Za Papinska misijska djela (PMD), ustanovu Katoličke Crkve koja materijalno i duhovno pomaže potrebne u misijskim krajevima svijeta, 2022. godina je važna i osobita, jer u toj godini Crkva slavi četiri velike obljetnice PMD-a: 400 godina od ustanovljenja Kongregacije za evangelizaciju naroda, 200 godina od utemeljenja Djela za širenje vjere, 150 godina od rođenja bl. Pavla Manne, utemeljitelja četvrtog Papinskog misijskog djela – Misijske zajednice i 100 godina od proglašenja tri važna Djela papinskima. Time što ih je Papa digao na papinsku razinu, obvezao je cijelu Crkvu za podršku tim Djelima.

Uz to, u Lyonu će biti beatifikacija službenice Božje Pauline Jaricot, utemeljiteljice prvog misionarskog djela, Djela za širenje vjere.

Papinska misijska djela sačinjavaju jednu ustanovu koja ima četiri različita ogranka nastala u 19. i 20. st. To su: Djelo za širenje vjere (1822.), Djelo svetoga Djetinjstva (1843.), Djelo svetog Petra apostola (1889.) i Misijska zajednica (1916.).

Don Jakoslav je istaknuo kako je opća misija Crkve postala institucijom osnivanjem Zbora za širenje vjere (Congregatio de Propaganda Fide) 1622., koja se sada zove Kongregacija za evangelizaciju naroda. Misijska djela nastala su spontano u Europi, kao znak prisutnosti žive misijske svijesti vjernika katolika te su došla u nadležnost te Kongregacije. U svoj naslov dobila su predznak ‘papinska’, jer ih preporučuje Sveti Otac i iza njih stoji sa svojim autoritetom.

Glavni uredi PMD-a više desetljeća nalaze se u Rimu, a vode ih četiri glavna tajnika na čelu s predsjednikom Papinskih misijskih djela, pri Kongregaciji za evangelizaciju naroda.

Utemeljitelji ogranaka PMD-a su: Djelo za širenje vjere osnovala je djevojka Paulina Maria Jaricot (1799. – 1862.), Djelo sv. Djetinjstva osnovao je biskup Charles Auguste Marie de Forbin-Janson (1785. – 1844.), Djelo sv. Petra apostola Jeanne Bigard (1859. – 1934.) zajedno sa svojom majkom Stephanie a Misijsku zajednicu osnovao je misionar, bl. Paolo Manna (1872. – 1952.).

Ravnatelj Banić predstavio je život Pauline Jaricot i bl. Paola Manne. Govorio je i o misijskom duhu u kontekstu Isusova poslanja i potrebe izgradnje osobnog odnosa s Gospodinom iz kojega izvire i služenje braći u potrebi.

U Lyonu će se 22. svibnja 2022. proslaviti beatifikacija francuske laikinje Pauline Marie Jaricot, utemeljiteljice prvog misionarskog djela, Djela za širenje vjere i promicateljice pobožnosti krunice. Ujedno je osnovala pokret Žive krunice 1826., a okupljao je skupine ljudi koji su svaki mjesec, nakon mise, molili jednu deseticu krunice za misije.

O 150. godišnjici njene smrti, u Paulininoj jubilejskoj 2012. godini, čudesno je ozdravio dječak s krvožilnim poteškoćama po njenom zagovoru. Papa Franjo odobrio je 26. svibnja 2020. Dekret o čudu po zagovoru Pauline Jaricot.

U rodnom Lyonu osnovala je Djelo za širenje vjere 3. svibnja 1822., zbog širenja molitvene i donatorske mreže za misije. Članovi toga društva su molitvama i malim, ali redovitim prilozima pomagali misije. Djelo je ubrzo naišlo na podršku u Francuskoj te se proširilo diljem Europe, a sto godina kasnije, papa Pio XI. proglasio je to djelo papinskim i uključio ga u PMD.

„Paulina je bila žena s velikom misionarskom strašću koja je pokrenula pravi misionarski duhovni pokret zahvaljujući Djelu širenja vjere. Nakon manje od godinu dana, Djelo je priznao papa Pio VII., a 1825. francuski kralj financirao ga darom 4000 franaka. Cilj Djela za širenje vjere je otvoriti srce svakog vjernika prostranstvu misionarskog horizonta kroz duhovnu i materijalnu potporu naviještanju Kristovog kraljevstva. Kroz predanost misionarskoj formaciji i animaciji, Djelo promiče misijsku duhovnost koja molitvom i žrtvom oživljava misionarski žar kršćanskih zajednica i vjernika“, rekao je don Jakoslav, istaknuvši da je to prvo papinsko Djelo „veliko stablo izraslo iz malog sjemena, i to od jedne djevojke, koja je sa 17 godina iskusila ništavnost svjetovnih težnji, prolaznost ovozemaljskog postojanja i užitaka. Ali, iznad svega, veličinu Božje ljubavi zbog koje vrijedi dati sve od sebe: svoju kreativnost, čistoću, mladenački polet i žar. Iako u nesigurnim uvjetima, prihvatila je Božje nadahnuće da pokrene mrežu molitve i prikupljanja priloga za misionare, kako bi vjernici mogli aktivno sudjelovati u misiji da pođu do nakraj zemlje“, rekao je don Jakoslav.

Istaknuo je kako je iz te „briljantne ideje nastalo Djelo za širenje vjere i Svjetski misijski dan kojega obilježavamo svake godine, a od kojega su prilozi iz svih zajednica namijenjeni univerzalnom fondu kojim Papa podupire misionarsku djelatnost. Ta snažna žena svjedoči da je svaki krštenik pozvan na poslanje u Crkvi i da evangelizacija nije pojedinačni i izolirani čin, nego duboko crkveni čin“, poručio je don Jakoslav.

Paulina je rođena 22. srpnja 1799. u Lyonu. Živjela je u dobrostojećoj obitelji i imala sretno djetinjstvo. Kao tinejdžerka imala je puno novca, ponosila se draguljima, dragocjenom odjećom i ljepotom. Bila je kraljica svjetovnih susreta. Imala je snažan i odlučan karakter. Često se prepuštala ljutnji. U tom razdoblju doživjela je bolnu patnju kao posljedicu teške nesreće kod kuće. Od pada sa stolice zadobila je ozljede, a nakon te nesreće pala je u dublju depresiju. Nije bilo poboljšanja unatoč liječenju. Tijekom bolesti umrli su joj majka i brat.

„Sudjelujući u Kristovu vazmenom otajstvu, Paulina je počela osjećati duboku blizinu s Bogom. Sa 17 godina potresla ju je propovijed njenog župnika i Paulina je shvatila veličinu Božje ljubavi i prolaznost ovozemaljskog postojanja. Doživjela je ništavnost svojih težnji i razočaranje u taštinu koja je napušta. Na Badnjak 1816. Paulina daje zavjet čistoće, postaje odana euharistiji i nadoknađuje uvrede prema Presvetom Srcu Isusovu. Oko nje se okupljaju radnice iz očevih tvornica u duhovnoj udruzi koja se zove Popravljači. Mole zajedno za misije i pomažu im. Tako je nastala grupa od 10 ljudi od kojih se svaki obvezuje pronaći još deset ljudi koji mole i doniraju novčić za tjednik Misije“, opisao je don Jakoslav početke Djela.

Poruka buduće blaženice Jaricot je aktualna i njena osobnost je suvremena jer je to mlada žena. „U ovo vrijeme puno se govori o promicanju žene u Crkvi, a Paulina je primjer koji pokazuje kako stvarno nadahnuće pronalazi mjesto u Crkvi. U 19. st. je bio veliki procvat ženskih redovničkih zajednica koje su se posvećivale školama, sirotištima, vjeronauku, misijama i bolnicama. U ovom slučaju imamo ženu koja nikad nije ušla u samostan“, istaknuo je nadbiskup Giampietro Dal Toso, predsjednik Papinskih misijskih djela i zamjenik tajnika Kongregacije za evangelizaciju naroda uz zadnji, 95. svjetski dan misija 2021. godine.

„Djelo za širenje vjere, a još prije njeni pokreti Žive krunice za misije i druga djela; sve je to činila da bi evangelizirala francusku sredinu i poduprla misije u vremenu snažne dekristijanizacije nakon Francuske revolucije. Željela je u misije uključiti daleke zemlje kako bi evangelizirala susjedne. Upravo se Paulini obratio biskup Charles Forbin-Janson kako bi primijenio njezin model, ustanovljujući Papinsko misijsko djelo Svetoga Djetinjstva.

Prinos djela koja su proizišla iz te intuicije bio je bitan za povijest misija u 19. i 20. stoljeću, jer su uključila temelj katoličkih vjernika i senzibilizirala ih na poslanje. Ne samo u prošlosti nego i danas“, poručio je nadbiskup Dal Toso.

Samo 2021. godine Djelo za širenje vjere poduprlo je 893 crkvenih pokrajina u misijskim područjima i uložilo više od deset milijuna dolara za formaciju kateheta.

Blaženi o. Paolo Manna osnovao je posljednje od četiri Papinska misijska djela – Papinsku misijsku zajednicu. Tijekom cijelog svećeničkog života bio je gorljivi misijski animator među klericima i laicima.

Misijsku zajednicu svećenika osnovao je 1916. Ona je kasnije proširena i na redovnike i redovnice, a papa Pio XII. dodao joj je 1956. naslov Papinska i rekao da predstavlja „dragulj čitavog života oca Manne“.

To Djelo promiče misijsko djelovanje i širenje misija kroz angažman klera koji su, poput apostola, primili zapovijed: „Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga…“ (Mt 28,19).

Bl. Manna je kroz svoje pisanje i propovijedi naglašavao nezamjenjivu ulogu svećenika u naviještanju evanđelja i stvaranju misijske svijesti među ljudima. Oduševljavao je kler i laike za misijski ideal.

U njegovim misijskim nastojanjima podržavao ga je papa Benedikt XV. i sv. Guido Maria Conforti, biskup Parme i utemeljitelj ksaverijanaca.

Geslo bl. Manne je Svi su misionari! Podsjećajući na misijsku narav Crkve, govorio je da su svi krštenici misionari, ali je prvenstveno svaki svećenik po svojoj prirodi i definiciji misionar.

Bl. Manna rođen je 16. siječnja 1872. u Avellinu u Italiji kao peto od šestero djece u pobožnoj obitelji. Preminuo je 15. rujna 1952. u Napulju, a pokopan je u Ducenti. O. Manna sebe je nazvao „propalim misionarom“. „Njegova obitelj bila je imućna, bavila se trgovinom. Ubrzo je postao siroče, odgajali su ga stričevi koji su prihvatili njegovu molbu za upis u sjemenište.

Ubrzo je Manna shvatio da mu je želja posvetiti se spasenju drugih, na način da postane misionar u dalekim zemljama. Zamolio je svoju obitelj da ode studirati u Milano, u misionarsko sjemenište Papinskog instituta za inozemne misije. Nakon svećeničkog ređenja 1894. iz Italije odlazi u Burmu. Ubrzo se morao vratiti zbog lošeg zdravlja, sa samo 35 godina. Zbog toga je sebe nazvao propalim misionarom“, rekao je don Jakoslav, istaknuvši da Manna zbog toga povratka nije klonuo duhom te se obvezao služiti misijama iz Italije.

„Postao je urednik, potom i ravnatelj katoličkih misija, radeći na ponovnom pokretanju dvaju misionarskih djela. Od tada postaje novinar, pisac i misionarski animator. Ubrzo uviđa da se neki talijanski svećenici, i ne samo oni, ne trude obznaniti Evanđelje ljudima koji nikad nisu čuli za Isusa pa se domislio da osnuje Misijski savez klera. Danas je njen puni naziv Papinska misijska unija koju je papa Pavao VI. smatrao ‘dušom Papinskih djela’“, rekao je vlč. Banić, istaknuvši da je intuicija bl. Manne koja je dovela do utemeljenja toga Djela i dalje aktualna.

„Postoji potreba za širenjem strasti, entuzijazma za poslanje ne samo među laicima, nego i među svećenicima, od sjemeništaraca nadalje. Ako svećenstvo nije prvo zaljubljeno u poslanje, poruka Evanđelja neće doprijeti do svih naroda i krajeva. Geslo bl. Manne ‘Cijela Crkva za cijeli svijet’ još uvijek može učiniti da misijska dimenzija dobije središnju ulogu danas u crkvenom životu“ poručio je don Jakoslav.

Podsjetivši na apostolski duh misijskog djelovanja, vlč. Banić je rekao da su apostoli iskusili snagu Božje ljubavi u Isusu, bili su dirnuti njime, primili su Radosnu vijest. „Božji dar pobjeđuje sve poteškoće. Upravo to iskustvo šalje ih u misiju. Misija je izraz radosti i zahvalnosti. Apostoli stoga postaju svjedoci suosjećanja i nade. Zato njihovo ‘Ne možemo šutjeti’, zato i naše ‘Ne možemo šutjeti’. Apostoli trebaju dijeliti Gospodina kojega su iskusili“, istaknuo je vlč. Banić, rekavši da dar osobnog iskustva Boga treba podijeliti.

U suprotnom, „naš život vjere slabi, gubi proročanstvo, sposobnost čuđenja i zahvalnosti, zatvarajući se u osobne izolacije ili u male skupine“.

„Moramo izaći iz sebe kako bismo bili misionari, dijelili iskustvo Boga, dosegli svako mjesto, zemljopisnu i egzistencijalnu periferiju. Ostati jedno s Kristom znači istodobno postati jedno sa svima kojima se on daruje. Ne mogu imati Krista samo za sebe. Papa Franjo kaže da su „svijetu potrebna srca koja su sposobna živjeti svoj poziv kao istinitu priču o ljubavi koja ih tjera da odlaze na rubove svijeta i postaju glasnici i oruđe suosjećanja. Misionarski poziv je priča o ljubavi koja nas tjera da idemo na periferije. To nije priča o uspjehu, nego priča o ljubavi, vjernosti onih koji su krenuli. Napustiti zemlju i obitelj kako bi Evanđelje bez odgađanja i bez straha doseglo kutke naroda gdje su toliki željni blagoslova“, piše papa Franjo. Stoga bez straha usmjeravamo svoj pogled na 2022. godinu, godinu u kojoj će se slaviti velike obljetnice“, poručio je don Jakoslav.

Smatra da je kriterij misijskog djelovanja Pavlova misao, „Ljubav nas Kristova obuzima“. „Ljubav prema čovjeku treba se hraniti susretom s Kristom. Tko pomaže drugima, uviđa da na taj način biva i sam pomognut. To što može pomoći drugome, nije njegova zasluga i postignuće. Ta je dužnost milost. Što više činimo za druge, sve više shvaćamo Kristove riječi Sluge smo beskorisne. To činimo jer nas je Gospodin svojom milošću osposobio da to možemo činiti“, rekao je don Jakoslav, dodavši kako smo sredstvo u Božjim rukama te smo pozvani u poniznosti činiti što je u našoj moći.

„Bog nam daje snage činiti koliko možemo, snagama kojima raspolažemo. Dok promatramo beskrajne potrebe, možemo podleći ideologiji koja teži učiniti ono što Bog u svome upravljanju svijetom ne čini: riješiti sve probleme u svijetu. S druge strane, možemo podleći napasti besposlenosti, jer nam se može učiniti da se ne može ništa učiniti“ upozorio je don Jakoslav, rekavši da se ne smijemo predati ravnodušnosti.

„Molitva kao sredstvo za crpljenje uvijek nove snage od Krista postaje konkretna potreba. Vrijeme posvećeno u molitvi Gospodinu je neiscrpan izvor ljubavi prema bližnjemu. U svom pismu za korizmu 1996., sv. Majka Terezija je pisala svojima suradnicama laicima: ‘Trebamo duboku povezanost s Bogom u svom svakodnevnom životu. To se postiže molitvom’.

Neka molitva postane i mjesto osluškivanja onoga što Bog želi od nas u Godini velikih obljetnica – da njihovo obilježavanje bude jačanje dublje povezanosti s Kristom i prepuštanje ognju Duha Svetoga da raspiri milosni dar naviještanja njegove Radosne vijesti svim narodima, kako se naše djelovanje ne bi nadahnjivalo na ideologijama čiji je cilj poboljšati svijet, već vođeno vjerom koja po ljubavi postaje djelotvorna“, poručio je splitski ravnatelj Banić.

Duhovno razmatrajući misionarski duh, don Jakoslav je rekao kako „puno misionara u svom bližnjemu vide brata i sestru, ljubeći u Bogu i s Bogom i osobu koja im se ne sviđa ili je ne poznaju. To se može ostvariti samo na temelju dubokog susreta s Bogom koji je zahvatio i osjećaje“. Osoba tada nauči promatrati druge ne više samo svojim očima i svojim osjećajima, nego iz perspektive Isusa Krista.

„Isusov prijatelj je i moj prijatelj. Ispod površine vanjskog izgleda, uočavam kod drugih duboku želju za znakom ljubavi i pažnje. To im mogu ponuditi ne samo preko organizacija koje imaju tu specifičnu zadaću. Promatram ih Kristovim očima i mogu im dati više od njihovih izvanjskih potreba, pogled ljubavi koji trebaju. Tu se pokazuje interakcija između ljubavi prema Bogu i bližnjemu“, rekao je don Jakoslav, upozorivši: ako osobi nedostaje dodir s Bogom, u drugome može vidjeti samo drugoga i ne uspijeva u drugome prepoznati božansku sliku.

„Ako ne pridajem pažnju drugome, želim biti samo pobožan i vršiti svoje vjerske dužnosti, no moj odnos s Bogom postat će sve neplodniji. Tada je taj odnos korektan, ali lišen ljubavi. Služenje bližnjemu otvara mi oči da mogu vidjeti ono što Bog čini za mene i kako me ljubi. Sveci su sposobnost da ljube bližnjega uvijek na novi način crpili iz svoga susreta s Gospodinom u euharistiji. Taj je susret dobio konkretan oblik i dubinu upravo u služenju drugima. Ljubav prema Bogu i bližnjemu napajaju se na izvoru Boga koji je nas prvi ljubio. To onda nije nametnuta zapovijed koja nam se izvana nameće, nešto izvan naše moći, nego to je iskustvo ljubavi koja se daje slobodno iz dubine srca i po svojoj naravi mora se dalje dijeliti s drugima“, potaknuo je don Jakoslav Banić, poručivši: „Cilj važnih misijskih obljetnica neka bude biti osoba koju nadasve pokreće Kristova ljubav, osoba čije je srce Krist osvojio svojom ljubavlju, probudivši u njima ljubav prema bližnjemu. Ne smijemo šutjeti jer Kristova ljubav nas obuzima“.

Pape su uvijek promicali karizmu Papinskih misijskih djela. Papa Franjo kaže da „prikladnim smatra prisjetiti se mudrih uputa njegovih prethodnika, koji su odredili da se tom Djelu namijene svi prilozi koje svaka biskupija, župa, redovnička zajednica, udruga i crkveni pokret iz svih krajeva svijeta uspiju skupiti za pomoć kršćanskim zajednicama potrebnima pomoći, kako bi se dala snaga navještaju Evanđelja sve do krajnjih granica svijeta“.