Uvodno biblijsko čitanje: “Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti. Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov! Jer, misli li tko da jest što god, a nije ništa, sam sebe vara. Svatko neka ispita sam svoje djelo pa će onda u samom sebi imati čime se dičiti, a ne u usporedbi s drugim. Ta svatko će nositi svoj teret (Gal 6,1-5).

1. Blagoslovljen i hvaljen budi, Gospode, Bože otaca naših (…). Zgriješili smo i počinili bezakonje odmetnuvši se od tebe, sagriješili teško; ne slušasmo naredbe tvoje” (Dn 3,26.29). Tako su molili Židovi nakon izgnanstva (usp. također Bar 2,11-13), opterećujući se grijesima koje su počinili njihovi oci. Crkva nasljeduje njihov primjer i moli oproštenje također za povijesne grijehe svoje djece.
U našem je stoljeću, doista, događaj II. vatikanskog koncila pobudio značajni poticaj za obnovu Crkve, da bi, kao zajednica spašenih, postajala sve življa očitost Isusove poruke u svijetu. Vjerna učenju posljednjeg Koncila, Crkva je sve svjesnija da samo u trajnom čišćenju svojih članova i svojih ustanova, može ponuditi svijetu skladno svjedočanstvo Gospodinovo. Zbog toga Crkva “sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu” (Lumen gentium, 8).
2. Priznavanje zajedničarskih veza grijeha potiče Crkvu moliti oproštenje za “povijesne” grijehe svoje djece. Na to nas navodi dragocjena prigoda Velikoga jubileja 2000. koji, tragom učenja II. vatikanskog koncila, nastoji započeti novu povijesnu stranicu, u svladavanju zapreka koje još međusobno dijele ljudska bića i osobito kršćane.
Stoga sam u apostolskom pismu Tertio Millenio adveniente zaželio da, na kraju ovoga tisućljeća, “Crkva postane svjesnija grijeha svojih sinova u sjećanju na sve one okolnosti u kojima su se, u dugoj povijesti, udaljili od Kristova duha i njegova Evanđelja, nudeći svijetu, umjesto svjedočanstva na vrednotama vjere nadahnuta života, načine razmišljanja i djelovanja koji doista bijahu oblici antisvjedočanstva i sablazni” (TMA, 33).
3. Priznavanje povijesnih grijeha nalaže zauzimanje stanovišta prema događajima, kako su se zaista događali i koje samo smirene i potpuno povijesne rekonstrukcije mogu izvući na vidjelo. S druge strane, sud o povijesnim događajima ne smije ne voditi računa o realističnom promatranju uvjeta pojedinih kulturalnih okolnosti, prije pripisivanja posebne moralne odgovornosti pojedincima.
Crkva se sigurno ne boji istine koja proizlazi iz povijesti i spremna je priznati pogreške tamo gdje su utvrđene, osobito kad je riječ o dužnom poštivanju osoba i zajednica. Ona je sklona ne pouzdavati se u poopćene prosudbe oslobađanja ili osude u odnosu na različita povijesna razdoblja. Povjerava istraživanje o prošlosti strpljivoj i poštenoj znanstvenoj rekonstrukciji, slobodnoj od vjeroispovjednih ili ideoloških predrasuda, kako glede zala koja su njoj nanesena tako i zbog nepravdi koje je nanijela.
Kad su utvrđene nizom povijesnog ispitivanja, Crkva osjeća dužnost priznati krivice svojih članova i zamoliti zbog njih oproštenje od Boga i od braće. To traženje oproštenja ne smije se shvatiti kao iskazivanje prijetvorne poniznosti niti kao poricanje svoje dvijetisućljetne povijesti svakako bogate zaslugama na područjima djelatne ljubavi, uljudbe i svetosti. Ona naprotiv odgovara na neporecive zahtjeve istine, koja uz pozitivne strane poznaje ljudska ograničenja i slabosti različitih naraštaja Kristovih učenika.
4. Približavanje Jubileja svraća pozornost na neke vrste sadašnjih i prošlih grijeha za koje osobito treba moliti Božje milosrđe.
Osobito mislim na bolnu stvarnost podjele među kršćanima. Cijepanja iz prošlosti, sigurno ne bez krivnje s obje strane, ostaju sablazan pred svijetom. Drugi čin kajanja odnosi se na prihvaćanje metoda netolerancije pa čak i nasilja u služenju istini (usp. TMA, 35). I premda su mnogi to učinili u dobroj vjeri, sigurno nije bilo evanđeoski misliti kako se istina mora silom nametnuti. Tu je i pomanjkanje rasuđivanja mnogih kršćana u prilikama kad su kršena temeljna ljudska prava. Molba za oproštenje odnosi se na ono što je bilo propušteno ili prešućeno zbog slabosti ili pogrešne prosudbe, zbog onog što je bilo učinjeno ili rečeno na neodređen ili neprikladan način.
U tim i drugim slučajevima “promatranje olakotnih okolnosti ne oslobađa Crkvu dužnosti dubokog žaljenja zbog slabosti tolikih svojih sinova, koji su joj nagrdili lice, onemogućujući je da potpuno odražava sliku svoga raspetog Gospodina, nenadmašivog svjedoka strpljive ljubavi i ponizne blagosti” (ondje).
Pokajnički stav Crkve našega doba, na pragu trećega tisućljeća, ne želi dakle biti lagodni historiografski revizionizam koji bi, uostalom, bio i sumnjiv i beskoristan. Taj stav, štoviše, upravlja pogled na prošlost i priznavanje krivnji da nam dade pouku čišćeg svjedočanstva za budućnost.