CRKVA JE SA SVOJIM NARODOM U DOBRU I ZLU

Osvrt glavnog urednika IKA-e na Hrvatskom katoličkom radiju 5. kolovoza 1997.

Na današnji dan, na blagdan Gospe Snježne prije dvije godine, podignuta je hrvatska zastava na staroj tvrđavi iznad oslobođenoga Knina. Prije 280 godina kršćanska je vojska kod Petrovaradina porazila osmanlijske osvajače. Znak te pobjede i danas je slika Gospe Snježne koju je ondje ostavio pobjednik princ Eugen i za koju je podignuto Marijino svetište u Tekijama. Ondje, u Petrovaradinu i oko njega upravo traje ružno ponižavanje i proganjanje hrvatskih katolika. Dok svi hrvatski građani 5. kolovoza slave Dan domovinske zahvalnosti, vjernici u hrvatskom narodu molitvama se pridružuju težnji svih građana da se cijela sloboda napokon dogodi i u hrvatskom Podunavlju. Za nekoliko dana, na Veliku Gospu, Sinj će slaviti veliku pobjedu kršćanskih branitelja godine 1715. Hrvatska je povijesna sudbina prožeta marijanskim štovanjem, patnjama, nadama i pobjedama. Hrvatska je zemlja urešena i označena Marijinim crkvama, kao da se Majka zajedno s narodom pobrinula da se granice ne mogu izbrisati.
Naziv Gospe Snježne potiče iz davnih kršćanskih stoljeća kad je u Rimu snijeg usred ljeta postao znakom milosti. I pothvat Oluja mogao je izgledati nemogućim kao snijeg usred ljeta. Ipak se je dogodio. Crkva u Hrvata nije krila svoje radosti zajedno sa cijelim narodom. Ostvarila se povijesna pravda po mjerilima međunarodnoga prava. Sad sa svih strana – i od političara koji se ne žele ubrojiti među vjernike, još manje među takozvane nacionaliste – dolaze čestitke za tu pobjedu i zahvalnost svima koji su položili živote za našu slobodu.
Crkveno vodstvo na čelu s kardinalom Kuharićem i hrvatska katolička javna glasila bili su od nekih razvikanih pravdoljubaca okrivljeni što su se usudili zahvaljivati Bogu za tu pobjedu. Jer, na oslobođenim su se prostorima ubrzo dogodila i ružna nasilja, premda ni približno sumjeriva zločinima koje je ondje agresor sustavno vršio cijele četiri godine. No, Crkva se sa svojim narodom i raduje, i trpi, i stidi – osjeća se za nj odgovornom i u dobru i u zlu. Nema moralno savršenih ratova, ali i čovjek i narod dužni su se i silom braniti od nasilja. Oluja se je doista blistavo uklopila u ono što Hrvati obećaše svetom Petru u praskozorje svoje državnosti – da će svoje braniti, a nikada voditi osvajačkih ratova. Petrov im je nasljednik onda obećao da ih Bog neće zaboraviti, a Marija, Uznesena i Žalosna, pravi je izraz Božje skrbi za njegov narod. U Božje su ime naši biskupi i svećenici na samim bojišnicama pozivali vojnike da se u osvetničkoj mržnji ne izjednače s agresorom. Pred Bogom su se, zajedno s narodom obradovali pobjedi. Dan domovinske zahvalnosti baš na blagdan Gospe Snježne nije samo spomen na pobjedu protiv nečovještva, nego također i sve više poziv na čovještvo na svim područjima življenja, u gospodarstvu i u politici, u obrani i obnovi. (ŽK)

1

1