Draga braćo i sestre, dobar dan!
Svetom misom slavljenom u bazilici Sv. Petra jutros je zaključena redovna opća Biskupska sinoda o obitelji. Pozivam sve da se Bogu zahvale za ta tri tjedna intenzivnog rada, koja su protekla u duhu molitve i istinskog zajedništva. Bilo je naporno ali je to bio pravi Božji dar, koji će, nesumnjivo, donijeti mnogo ploda.
Riječ “sinoda” znači “hoditi zajedno”. A ono što smo doživjeli bilo je iskustvo Crkve putnice, koja na poseban način putuje s obiteljima svetog Božjeg naroda raspršena po svem svijetu. Zato me dojmila Božja riječ koja nam danas dolazi ususret u Jeremijinu proroštvu. Kaže ovako: “Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne, skupljam ih s krajeva zemlje: s njima su slijepi i hromi, trudnice i rodilje: vraća se velika zajednica”. I prorok dodaje: “Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam! Vodit ću ih kraj potočnih voda, putem ravnim kojim neće posrnuti, jer ja sam otac Izraelu, Efrajim je moj prvenac” (31, 8-9).
Ta nam Božja riječ kaže da prvi koji je htio uz nas hoditi, voditi s nama “sinodu”, jest upravo on, naš Otac. Njegov je “san”, oduvijek i zauvijek, oblikovati, skupiti narod, voditi ga prema zemlji slobode i mira. A taj narod čine obitelji: tu je i “trudnica i rodilja”; to je narod koji u hodu, s Božjim blagoslovom, promiče život.
To je narod koji ne isključuje siromašne i nesretne, nego ih, naprotiv, uključuje. Kaže prorok: “s njima su slijepi i hromi”. To je obitelj sačinjena od obitelji u kojoj onaj kojem je teško nije marginaliziran, niti ostavljen na začelju, već uspijeva držati korak s drugima, jer se taj narod kreće brzinom kojom idu posljednji; kao što se to čini u obitelji, i kako nas uči Gospodin, koji se učinio siromahom sa siromašnima, malenim s malenima, posljednjim s posljednjima. Nije to učinio zato da isključi bogate, velike i one na čelu, već radi toga što je to jedini način da i ove spasi, da spasi sve: hoditi uz malene, isključene i posljednje.
Priznajem vam da sam to proroštvo o narodu u hodu povezao također sa slikama kolona izbjeglica koje prolaze Europom, dramatična stvarnost našeg doba. I njima Bog govori: “išli su, išli plačući… utješene sad ih vraćam”. I te napaćene obitelji, protjerane sa svojih ognjišta, bile su s nama na sinodi, u našim molitvama i radovima, i to preko nekih svojih pastira, prisutnih na sinodi. Te osobe koje traže dostojanstvo, te obitelji koje traže mir i dalje ostaju s nama, Crkva ih ne napušta, jer dio su naroda kojeg Bog želi osloboditi od robovanja i izvesti na slobodu.
U ovoj se, dakle, Božjoj riječi zrcali i naše iskustvo sinode koje smo doživjeli i drama izbjeglica koji prolaze Europom. Neka nam Gospodin, po zagovoru Djevice Marije, pomogne i da to provedemo u djelo u stilu bratskog zajedništva.