Uvodno biblijsko čitanje: “I vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: ‘Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će bit narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.’ Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: ‘Evo, sve činim novo!’ I doda: ‘Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite.’ I još mi reče: ‘Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednome dati s izvora vode života zabadava. To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin. Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.’
I dođe jedan od sedam anđela, što imaju sedam čaša punih zala konačnih, te progovori sa mnom: ‘Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!’ I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama velikim, visokim sa dvanaest vrata; na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja” (Otk 21,1-13).

1. Kao što u Starom zavjetu Sveti grad bijaše označen ženskim likom “Kćeri sionskom”, tako je u Ivanovu Otkrivenju nebeski Jeruzalem predstavljen “kao zaručnica nakićena za svoga muža” (Otk 21,2). Ženski lik označuje lice Crkve u njezinim različitim crtama zaručnice, žene, majke, ističući tako doseg ljubavi i plodnosti.
Misao slijedi riječi apostola Pavla koji u Poslanici Efežanima, na vrlo sažetoj stranici riše Crkvu “slavne, bez ljage i nabora ili čega takva, nego svete i neporočne”, ljubljene od Krista i uzoru svakoga kršćanskog braka (usp. Ef 5,26-32). Crkvena zajednica, “zaručena s jednim mužem” kao čista djevica (usp. 2 Kor 11,2), nastavlja se na cvatuće shvaćanje u Starome zavjetu na mučnim stranicama poput onih proroka Hošee (gl. 1-3) ili Ezekiela (gl. 16) ili po radosnom blistanju Pjesme nad pjesmama.
2. Biti ljubljena od Krista i ljubiti ga zaručničkom ljubavlju bitna je sastojnica otajstva Crkve. Na početku bijaše slobodan čin ljubavi koja se razlijeva od Oca preko Krista i Duha Svetoga. Ta ljubav oblikuje Crvu ižarujući se na sva stvorenja. U tom se svjetlu može reći da je Crkva znak uzdignut među narodima za snažno svjedočanstvo božanske ljubavi objavljene u Kristu, osobito u daru koji on čini od svog života (usp. Iv 10,11-15). Stoga su, “po Crkvi svi ljudi – žene i muževi – pozvani da budu ‘zaručnica’ Kristova” (Mulieris dignitatem, 25). Crkva mora pustiti da ta vrhunska ljubav prosijava, podsjećajući čovječanstvo – da se često osjeća samom i napuštenom u povijesnim pustarama – da nikada neće biti zaboravljeno i lišeno topline božanske nježnosti. Izaija dirljivo tvrdi: “Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49,15).
3. Upravo jer je rođena iz ljubavi, Crkva širi ljubav. To čini navješćujući zapovijed da ljubimo jedni druge kao što je Krist nas ljubio (usp. Iv 15,12), to jest sve do darovanja života: “On je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću” (1 Iv 3,16). Taj Bog koji nas “prije uzljubi” (usp. Iv 4,19) i nije oklijevao iz ljubavi dati svoga Sina (usp. Iv 3,16), potiče Crkvu da ide “do kraja” (usp. Iv 13,1) putem ljubavi. Ona je pozvana činiti to svježinom dvoje mladenaca koji se ljube u radosnom bespridržajnom darivanju i svakodnevnoj velikodušnosti, bilo kad je nebo života proljetno i vedro, bilo kad prijete noć i zimski oblaci duše.
U tom se smislu shvaća zašto je Otkrivenje – unatoč svojemu dramatičnom prikazivanju povijesti – trajno prožeto pjesmama, glazbom, radosnim bogoslužjima. Na duhovnom području, ljubav je poput sunca koje rasvjetljuje i preobražava prirodu koja bi, bez njegova sjaja, ostala siva i jednolična.
4. Drugi temeljni doseg crkvene bračnosti jest plodnost. Ljubav primljena i darovana ne zatvara se u bračni odnos, nego postaje stvaralačka i plodne. Knjiga Postanka koja prikazuje čovječanstvo stvoreno na “sliku i priliku Božju”, znakovito se odnosi na ‘muškarca i ženu’: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27).
Različitost i uzajamnost u ljudskom paru znak su Božje ljubavi, ne samo ukoliko su temelj poziva na zajedništvo nego i kad su usmjerene plodnosti. Nije slučajno već Knjiga Postanka presjecana rodoslovljima, koja su plod rađanja i početak povijesti u kojoj se Bog otkriva. Tako se razumije kako je i Crkva, u Duhu koji je prožima i sjedinjuje s Kristom njezinim Zaručnikom, nakićena nutarnjom plodnošću, zahvaljujući kojoj trajno rađa djecu Božju u krštenju i odgaja ih sve do punine Kristove (usp. Gal 4,19; Ef 4,13).
5. To su djeca koja tvore onaj “skup prvorođenaca zapisanih na nebu”, određena da “pristupe gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom” (Heb 12,21-23). Nisu bez razloga posljednje riječi Otkrivenja, one snažnoga zazivanja, upućena Kristu: “I Duh i Zaručnica govore: ‘Dođi!’” (Otk 22,17). “Dođi, Gospodine Isuse” (ondje, 20). To je posljednji cilj Crkve, koja s pouzdanjem napreduje u svom povijesnom hodočašću, premda često kraj sebe osjeća, prema slici iste biblijske knjige, neprijateljsku i bijesnu prisutnost drugoga ženskog lika, “Babilona”, “velike Bludnice” (usp. Otk 17,1.5), koja utjelovljuje ‘bestijalnost’ mržnje, smrti, unutarnje jalovosti.
Gledajući na svoj cilj, Crkva gaji “nadu u vječno Kraljevstvo koje se dovršava u udjelu u životu Presvetoga Trojstva. Duh Sveti, darovan apostolima kao Branitelj, čuvar je i oživljavatelj te nade u srcu Crkve” (Dominum et vivificantem, 66). Molimo, stoga, Boga da udijeli svojoj Crkvi da bude uvijek u povijesti čuvarica nade, svijetla poput Žene iz Knjige Otkrivenja “odjevene suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda” (Otk 12,1).