CRKVA I “ČIŠĆENJE SJEĆANJA”

Korizmu, vrijeme pokajanja i obraćanja, Crkva u ovoj godini Velikog jubileja započela je u znaku kajanja i traženja oproštenja za grijehe koje su njezini sinovi počinili u tijeku povijesti. Bula proglašenja Svete godine 2000. “Incarnationis mysterium” kao jedan od znakova “koji mogu na primjeren način poslužiti življenju izvanredne milosti jubileja s većom gorljivošću” ukazuje upravo na “čišćenje sjećanja”. To je glavni sadržaj i najnovijeg dokumenta Međunarodne teološke komisije “Praštanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti”. U dokumentu se nudi teološko promišljanje mogućnosti ostvarenja činova čišćenja sjećanja vezanih uz prepoznavanje pogrešaka iz prošlosti. Dokument nastoji dati odgovor na pitanja smisla tih čina, primjerenih subjekata i objekata na koje se mogu odnositi, njihove moralne opravdanosti te mogućih učinaka “na život Crkve i društva”.
O autoritativnosti dokumenta u dovoljnoj mjeri svjedoči i podatak da ga je izradila Međunarodna teološka komisija. Tu je komisiju g. 1969. utemeljio papa Pavao VI. na prijedlog Sinode biskupa koji su izrazili želju da suradnja Učiteljstva i teologa iz cijeloga svijeta, tako plodna na II. vatikanskom koncilu, bude na stanovit način “institucionalizirana” i nastavljena u budućnosti. U njezinom je sastavu trideset članova iz različitih biskupskih konferencija koje imenuje papa na petogodišnje razdoblje. Glavna zadaća te Komisije je istraživanje novih pitanja i najprimjerenijih načina izražavanja nauka vjere našim suvremenicima. Premda joj je na čelu predstojnik Kongregacije za nauk vjere (ipak samo kao moderator) ona je slobodna kako u svome istraživanju tako i u izboru pitanja koja će proučavati. Treba ipak reći kako nije riječ o dokumentu crkvenog Učiteljstva. No njegov autoritet na stanoviti način nadilazi autoritet pojedinog njezina člana ili skupine teologa. Članovi Komisije u svojim dokumentima ne izražavaju mišljenje neke teološke škole već ono što smatraju zajedničkim naukom Crkve. Na kraju, o autoritetu dokumenta svjedoči i potpis kardinala Ratzingera na tekstu.

Cilj dokumenta – rasvijetliti pretpostavke kajanja za grijehe prošlosti

Cilj toga dokumenta, kako se ističe u njegovu u uvodu, “nije istraživati pojedine povijesne slučajeve već rasvijetliti pretpostavke koje kajanje za prošle grijehe čine utemeljenim”. U odnosu na “čišćenje sjećanja” u dokumentu se ističe kako ono predstavlja proces upravljen “oslobađanju individualne i kolektivne svijesti od svih oblika srdžbe ili nasilja, koje je u njoj ostavilo nasljeđe grijeha prošlosti, putem obnovljena povijesnog i teološkog vrednovanja događaja koje obuhvaća, koje će voditi odgovarajućem prepoznavanju pogreške i pridonijeti istinskom hodu pomirenja”. Takav proces “može u značajnoj mjeri utjecati na sadašnjost”, upravo zbog toga što se posljedice pogrešaka iz prošlosti često nastavljaju i dalje osjećati te u obliku napasti ostaju i u današnjem vremenu.
Prvo poglavlje dokumenta ima za naslov “Problem: jučer i danas”. U njemu se opaža kako “ni u jednom jubileju slavljenom do sada nisu posvješćivani eventualni grijesi iz prošlosti Crkve niti potreba za traženjem oproštenja od Boga zbog vladanja iz bliske ili daleke prošlosti”. “Čak što više”, ističe se u dokumentu, “u cijeloj povijesti Crkve ne nailazi se na traženja oproštenja za grijehe prošlosti, koja bi bila definirana od strane Učiteljstva”. Kao jedan od usamljenih primjera podsjeća se na papu Hadrijana VI. iz g. 1522. koji je osuđivao grijehe iz toga doba, točnije one njegova prethodnika Lava X. i njegove kurije, no ipak bez izričitog traženja oproštenja. Tek će Pavao VI. na otvorenju drugog zasjedanja Koncila zatražiti oproštenje od Boga i rastavljene istočne braće koji se osjećaju uvrijeđenima od Katoličke crkve, istodobno izražavajući spremnost oprostiti primljene uvrede. Drugi vatikanski koncil ima jednak pristup kao i Pavao VI. “S teološkoga gledišta II. vatikanski koncil razlučuje neprolaznu vjernost Crkve od slabosti njezinih udova, svećenika ili laika, jučer i danas”, kaže se u dokumentu.

Poticajni “mea culpa” Ivana Pavla II.

Ivan Pavao II. ne samo da obnavlja žaljenje zbog “bolnih sjećanja” koja označavaju povijest podjela među kršćanima kao što su to učinili Pavao VI. i II. vatikanski koncil, nego “traženje oproštenja proširuje na mnoštvo povijesnih zbivanja u koja su Crkva ili pojedine skupine vjernika bili uključeni na različite načine”. Dokument potom donosi niz poznatih navoda iz dokumenata današnjeg Pape osobito njegova apostolskog pisma “Nadolaskom trećeg tisućljeća” u kojima Papa poziva na “čišćenje sjećanja”, traži oproštenje za grijehe koje su u prošlosti počinili sinovi Crkve te poziva suvremenike na teološko produbljivanje “preuzimanja grijeha prošlosti na sebe i mogućeg traženja oproštenja”.
Dokument nadalje podsjeća kako “spominjanje povijesnih sablazni može predstavljati prepreku svjedočenju Crkve danas a prepoznavanje grijeha sinova Crkve jučer može pospješiti obnovu i pomirenje u sadašnjici”. Koraci koje je učinio Papa tražeći oproštenje grijeha u brojnim krugovima, i to ne samo crkvenim, shvaćeni su kao “znakovi životnosti i izvornosti Crkve, koji osnažuju njezinu vjerodostojnost”. “Pravedno je uostalom da Crkva doprinese mijenjanju lažnih i neprihvatljivih slika o samoj sebi, osobito na područjima na kojima je, iz neznanja ili zle namjere, neka područja javnog mišljenja vole poistovjećivati s nazadnjaštvom ili nesnošljivošću. Traženja oproštenja koje je izrekao Papa također su potaknuli pozitivno natjecanje na crkvenom području i izvan njega. Poglavari država ili vlada, privatne i državne udruge, vjerske zajednice danas traže oproštenje za povijesne događaje ili razdoblja označena nepravdama”, kaže se u dokumentu.

Oproštenje u Bibliji

U drugome poglavlju dokumenta naslovljenom “Biblijski pristup” prelazi se potom na ocjenjivanje – i to je označeno kao “prvotno pitanje” – “u kolikoj mjeri zahtjev za oproštenjem grijeha prošlosti, prije svega ako se odnose na današnje skupine ljudi, ulazi u biblijski i teološki obzor pomirenja s Bogom i bližnjim”. Ističući kako se primjeri “priznavanja grijeha” i “traženja oproštenja” susreću u cijelome SZ, u tekstu se primjećuje kako se iz tih svjedočanstava može zaključiti da je u svim slučajevima u kojima se spominju “grijesi otaca” priznanje isključivo upravljeno Bogu a “grijesi koji se ispovijedaju od strane naroda ili za narod su oni koji su učinjeni izravno protiv njega, prije no oni koji su počinjeni (i) protiv ljudi”. S druge strane u NZ vidimo da su kršćani pozvani tražiti oproštenje ne samo od Boga za uvrede koje se njemu nanose nego da radije moraju naučiti tražiti oproštenje od svojih bližnjih za uvrede koje su im nanijeli. Pored toga “Isus traži od svojih učenika da budu spremni oprostiti onima koji su ih uvrijedili, kao što Bog uvijek nudi svoje praštanje: #!I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim#!”. “Onaj koji može oprostiti bližnjemu pokazuje da je shvatio vlastitu potrebu za Božjim oproštenjem”, kaže se u dokumentu. U Bibliji, dodaje se dalje u dokumentu, očigledno da je “slavljenje Jubileja bilo tijesno vezano uz priznanje grijeha i pokušaj ponovne uspostave pravednog poretka”. U skladu s tim se ističe da “Papin poziv na ispravan način shvaća duh biblijskog jubileja koji zahtjeva vršenje djela usmjerenih ponovnoj uspostavi izvornoga Božjeg nauma o stvaranju”.
Treće poglavlje naslovljeno je “Teološka utemeljenja”. U tome dijelu dokumenta promišljaju se redom “Otajstvo Crkve”, “Svetost Crkve”, “Nužnost neprestane obnove” te “Majčinstvo Crkve” a na samome početku donosi se opširniji navod iz Papina apostolskog pisma “Nadolaskom trećeg tisućljeća” u kojem se kaže: “Pravo je, stoga, da, dok drugo tisućljeće kršćanstva kreće prema zalazu, Crkva postaje svjesnija grijeha svojih sinova u sjećanju na sve one okolnosti u kojima su se, u dugoj povijesti, udaljili od Kristova duha i njegova Evanđelja, nudeći svijetu, umjesto svjedočanstva na vrednotama vjere nadahnuta života, načine razmišljanja i djelovanja koji doista bijahu oblici antisvjedočanstva i sablazni. Crkva se, jer je sveta po svome pritjelovljenju Kristu, ne umara činiti pokoru: ona uvijek priznaje kao svoje, pred Bogom i ljudima, grešne sinove”.
“Povijesna prosudba i teološka prosudba” naslov je četvrtog poglavlja u kojem se razlažu uvjeti za ispravno tumačenje prošlosti sa gledišta povijesnih saznanja. U tome se dijelu također proučava proces povijesnog istraživanja i teološkog vrednovanja.

Etičnost traženja oproštenja

Slijedeće, peto, poglavlje naslovljeno je “Etičko rasuđivanje” i u njemu se istražuju “Neki etički kriteriji”, “Podjela kršćana”, “Nasilja u služenju istini”, zatim odnos kršćana prema židovima te “Naše odgovornosti za današnja zla”.
“Da bi Crkva izvršila prikladni povijesni ispit savjesti pred Bogom u pogledu vlastite nutarnje obnove i rasta u milosti i svetosti, nužno je da zna prepoznati #!oblike antisvjedočanstva i sablazni#! koji su se pojavili u njezinoj povijesti, osobito u tijeku proteklog tisućljeća. Tu zadaću nije moguće izvršiti bez svijesti o njezinoj moralnoj i duhovnoj važnosti. To zahtijeva definiranje nekih ključnih pojmova kao i formuliranje nekih nužnih pojašnjenja na etičkome području”, kaže se na početku poglavlja.
“Na području morala zahtjev za oproštenjem uvijek pretpostavlja preuzimanje odgovornosti, točnije odgovornosti za neki grijeh počinjen protiv drugih. Moralna odgovornost obično se tiče odnosa između čina i osobe koja ga vrši: ona određuje pripadnost nekog čina, njegova pripisivanja određenoj osobi ili skupini ljudi. Odgovornost može biti objektivna i subjektivna… Tražiti oproštenje pretpostavlja istodobnost između onih koji su povrijeđeni nekim činom i onih koji su ga izvršili… Zlo često preživi onoga koji ga je počinio kroz posljedice vladanja, koje mogu postati teško breme na savjesti i sjećanju potomaka”, naglašava se u nastavku. “#!Čistiti sjećanje#! znači ukloniti iz osobne i kolektivne svijesti sve oblike srdžbe ili nasilja koje je u njoj ostavila baština prošlosti, na temelju nove i stroge povijesno-teološke prosudbe na kojoj se temelji obnovljeni moralni stav”, kaže se u dokumentu. U svjetlu tih pojašnjenja na etičkom planu u nastavku dokumenta produbljuju se neki primjeri među onima koji se spominju u apostolskom pismu “Nadolaskom trećeg tisućljeća”. Riječ je o prilikama “u kojima vladanje sinova Crkve čini se da je bilo značajnijoj mjeri u proturječju s evanđeljem Isusa Krista”.

Razlozi za “čišćenje sjećanja”

a) podjele među kršćanima
Na prvome mjestu u tekstu se progovara o “podjelama među kršćanima”. Glavni raskoli u tijeku proteklog tisućljeća bili su oni između Istoka i Zapada početkom tisućljeća te na Zapadu četiri stoljeća kasnije. “Put koji je otvoren kako bi se nadvladale te razlike jest put naukovnog dijaloga nadahnutog uzajamnom ljubavlju. Zajedničko za oba razdora čini se da je bio nedostatak nadnaravne ljubavi, agape”, kaže se u dokumentu. Osobitu važnost na putu prema jedinstvu kršćana, ističe se nadalje, može predstavljati napast “da nas vode, ili čak određuju, kulturalni čimbenici, povijesne uvjetovanosti ili predrasude koji potiču uzajamne podjele i nepovjerenje među kršćanima, premda nemaju ništa zajedničkog sa pitanjem vjere”. Stoga “sinovi i kćeri Crkve moraju ozbiljno ispitati svoje savjesti da vide jesu li djelatno zauzeti u poslušnosti zapovijedi o jedinstvu i žive li #!nutarnje obraćenje#!”. “U mjeri u kojoj neki katolici ostaju vezani uz razdore iz prošlosti, ne čineći ništa da uklone prepreke koje onemogućavaju jedinstvo, može se s pravom govoriti o solidarnosti u grijehu razdora”, upozorava dokument.

b) korištenje nasilja u služenju istini
“Drugo žalosno poglavlje na koje se sinovi Crkve ne mogu ne vratiti duha otvorena kajanju prešutni je pristanak koji su očitovali, osobito u nekim stoljećima, uz metode nesnošljivosti i čak nasilja u služenju istini. Slična se pozornost treba posvetiti svim propustima za koje su možda snosili odgovornost sinovi Crkve u najrazličitijim povijesnim prilikama u odnosu na prokazivanje nepravdi i nasilja”, ističe nadalje dokument govoreći o pribjegavanje nasilju u služenju istini. U tom pogledu podsjeća se na Papin govor od 1. rujna prošle godine u kojem Sveti Otac, progovarajući o nedostatku kod “ne malog broja kršćana” prepoznavanja prilika kršenja temeljnih ljudskih prava, ističe kako se “traženje oproštenja odnosi na ono što je propušteno i što se prešutilo iz slabosti ili pogrešna vrednovanja, na ono što je učinjeno ili rečeno na neodlučan ili nedostatno primjeren način”. U svezi s tim ističe se kako je od odlučujuće važnosti “utvrditi putem povijesno-kritičkog istraživanja povijesnu istinu” te, jednom utvrdivši činjenice, vrednovati njihovu “duhovnu i moralnu vrijednost, kao i stvarno značenje”. “Samo će tako biti moguće izbjeći svaki oblik mitskog spomena te pristupiti primjerenom kritičkom spomenu sposobnom #!u svjetlu vjere#! uroditi plodovima obraćenja i obnove”, kaže se u dokumentu.

c) odnosi kršćana i židova
Odnosi između kršćana i židova, ističe nadalje dokument, jedno je od područja koje zahtijeva osobiti ispit savjesti. Kako bi se što sažetije opisao taj odnos u tekstu se donose navodi iz dokumenta “Sjećamo se: razmišljanje o shoahu” Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana i Povjerenstva Svete Stolice za religijske odnose sa židovstvom od 16. ožujka 1998. “Odnos Crkve sa židovskim narodom drugačiji je od njezina odnosa s bilo kojom drugom religijom. Ipak #!mučna je povijest odnosa između kršćana i židova… Doista je bilanca tih odnosa u tijeku dva tisućljeća uglavnom negativna#!. Neprijateljstvo ili nepovjerenje brojnih kršćana prema židovima u tijeku vremena bolna je povijesna činjenica i razlog dubokog žaljenja za kršćane svjesne činjenice da je #!Isus Davidov potomak; da su se iz židovskog naroda rodili Djevica Marija i apostoli; da je Crkva iz korijena one dobre masline na koju su nacijepljene grane divlje masline poganskih naroda (usp. Rim 11, 17-24); da su Židovi naša draga i ljubljena braća, i da su u određenom smislu zaista “naša starija braća#!… Shoah je bio zasigurno posljedica poganske ideologije, kakva je bila nacizam, nadahnute nemilosrdnim antisemitizmom, koji nije samo prezirao vjeru, već je također nijekao i samo dostojanstvo židovskog naroda. Unatoč tome #!moramo se upitati nije li nacistički progon Židova bio olakšan protužidovskim predrasudama koje su postojale u dušama i srcima nekih kršćana ć…Š. Jesu li kršćani pružali svaku moguću pomoć progonjenima, osobito Židovima?#! Nema sumnje da su mnogi kršćani riskirali vlastite živote spašavajući i pomažući svoje židovske prijatelje. Čini se ipak i da #!pored takvih hrabrih muškaraca i žena, duhovni otpor i konkretni pothvati mnogih kršćana nisu bili onakvi kakve bi trebalo očekivati od Kristovih učenika#!. Ta činjenica predstavlja poziv savjestima svih današnjih kršćana, koji će zahtijevati #!čin kajanja (teshuva)#! i postati poticaj da se udvostruče napori kako bi se #!preobražavali obnavljanjem svoje pameti#! i kako bi sačuvali #!moralni i religiozni spomen#! na ranu nanesenu židovima. Ono što je na tome području već u velikoj mjeri učinjeno može biti potkrijepljeno i produbljeno”, naglašava dokument.

d) naša odgovornost za današnja zla
Kao posljednja u tome nizu preispituje se “naša odgovornost za današnja zla”. Navodeći apostolsko pismo “Nadolaskom trećeg tisućljeća” dokument ističe kako “današnje doba, uz mnoga svjetla, predstavlja također ne malo sjena”. U prvi plan među njima može se naznačiti nijekanje Boga u svim svojim oblicima. Zajedno s “nestajanjem Boga” iz svijesti suvremenog čovjeka dokument nabraja čitav niz negativnih pojava “poput vjerske ravnodušnosti, raširena nedostatka smisla za onozemnim u ljudskom životu, ozračje posvjetovnjačenja i etičkog relativizma, nijekanja prava na život nerođenog djeteta, koje se čak krši u zakonodavstvima koja odobravaju vršenje pobačaja i široke ravnodušnosti prema vapajima siromašnih u cijelim područjima ljudske obitelji”. Uznemirujuće pitanje koje treba postaviti jest u kojoj su mjeri sami vjernici odgovorni za te oblike, teoretskog i praktičnog, bezboštva. Dokument kao odgovor na to pitanje donosi navod iz pastoralne konstitucije “Gaudium et spes” u kojem se ističe kako “neku odgovornost za to snose često i sami vjernici”. “Ateizam naime promatran u cjelini, nije nešto izvorno, već proizlazi iz različitih uzroka. Među te uzroke treba ubrojiti također kritičku reakciju protiv religija, i to u nekim krajevima posebno protiv kršćanske religije. Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici…” (Gaudium et spes, 19). Od trenutka kada je istinsko Božje lice objavljeno u Isusu Kristu kršćanima je ponuđena neizmjerna milost spoznaje toga lica: oni ipak, imaju također odgovornost živjeti tako da objavljuju drugima istinsko lice živoga Boga. Oni su pozvani da svijetom šire istinu da je Bog ljubav (agape). “Kršćani doista ne samo da vjeruju u postojanje grijeha već također i prije svega u #!oproštenje grijeha#!. Uostalom pozivati se na te grijehe znači također prihvatiti našu solidarnost s onima koji su nam u dobru i zlu prethodili na putu istine, ponuditi danas snažni razlog za obraćenje zahtjevima evanđelja i postaviti nužni preduvjet traženju oproštenja, koji otvara put uzajamnom pomirenju”, ističe dokument.

Zaključak
Šesto i posljednje poglavlje naslovljeno je “Pastoralne i misionarske perspektive” i odnosi se na “pastoralne razloge za priznavanje grijeha prošlosti”; “značenje koje traženje oproštenja ima za život Crkve” i predvidljive implikacije crkvenog priznavanja grijeha prošlosti za dijalog i poslanje.
U kratkom zaključku dokumenta još se jednom ističe kako se u svim oblicima kajanja za grijehe prošlosti i u svakoj gesti s njima povezanim “Crkva obraća nadasve Bogu i nastoji slaviti Njega i Njegovo milosrđe”. Njezin “traženje oproštenja ne smije se shvatiti kao razmetanje lažnom poniznošću niti kao nijekanje njezine dvijetisućljetne povijesti koja je zasigurno bogata zaslugama na područjima ljubavi, kulture i svetosti. Ono nasuprot tome odgovara na nužni zahtjev istine, koja pored pozitivnih vidika, poznaje ljudska ograničenja i slabosti različitih naraštaja Kristovih učenika”. Na samome kraju dokumenta još se jednom donosi navod iz apostolskog pisma “Nadolaskom trećeg tisućljeća” u kojem se ističe kako Crkva “neće moći prijeći prag novog tisućljeća a da ne potiče svoje sinove da se u pokori očiste od pogrešaka, nevjernosti, nedosljednosti i zakašnjenja. Prepoznati jučerašnje propuste čin je iskrenosti i hrabrosti”. Taj čin svima otvara novu sutrašnjicu. (sa)
1

1