajedništvu. I mi imamo vođe koji se brinu za naš Izrael, za našu Crkvu. Ali uz to znamo da smo članovi svoga naroda i građani svoje domovine. I hrvatskom narodu potrebni su vođe, kao što su bili potrebni Izraelu. Trebamo zahvaliti Bogu za sve one vođe koji su nas u ovim povijesnim vremenima tako vodili da smo se konačno na ovom prostoru našli kao na svojoj zemlji, svojoj domovini. Mnogi. nažalost, zaboravljaju na to. A mnogi rekoše da je to pravo čudo, jer u onim okolnostima u kojima smo se nalazili doista je teško bilo vjerovati da možemo uspjeti. Hvala Bogu koji nam je dao hrabre vođe koji su čvrsto vjerovali u uspjeh, i onda kad su ih omalovažavali i ponižavali, i kad su im se podsmjehivali, prijetili i namještali klopke, i kad su na njih i na njihov narod slali faraonska borna kola. Potrebno je to onima koji se žele predstaviti kao vođe, u raznim službama koje su uspostavljene radi dobra naroda; potrebno je to onima koji svojim glasom odlučuju tko će im biti vođa, da prepoznaju one prave i da ne podrže lažne proroke.
Svaki onaj koji se nudi (kandidira) za vođu treba se zapitati je li spreman svu svoju snagu i sposobnost žrtvovati za to da drugima bude bolje? Kandidiraš li se zato što želiš svojim radom doprinijeti boljitku svoga naroda, ili pak tražiš samo vlastitu promociju, ili promociju svoje stranke? A najbolji je znak da nisi pravi vođa ako budno paziš kako bi drugima našao nedostatke, ako svoju veličinu tražiš time što drugoga ponižavaš. Svaki koji je nešto dobra učinio zasluži da mu se to prizna. A svaki koji sebi postavi kao glavni zadatak da otkriva tuđe greške, unaprijed se može reći da je lažac. Sveto pismo naziva đavlom tužitelje svoje braće (Otk, 12, 10).
Ima i danas dosta ljudi koji su spremni sve učiniti iz ljubavi prema svojemu bližnjemu, prema svojemu narodu. Ali ima i takvih kockara koji su sve stečeno spremni staviti na kocku samo da sebe promoviraju, koji su se spremni sa svakim udružiti, ne za dobro naroda nego za vlastitu ili grupnu promociju. Narod treba biti mudar kada bira svoje vođe. Kršćanin pak treba biti svjestan da sve što dopušta demokracija, ne dopušta kršćanski moral.
Mi koji smo povjerovali u put koji nam je Krist pokazao i posvjedočio pozvani smo da danas u svojoj sredini, u svom narodu mnogo jasnije zasvjedočimo da smo za svakoga čovjeka, ali ne za zlo u njemu i u društvu. Mi trebamo u ovim prilikama povući naprijed. Potrebno je postavljati sebi uzvišenije ciljeve i za njih odgajati nove naraštaje. Ako se djeca odgajaju za udobnost i bogaćenje bez rada, jasno je da će se tako vladati i onda kada dođu na odgovorna mjesta, na vlast. Tu je bit krize svake vlasti.

V. Zaključak
Pred nama su, dragi vjernici, brojna iskušenja. Postavimo sebi pitanje: «Koje životne poteškoće može ponijeti moja vjera, nada i ljubav, a da ne klone i da se ne pokloni zlu? Dokle te teškoće prožima radost djece Božje? Onaj zasluži da bude na višem mjestu bilo u crkvenoj bilo u državnoj vlasti koji je spreman teži križ ponijeti za svoj narod, a ne onaj koji je spreman svoj položaj iskoristiti za osobni probitak i za probitak svojih i svoje stranke, bez obzira kako narodu bilo.
Nositi križ za druge nije samo korisno onima drugima. To je put kojim se čovjek u najboljem smislu afirmira već na ovom svijetu. Nositi križ za druge najbolja je afirmacija čovjeka i na ovom svijetu. A u Kristu vidimo da je to ključ za vrata vječnosti. Krist je upravo tako i za sebe i za druge zaslužio vječni život. Zato u Uskrsu vidimo Božje darivanje čovjeku jednog novog dara: vječni život. Taj dar ne ide preko roditelja nego preko Krista.
Put prema čovjeku i njemu ususret neće biti bez unutarnjih i vanjskih teškoća. Zagledajmo se češće u križ Kristov da osjetimo dokle je došla Kristova ljubav prema čovjeku i njegov hod prema čovjeku. Laganim koracima idemo k onome koji nam nudi pomoć, a težak je hod prema onome kojemu treba naša pomoć. Nemojmo čovjeka zaobilaziti ni onda kada susret s njime u njegovim teškoćama i nevoljama znači pomoći mu nositi njegov križ. Takav susret je spasonosan i za nas i za potrebnoga kraj nas. Korizma je vrijeme vježbe i učvršćivanja naših koraka na tom putu prema čovjeku. Na tom putu trebat ćemo savladati otpor svoje samodostatnosti i sklonosti da radimo i mislimo samo za sebe. Post, molitva i vježba u dobrim djelima prema drugima osposobit će nas da u što većoj mjeri prevladamo težnju za bogatstvom, za vlašću i čašću kao sredstvima za osobnu promidžbu, te da se u svom hodu prema čovjeku nikada ne zaustavimo nego da mu u svim prilikama i neprilikama idemo ususret: bilo da se radi o mom sunarodnjaku, bilo o članu drugog naroda i uvjerenja, bilo da se radi o pravedniku ili grešniku; da mu krenemo ususret s iskrenom željom u srcu da ga razumijemo i da mu pomognemo. U svom hodu kroz život nikada se nemojmo klanjati zlu, nego jedino Bogu dobrote i ljubavi.
Onaj koji vjeruje u Krista, prihvaća put prema čovjeku, njegov način života, njegov način umiranja, taj se «kristi» – krsti. Mi smo to prihvatili na našem krštenju. Jesmo li bili vjerni obećanjima? Obnovimo ih i ove korizme i ovoga Uskrsa!
Sretan Uskrs i blagoslovljene vazmene blagdane želi svim vjernicima Gospićko-senjske biskupije, svim Hrvatima katolicima u Domovini i inozemstvu, kao i braći pravoslavcima.

Biskup:
+ Mile Bogović
U Gospiću, na Blagovijest 2001.