Crkva bliska Bogu i čovjeku ne treba se bojati za svoju budućnost

Dekan Katoličkoga teološkog fakulteta Sveučilišta u Beču ddr. Paul Zulehner u razgovoru za katolički tjednik “Glas Koncila” od 17. studenoga, odgovarajući na upit koje je pogreške učinila Crkva nakon pada komunizma u zemljama istočne i jugoistočne Europe te radi li sada Crkva nešto krivo, odgovorio je kako Crkve moraju nakon pada komunizma mnogo toga novog učiti, u isto vrijeme moraju se i nečega “odučiti”. Trebaju se odučiti ugodne atmosfere jedne Crkve skrivene u sakristiji koja je udaljena od društvene odgovornosti, mišljenja je ddr. Zulehner. Ona, nadalje treba učiti da je sol zemlje i svjetlost svijeta i da se kao takva mora na mudri način umiješati u društvena događanja (preko laika, udruženja i Katoličke akcije), ne bi li tako usadila evanđelje u kulturu. Postoji kušnja da se krene prema natrag i da se tamo nastavi gdje se je oko 1950. moralo prestati, jer su je na to prisilili komunisti, ali to nije dobar put, upozorio je. Također je premalo ako se preuzmu samo zapadna dostignuća, napomenuo je ddr. Zulehner.
Komentirajući rad Crkve u zemljama istočne i jugoistočne Europe, kazao je kako su kršćanske Crkve komunistički moćnici potiskivali 40, a u Rusiji i više od 70 godina u društveni geto i u sakristiju i stoga ondje Crkvama nije preostalo ništa drugo nego da pokušaju preživjeti u tom obliku, okupljene oko oltara. U to je vrijeme razvoj išao u dubinu, dok je istodobno zaostao razvoj crkvenih struktura, kako je to predvidio Drugi vatikanski koncil, rekao je, dodavši da su za crkveni život u prvom redu bili zaduženi svećenici, u centru se nalazilo bogoslužje i riječ Božja. Na pitanje ima li dojam da se Katolička crkva na Zapadu jako razlikuje od Crkve na Istoku po teologiji, idejama i konceptima i da se te “dvije Crkve” još jedva razumiju, odgovorio je kako je prirodno da su iskustva Crkve u slobodi i Crkve u progonstvu prilično različita. To, prema njegovim riječima, znači da obje Crkve mogu jedna od druge puno učiti, ali mora postojati međusobno duboko povjerenje. Bilo bi šteta kad bi istočnoeuropske Crkve zamijenile svoga glavnog neprijatelja – “komunizam” s novim glavnim neprijateljem – “zapadnim liberalizmom”, kazao je.
Opisujući crkvenu situaciju u Austriji, istaknuo je kako se Crkva tamo trenutno nalazi, kao u mnogim modernim društvima, u krizi transformacije, i stoga je jasno, kako je rekao, da nećemo više dugo raditi ako budemo dalje radili kao dosada. To znači da još više nego dosad trebamo uvoditi ljude u Božje otajstvo i u osobno prihvatljivu vjeru, mišljenja je ddr. Zulehner. Vjernici trebaju stvarati zajednice, jer pojedinac sam ne može u postmodernističkom društvu živjeti kršćanski dosljedno. Mi tražimo i novu snagu u suoblikovanju javnoga života: Caritas se jako zalaže za socijalnu pravdu, izbjeglice i azilante. Također dolazi opet do dijaloga Crkve i gospodarstva. U obrazovanju su Crkve itekako nazočne. Ali, ono što trebamo sljedećih godina jest misionarska ofenziva usmjerena prema sljedećoj generaciji. Mladi se ograđuju od svih institucija, dakle i od Crkava – i ako Crkvi ne uspije utemeljiti Crkvu također za nadolazeće generacije, onda će ona ubrzo postati Crkva manjine, što za crkveni život, kao i za zemlju ne bi bilo dobro, upozorio je.
Odgovarajući na upit što je danas jaka strana Katoličke crkve, istaknuo je da ukoliko su dva velika izazova društvenog razvoja solidarnost i duhovnost, onda Crkva, koja živi iz najdublje jezgre Božje ljubavi i ljubavi prema bližnjemu, ima najveću aktualnost i snagu. Crkva koja je bliska Bogu i čovjeku ne treba se bojati za svoju budućnost, zaključio je. (ika-kj)