Zagreb, (IKA) – Prvi “Teološki četvrtak” u novoj radnoj godini, u organizaciji izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost, održan je 27. listopada u dvorani Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta. Tema je bila “Crkvena dobra-nužda ili balast”. Voditelj tribine bio je don Anton Šuljić, a uvodničari dr. Nikola Škalabrin i dr. Josip Grbac. Šuljić je objasnio da se tema nametnula sama od sebe i to uglavnom iz javnosti, jer se proteklih mjeseci u medijima nije izvještavalo ni o kakvim crkvenim ili teološkim temama, ali su se zato često spominjala crkvena dobra, što je izazvalo veliku pozornost javnosti. Posebice se to vezalo uz “slučaj Dajla”, a zbog medijskog pristupa stekao se dojam kao da Crkva mešetari te se postavljaju pitanja trebaju li uopće Crkvi tolika materijalna dobra. Tribina bi, potaknuta tim pitanjima, trebala osvijetliti tu tematiku s pravnog zrenika i sa zrenika socijalnog nauka Crkve.
Dr. Škalabrin iz Đakova, koji je govorio o vremenitim dobrima kako ih vidi crkveno pravo, istaknuo je da crkveno pravo govori o prirodnom pravu Crkve na vremenita dobra. Budući da je Crkva prema II. vatikanskom koncilu, sakrament spasenja, a svaki sakrament sadrži dva neodvojiva elementa, božanski i ljudski, tako i materijalna dobra treba promatrati kroz prizmu ljudskih potreba. Crkva posjeduje vremenita dobra da postigne određenu svrhu, primjerice, ako je dužna okupljati ljude na euharistiju, tada mora imati građevinu, crkvu. Ta dobra uvijek trebaju biti namijenjena za ostvarenje neke potrebe bilo crkvene zajednice, bilo socijalne ili karitativne namjene bilo pak promicanja crkvenih djelatnosti kao što je školovanje svećenika ili pak obrazovanje vjernika laika. Također treba razlikovati crkveno dobro od osobnog, jer je crkveno dobro samo ono koje pripada javno pravnoj osobi, dok svećenici mogu biti vlasnici nekih osobnih dobara.
Dr. Grbac s Teologije u Rijeci dotaknuo se etičko-moralne dimenzije, te je govorio o potrebi Crkve za materijalnim dobrima ali u svrhu ispunjavanja svog poslanja, pomaganja siromašnima te odgoju novih ljudi, stvaranju novoga mentaliteta. Prvotna je namjena crkvenih dobara bila upravo zaštita socijalno ugroženih, no ona je u posljednje vrijeme, otkako su tu ulogu počele preuzimati i civilne i građanske udruge, ponešto promijenjena. Etika upravljanja crkvenim dobrima ostaje na onome tko njima upravlja, a upravitelj mora njima postupati odgovorno, te pravedno vršiti svoju dužnost. Grbac je zaključio da će kredibilitet Crkve porasti kada se pokažu dobri rezultati upravljanja crkvenim dobrima te kada to postane transparentnije. Založio se i za veću transparentnost kada je u pitanju upravljanje vremenitim dobrima i unutarcrkvenu i u odnosu na civilno društvo. U sadržajnoj i na trenutke žustroj raspravi posebno su se i diskutanti i uvodničari zaustavljali na pitanjima vezanima uz “slučaj Dajla” pri čemu je zajednički stav bio da je i tu riječ o nedostatku relevantnih informacija pa se teško mogu donositi kategoričke tvrdnje.