Čitanja: Mudr 9,13-18b; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33

Predragi bistrički hodočasnici, dragi Zagrepčani, dragi mladi, draga braćo i sestre u vjeri!

1. Iako je geslo koje prati ovo naše hodočašće, osobito hodočašće mladih, uzeto iz druge evanđeoske perikope, Isus u današnjemu evanđelju kao da odgovara na isto pitanje: “Učitelju, što mi je činiti?” A odgovor današnje nedjelje tiče se nasljedovanja: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!”(Lk 14, 26-27). Uistinu, tvrde su to riječi. Rado bismo ih odmah ublažili ili ih uopće ne bismo željeli čuti od istoga Isusa koji je rekao da je njegov jaram sladak i breme lako (usp. Mt 11, 30).

Zahtjevne su Isusove riječi! Toliko zahtjevne da bismo ponekad rado pošli nekim drugim putem, ili čak prečacem na hodočašću života, da ih slučajno ne susretnemo. No, u Kristovu Duhu danas ih želimo uistinu čuti i razmatrati, polazeći od riječi Knjige Mudrosti: “Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli… Što je na nebu, tko će istražiti?” (Mudr 9, 14. 16b).

Braćo i sestre, tko prima ove riječi bez svjetla Duha Svetoga, osjeća svu njihovu gorčinu. Ma koliko to htio ublažiti, u čovjeku se bez mudrosti križa i ljubavi prema Kristu, javlja neprihvaćanje ovoga evanđeoskog izazova. Onaj čovjek, pak, koji ga sluša ponizna i šutljiva srca, s povjerenjem u Duha Svetoga, može razumjeti da je ovdje tajna istinskoga života. Ove riječi nisu prijetnja, nego snažan poziv na gorljivu ljubav. A ljubav koja želi daleko stići, nužno mora ići putem oslobađanja. Ljubav mora biti nošena samo ljubavlju, i to je njezin jedini teret.

2. Mogli bismo reći da je središnja i ključna riječ u trima današnjim misnim čitanjima mudrost. Lako vidimo kako se danas – govoreći o napretku – rijetko govori o mudrosti. Koraci tehnološkog napretka, koji na zadivljujući način otkrivaju zakonitosti stvorenoga svijeta prekoračuju granice do sada poznatih svemirskih prostranstava te istodobno ulaze u složene sustave najsitnijih čestica i organizama. No, taj put koji se najčešće naziva napretkom ne uspijeva odgovoriti na pitanja tolikih mladića i djevojaka koji – nažalost u sve ranijoj dobi –bježe u drogu, u kaveze samoće i ravnodušnosti; ne uspijeva ublažiti mržnju koja pokreće sukobe u obiteljima ili još razorniju snagu ratova. Koje li proturječnosti! Odgovor na istinska i duboka pitanja ljudskoga srca rađa se u daru mudrosti koji nam pogled upire u dubinu našega bića, ali i u Božji pogled ljubavi prema čovjeku. I dok pitamo: Učitelju, što mi je činiti? istodobno se često ponašamo kao da ne čujemo odgovor.
Današnji Kristov govor, koji ne širi mržnju niti mijenja četvrtu Božju zapovijed, govori nam: ne ostani zatvoren u malenome krugu svoga doma i ne mjeri prema tomu svoju budućnost. Ne mrzi li tko i sam svoj život, ne može biti moj učenik! Isus je došao da imamo život u izobilju, ali želi reći: Ti nisi mjera samomu sebi; čovjek je više od pojavnosti i više od stvari. Zbog toga govori: odreci se stvari; ne teži da ih posjeduješ na najvišoj ljestvici misli i težnja, jer njihova je drama u tome što im se u dnu nalazi ispraznost. U svijetu koji je spreman svime trgovati, valja se odreći želje za imanjem, a pritom zapravo odricanje postaje neizmjerni dobitak. Oko Isusa je bilo mnogo ljudi, a ipak se nije dao zavarati mnoštvom. Toliko mu je stalo do cjelovitosti ljudskoga srca da je i Dvanaestorici rekao: “Da možda i vi ne kanite otići?” (Iv 6, 67).

Isusove riječi danas prodiru u naš život poput mača boli. Isus ne traži nešto, nego sve. Ma tko to još želi postati Kristovim učenikom kako ga opisuje evanđelje: poput Joba kojemu su oduzeta prijateljstva i ljubavi? Je li to novi čovjek: bez doma, osamljen, razapet, ismijan i sumnjičen? Je li to drukčiji put koji preporučuje evanđelje? Predragi vjernici, u središtu Isusova zahtjeva nalaze se riječi: ‘biti učenik’, a to je dobitak, a ne odricanje. Isus govorom o odricanju pokazuje beskrajnu mogućnost, kako bi se dala vječnost svemu što, kao najljepše, nosimo u srcu. Život je životan ne zbog odricanja i žrtve, nego zbog čežnje i ljubavi. Čovjek postaje ono što voli i što promatra očima srca. Gledajući Krista ne postajem razdijeljenim čovjekom, nego obradovanim i radosnim darivateljem ljubavi.
3. Evanđelje ne želi obescijeniti ljudske osjećaje, ali preporučuje da ih živimo kao znakove, a ni u kojemu slučaju kao apsolutnost. Čuvstva roditelja, bračnih drugova ili prijatelja svjedoče o tome da život ima smisla, a ipak – život se ne može iscrpsti u tim čuvstvima. Životni smisao treba svakoga dana tražiti iznova ili, bolje, dopustiti Bogu da nam ga daruje. Ako misliš da si ga postigao u voljenim osobama, ideš ususret velikom razočaranju, ali ako shvatiš da je životni smisao uvijek veći, tada će i razočaranja, doživljena od najdražih, manje boljeti. U vjeri znamo da se Božjoj ljubavi ne može odoljeti, jer je ona cjelovitost i divljenje, premda ponekad u sebi sadrži gorčinu razapetosti vlastitih snova. Nasljedovanje Krista uvodi u cjelovito obzorje slobode.

Ljudsko srce mreža je ispletena tkanjem ljubavi, dobrostivosti i zahvalnosti, povezana nitima koje nisu zasnovane samo na osjećajima. Isus govori o krvnim vezama te o navezanosti na vlastiti život. On poznaje tu mrežu, ali poznaje i navezanosti koje ne dopuštaju slobodu srca. Nije teško pronaći primjere u kojima vidimo da rodbinske veze stvaraju ovisnost. Koliko li je samo čuvstvenih ucjena koje zarobljavaju ljude; koliko li se puta čuje govoriti: Ako me voliš, učini ovo ili nemoj učiniti ono… I sam se život pretvara u tamnicu, ako ga se veže kompromisima rođenim iz takvih ucjena.

4. Kristov križ nikada ne ucjenjuje. On pritišće, kako bi sve što u sebi nosiš do zadnje kapi iscijedio u dar koji ne traži uzdarja. Tajna ljubavi Učitelja i učenika leži u pripadnosti, a ne u posjedovanju. Isusov učenik, ponajprije je čovjek koji se osjeća voljenim od Boga te sposobnim pripovijedati o Božjim djelima u svome životu.

‘Ljubiti svoj život’ u negativnom smislu znači da ja sam znam što je za mene život i kako ga trebam organizirati, a Bog mi treba pomoći da to i ostvarim. Bog se tada nalazi među sredstvima moga života, baš kao i materijalna sredstva. Često se pak među sredstva vlastita života stavlja roditelje, supruga ili suprugu i djecu. ‘Mrziti svoj život’ u evanđelju znači Boga staviti na prvo mjesto. I taj sadržaj, bez obzira kako prevodili glagol ‘mrziti’ ostaje neublaživ, teško podnošljiv, bez ljubavi čak i neprihvatljiv, ali životan.

Ljudi su skloni od sredstva napraviti svrhu, život prepustiti idolima koji rado posežu za našim životima. Umjesto da budemo radosni gospodari, postajemo tjeskobne sluge onomu što bi nama trebalo služiti.

5. Čini se da se Isusu nije svidjelo to što ga je slijedilo mnoštvo koje je svoje nade temeljilo na površnosti. Isus nije došao među nas niti je danas prisutan među nama, da bi ostvario neostvarene snove, nade koje se pretvaraju u razočaranja, nade koje ne pripadaju nebeskoj sigurnosti Kristove ljubavi, nego ostaju tamo gdje su rođene – u zemaljskome gnijezdu, u kojemu se ne nauči letjeti u visine. Isusovo poslanje istodobno odiše oporošću i nježnošću, upravo onako kako je to u istinskoj ljubavi koja postaje cjelovitim darom. I u svome ljudskom iskustvu osjećamo da ta cjelovitost pripada samoj naravi ljubavi. To mogu posvjedočiti supružnici koji znaju kako je lijepo, ali i zahtjevno do vlastitoga ‘umiranja sebi’, živjeti tako da bi onaj koga se voli živio i bio sretan. Ljubav nije razbibriga. Ona je zahtjevna, ako se je gleda izvana, ali ako se živi iznutra, ona je radosna, cjelovita s predokusom vječnoga.

Ne želimo biti slijepi i ne vidjeti ozbiljne pukotine u instituciji braka i obitelji u hrvatskome društvu. Ustanova braka i obitelji je napadana izvana, ali to nije istinski problem. Brakovi dolaze u poteškoće svaki put kada se na mjesto ljubavi stavi osjećaj zaustavljen na iluzijama, na zavaravanju, na surogatima užitka, ruše se onoga trenutka kada osjećaj nestaje ili se pokuša istom odjećom iluzije zaogrnuti netko drugi, samo pojačavajući prijevaru.

Zahvaljujemo Bogu što još uvijek u našim sredinama žive supružnici koji se na životnome putu nisu dali zastrašiti križevima i koji odreda svjedoče da je jedino ljubav bila kadra sačuvati smisao i radost zajedništva; da je jedino ljubav ona koja bračne drugove otvara za novi život u daru djece.

To isto govore i oni kršćani koji su se Bogu predali na drukčiji način, koji su sve drugo manje voljeli od Boga. U tim svjedočanstvima nalazimo potvrdu da čvrstoća braka, čvrstoća duhovnog zvanja nije u ljudskim odlukama i planovima; ona je iznad braka, ona je iznad karijera i sebičnih planova, ona je – u Bogu. Nasljedovati Krista u braku ili u duhovnom zvanju nije ljubav iz posjedovanja, nego ljubav iz slobode i darivanja.

6. Iz kritike postojećih odnosa unutar obitelji Isus oblikuje novu obitelj koja nije utemeljena na patrijarhalnim običajima, nego na uzajamnoj ljubavi muža i žene, sve do sebedarja i prihvaćanja djece. Tako, odricanje koje je izgledalo apsurdnim, postaje otkrićem istinske naravi obitelji kao i poštovanja prema djeci i starijima. Put Kristova križa, prividno nijekanje života, put je naše radosti i ostvarenosti na svakome području. Na isti način, kojim je Isus u tadašnjem patrijarhalnome društvu preispitivao postojeće, gotovo nedodirljive veze i odnose među ljudima, i mi smo danas pozvani staviti u pitanje druge, naizgled nedodirljive ‘veličine’ današnjeg društva: novac, napredak, uspješnost, gospodarski i politički utjecaj… Prepoznajući gospodarski rast u našoj zemlji zabrinuti smo što je Hrvatska sve siromašnija. Naime, iz godine u godinu sve se manje djece upisuje u prve razrede. Hrvatska je sve siromašnija djecom.

Očuvati i izgrađivati kršćansku obitelj danas je objektivno teško, jer joj se ozračje i okolnosti suprotstavljaju, ali to je zapravo i jednostavno, upravo onoliko koliko je jednostavna i radosna ljubav. No, raditi pošteno, živjeti oslonjen na nebeske vrijednosti, promicati ispravan odnos prema materijalnim dobrima, teško je, za mnoge sablazan, ali za kršćane prožete ljubavlju to je jednostavno život; radostan i nezamjenjiv.

Nimalo se ne zavaravamo. Naš kršćanski život mora zahvatiti naš način voljenja, naše osjećaje, jer je drukčije nevjerodostojan. On zahvaća i naš odnos prema materijalnim dobrima. Ne zavaravamo se da smo kao kršćani imuni na potrošnju i zavodljivost zemaljskoga. Jasno nam je da se ne može biti kršćanin samo onoliko koliko traje nedjeljno liturgijsko slavlje ili dnevna molitva, jer sav naš dan treba biti posvećen: naš rad, naše kupovanje, naše blagovanje i slavljenje, naše slobodno vrijeme. Tu otkrivamo mudrost evanđelja. Kada se znamo odreći gomilanja, gladi za posjedovanjem i bezobzirnim ugodnostima koje su druge ljude gurnule u siromaštvo; kada u nama ne gori sebeljublje, tada smo otvorili vrata pravoj radosti. Upravo to učimo i živimo na hodočašćima, ali posebice svake nedjelje.

7. Dragi vjernici, u ovom sam svetištu kao i na toliko drugih mjesta više puta govorio, a tako i nedavno, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, o važnosti nedjelje, dana Gospodnjega. Danas ponavljam isti vapaj i – neću se umoriti. Ne mogu prestati dizati glas onda kada se omalovažava dobro hrvatske Domovine do koje mi je uistinu stalo.

Ovih dana Sveti Otac je u pastirskom pohodu susjednoj Austriji. Već prvog dana pohoda naglasio je i važnost nedjelje kao neradnog dana. Naime, to je pitanje tamo puno humanije zakonom regulirano, u skladu sa stoljetnom kršćanskom i katoličkom srednjoeuropskom tradicijom. A danas, upravo sada, u Beču, u katedrali svetog Stjepana, papa Benedikt XVI. slavi nedjeljnu svetu misu na kojoj sudjeluju predstavnici austrijskog Saveza za nedjelju u kojemu su mnoge udruge i brojni sindikati. Nije li i Hrvatskoj u ovom vremenu, u kojemu se sve agresivnije nameće omalovažavanje i rušenje vrednota ljudskosti, potreban jedan veliki savez za očuvanje i promicanje hrvatskog identiteta, kulture, uljudbe i prirodnih ljepota naše Domovine?

Možda će biti iznenađenih koji će pitati: Zar nema važnijih tema u društvu o kojima bi Crkva trebala govoriti i za što bi se trebala zauzimati? Zar će neradna nedjelja riješiti suvremene dvojbe? Braćo i sestre, dan Gospodnji je pitanje: koje mjesto dajemo Bogu, a odgovor na to pitanje daje odgovor na sva naša društvena i zemaljska pitanja. Nisu bez razloga ideolozi u doba komunističke diktature svojim sadržajima htjeli razoriti smisao i slobodu nedjelje. Ali vjernici su se i tada opirali tom pritisku i nisu popustili. Nedjelja govori o Božjem prvenstvu nad svime, o ljubavi koja ne traži isplativost, nego slobodu i sebedarje radi zajedništva. Nedjelja je za čovjeka. Nedjelja je znak našeg hrvatskog katoličkog identiteta. Nedjeljna misa je stoljećima odgajala i čuvala hrvatski narod. Tko ne prepoznaje središnjost Boga u ljudskome životu, ne može razumjeti zašto nam je toliko stalo do kršćanske kulture nedjelje.

Mi kršćani dobro znamo da čovjek mora svaki dan izabirati. Crkva se ne izjašnjava o političkim strankama i političkim strukturama, ali Crkva ne smije šutjeti kada se radi o vrednotama. Promicanje života, obitelji i kulture nedjelje danas je mjera kršćanskog zauzimanja za dobro naše Domovine.

8. Prošle je nedjelje papa Benedikt XVI. u Loretu rekao mladima: “I danas Bog traži mlada srca, traži mlade velikoga srca, sposobne otvoriti mu prostor u svome životu, kako bi bili dionici Novoga saveza… Isus daje povlašteno mjesto mladima… poštuje njihovu slobodu, ali nikada ne prestaje nuditi im najviše životne ciljeve: novost evanđelja i ljepotu svetoga življenja” (Benedikt XVI., Homilija u euharistijskome slavlju prigodom susreta talijanske mladeži, Loreto, 2. rujna 2007.).

Dragi mladi, okupljeni smo u okrilju ovoga dragog marijanskog svetišta. S vama smo kao Crkva, a i vi ste u Crkvi koja vam želi biti blizu; prati vas u vašim traženjima i raduje se vašim koracima s Bogom. Uz vas smo osobito pri izboru vašega životnoga puta; u osluškivanju poziva na koji vas Bog zove dok pitate: Učitelju, što mi je činiti…? Radi toga smo došli pred nebesku Majku, da bismo u njezinoj poniznosti jasnije prepoznali pogled Gospodnji.

Predivno vas i hrabro Sveti Otac poziva ovim riječima: “Ne slijedite put oholosti, nego poniznosti. Plivajte protiv struje; ne slušajte glasove prožete koristoljubljem i sebičnošću koji danas s raznih strana promiču životne modele obilježene arogancijom i nasiljem, prepotentnošću i težnjom za uspjehom po svaku cijenu; pojavnošću i imanjem, na štetu onoga što jeste. Koliko li je samo poruka, osobito putem masovnih medija, namijenjeno vama! Budite budni! Budite kritični!” (Benedikt XVI., Isto.).

Papa vas poziva da usvojite životni stil koji je jasan, trijezan i solidaran. Poziva vas da živite iskrenost i čistoću svojih čuvstava; da budete pošteni u učenju i radu, s dubokim zanimanjem za opće dobro, da živite puninu ljudskosti koju je objavio Krist.

9. Draga mladeži Zagrebačke nadbiskupije, još vam želim nešto danas povjeriti: Došli ste na mjesto na kojemu su mnogi mladi ljudi prije vas prepoznali Božji glas i krenuli tragom toga glasa u sjemeništa i bogoslovije, u redovničke zajednice i na misijske zadaće. Niti jedan čovjek, pa tako ni ja, ne može zahtijevati da Bog potakne srca i da ih pozove u neko od duhovnih zvanja. Nitko od nas ne može zahtijevati, ali može moliti. Ja za to danas iskreno molim. Činim to ovdje, gdje su mnogi roditelji molili da im Bog u obitelji podari svećenika, redovnika ili redovnicu. Molim za vas da ne prečujete njegov poziv, a posebno molim za one koji ga osjećaju u sebi, ali se kolebaju, ili se možda i bore protiv toga glasa koji u njima odjekuje.

Kako bih samo želio da Duh Božji danas prostruji vašim životom i da neki od vas današnji rujanski dan pamte kao početak pustolovine s Bogom, kao odaziv u posebnome nasljedovanju koje se odražava u plemenitosti svećeničkoga i redovničkoga zvanja. Za to trebamo moliti, iskreno i ponizno te prepoznavati i poticati u obiteljima i župama one mladiće i djevojke za koje vidimo da ih je zahvatio Božji pogled.

Kao vaš nadbiskup suočavam se i s praktičnim pitanjima i s nemalim dvojbama kada je potrebno rasporediti župnike i druge svećenike diljem Nadbiskupije. Drago nam je što je školovano i u crkveni rad uključeno mnogo vjernika laika, ali sve više osjećamo potrebu za većim brojem dobrih đakona i prezbitera, redovnika i redovnica. Iako se prilično olako kaže da je važna kakvoća, a ne količina, ipak nedostatak svećenika u župama i zajednicama; nedostatak redovnika i redovnica u djelatnostima u kojima prepoznajemo da Krist želi biti prisutan, ostavlja pitanje o našoj Crkvi i crkvenosti ili, u konačnici – o našemu odnosu prema Bogu. Kako se u javnosti nastoji u stranu odgurnuti vrednote važne za duhovno stanje našega naroda, kao što su: otvorenost prema životu, brak i obitelj te nedjelja, tako se sve snažnije napada i na svećeničku službu, želeći je obezvrijediti, relativizirati i po mogućnosti svesti na kategoriju običnosti. Odgovornost za odaziv mladića i djevojaka nije samo na onima koji su pozvani, nego na svakom vjerniku kojemu je Crkva dom i obitelj, kojemu je Bog vrijednost nad vrijednostima.

10. Predragi zagrebački hodočasnici! Nasljedovati Krista uključuje davanje svoga doprinosa pravednosti, solidarnosti, drukčijoj logici od one koju možemo čuti iz dana u dan, a koja glasi: “Idi k onomu, on je utjecajan; nazovi onoga, jer on to može riješiti mimo redovite procedure; potplati one, jer oni odlučuju” i slično. Hrvatska, kako je vidimo mi vjernici, može govoriti o napretku samo ako mi kršćani budemo nositelji Kristove ljubavi, tako da svatko tko nas susretne s pravom mogne reći: Oni se ponašaju drukčije, jer su kršćani. Kod njih se ne može ništa postići nepoštenjem, prijevarom, nevjerama, političkim i inim trgovanjem… Hrvatska nas povijest nadahnjuje i obvezuje, zbog vjernosti Bogu i Majci Božjoj, u svemu što je bilo odraz požrtvovnosti, poštenja i čestitosti.

Današnje evanđelje nam bilježi Isusovu gestu: On se okrenuo i pogledom osvrnuo na mnoštvo. Isusa pred licem Bogorodice danas molimo: Gospodine, dok se okrećeš, tvoj pogled počiva na meni; tvoje riječi prodiru u moje misli, kako bih pred tebe stavio cijeli svoj život. Tvoj pogled i tvoje riječi blago režu niti mojih ovisnosti i vraćaju mi slobodu djece Božje. Daruj mi, Gospodine, milost, kako bih shvatio da tebe ljubiti znači slijediti te i slušati, da bih se našao u slobodi koja ispunja svaku tjeskobu zemaljskoga gubitka. Ne dopusti da zbog težnje da imam život izgubim pripadnost božanskomu životu. Daj da budem tvoj ljubljeni učenik, učenica.

Molimo danas, predragi vjernici, za sve koji su u tuzi zbog gubitka najbližih; molimo posebno za sve poginule na našim cestama; molimo za vatrogasce koji su stradali u teškoj tragediji na Kornatima. Molimo da te nesreće i križevi potaknu odgovorne i sve građane na veću budnost i odgovornost u povjerenim im zadacima. Molimo i da nas Bog oslobodi od napasti koje dolaze od onih koji, instrumentalizirajući žrtve, žele i traže nove žrtve.

I danas se Isus okreće i gleda nas. Kristovu pogledu pridružuje se Marijin pogled. Njoj smo toliko puta pjevali, a pjevamo i danas: “Pogledaj na nas, milena Mati, svrni sirotam pogled svoj zlati” (Lijepa si, lijepa). A naš kršćanski pogled, po zagovoru svetih uzora Zagrebačke Crkve, osobito blaženih pastira Augustina i Alojzija, neka bude pogled prepun evanđeoske radosti. Taj pogled ponesite svojim dragima, osobito bolesnima i svima koji su u tuzi. Amen.