Crkveni pokreti predstavljaju značajne plodove crkvenoga proljeća koje je navijestio Koncil

Crkveni pokreti “su jedan od najznačajnijih plodova onoga crkvenoga proljeća koje je navijestio Koncil”. To piše Papa u Poruci upravljenoj sudionicima Svjetskoga kongresa crkvenih pokreta što je, priređen od Papinskoga vijeća za laike, započeo u srijedu 27. ujutro. Donosimo prijevod te Poruke:

Predraga braćo i sestre u Kristu!
1. “Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama, spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim” (1 Sol 1,2-3). Te riječi apostola Pavla nanovo odjekuju sa zahvalnom radošću u mome srcu dok, u očekivanju susreta u Vatikanu, šaljem svima vama srdačan pozdrav i jamčim vam svoju duhovnu blizinu.
Srdačnu misao upućujem predsjedniku Papinskoga vijeća za laike, kardinalu Jamesu Francisu Staffordu; tajniku, mons. Sranislawu Rylkou i suradnicima toga ureda. Svoj pozdrav protežem na sve odgovorne i na predstavnike različitih pokreta, na pastire koji ih prate i na poštovane izvjestitelje. U tijeku rada Svjetskoga kongresa, susrećete se s temom “Crkveni pokreti: zajedništvo i poslanje na pragu trećega tisućljeća”. Zahvaljujem Papinskom vijeću za laike koje je preuzelo obvezu promicanja i uređenja te važne skupštine, kao i pokretima koji su sa spremnom raspoloživošću prihvatili poziv koji sam im uputio u duhovskom bdjenju prije dvije godine. Tom sam prigodom poželio da bi oni, u hodu prema Velikom jubileju 2000, u godini posvećenoj Duhu Svetome, pružili “zajedničko svjedočanstvo” te “u zajedništvu s pastirima i u povezanosti s biskupijskim pothvatima, (donijeli) u srce Crkve svoje duhovno, odgojno i misionarsko bogatstvo, to dragocjeno iskustvo i ponudu kršćanskoga života” (Homilija u Duhovskom bdjenju, 7, u L#!Osservatore Romano, 27-28 svibnja 1996, str. 7).
Od srca želim da vaš kongres i susret 30. svibnja 1998. na Trgu sv. Petra osvijetli plodnu životnost Pokreta u narodu Božjemu, koji se priprema prijeći prag trećega tisućljeća kršćanske ere.
2. U ovom trenutku mislim na međunarodne razgovore priređene Rimu 1981, u Rocca di Papa 1987, u Bratislavi 1991. Pozorno sam pratio njihov rad, prateći ih molitvom i trajnim ohrabrivanjem. Od početka svoje papinske službe, pridavao sam osobitu važnost hodu crkvenih pokreta i cijenio plodove njihova širenja i povećanu nazočnost u tijeku pastoralnih pohoda župama i apostolskih putovanja. Sa zadovoljstvom sam utvrdio njihovu raspoloživost da stave svoje snage u službu Petrove Stolice i mjesnih Crkava. Mogao sam ukazati na njih kao na novost koja još teži da bude prihvaćena i vrednovana. Danas susrećem, i zbog toga se radujem, njihovu još zreliju samosvijest. Oni predstavljaju jedan od najznačajnijih plodova onoga proljeća Crkve koju je već navijestio II. vatikanski koncil, ali nažalost, nerijetko sputavanu širenjem sekularizacije. Njihova prisutnost ohrabruje jer pokazuje da to proljeće napreduje, očitujući svježinu kršćanskoga iskustva utemeljenu na osobnom susretu s Kristom. Premda u različitosti oblika, pokreti se označeni zajedničkom sviješću o “novini” koju krsna milost unosi u život, jedinstvenom težnjom za produbljivanjem tajne zajedništva s Kristom i s braćom, čvrstom vjernošću vjerskoj baštini prenošenoj živim protokom Predaje. To daje povoda obnovljenom misionarskom poticaju, koji vodi susretanju muškaraca i žena našega doba u konkretnim prilikama u kojima se oni nalaze i upravljanju pogleda punog ljubavi na dostojanstvo, na potrebe, na sudbinu svakoga.
To su razlozi “zajedničkog svjedočanstva” koje se, zahvaljujući dužnosti koju vam je dalo Papinsko vijeće za laike i u duhu prijateljstva, dijaloga i suradnje sa svim pokretima, sada ostvaruje u ovom Svjetskom kongresu i, nadasve, za nekoliko dana, u očekivanom “Susretu” na Trgu svetoga Petra. “Zajedničko svjedočanstvo”, osim toga, već se ističe i doživljava u radnoj pripravnoj fazi tih dvaju događaja.
Značajna sigurnost između vas poglavara i predstavnika drugih ureda Rimske kurije, biskupa iz različitih kontinenata i država, predstavnika Međunarodne unije viših redovničkih poglavara i poglavarica pozvanih iz različitih ustanova i udruga, pokazuje da je čitava Crkva zauzeta u tom pothvatu, potvrđujući da je u životu Pokreta bitan zajednički doseg. Prisutan je također ekumenski doseg, koji je očevidan po sudjelovanju bratskih predstavnika drugih Crkava i crkvenih zajednica, kojima upućujem poseban pozdrav.
3. Predmet ovoga Svjetskog kongresa je, s jedne strane, produbiti narav teologije i misionarsku zadaću Pokreta i, s druge strane, podupirati uzajamnu izgradnju izmjenom svjedočanstava i iskustava. Vaš program, stoga, dotiče odlučujuće vidove života Pokreta probuđenih Kristovim Duhom za nov apostolski zalet čitavoga crkvenog sklopa. U otvaranju radova, želim predložiti vašoj pozornosti neka razmišljanja koja ćemo sigurno imati mogućnost istaknuti naknadno u tijeku slavlja na Trgu svetoga Petra, 30. svibnja.
Vi predstavljate preko 50 Pokreta i nove oblike zajedničkog života, koji su izraz mnogolike raznolikosti karizmi, odgojnih metoda, apostolskih načina i svrha. Mnogostrukost življena u jedinstvu vjere, nade i djelatne ljubavi, u poslušnosti Kristu i pastirima Crkve. Sam vaš život himna je jedinstvu u mnogolikosti koju je Duh želio i za koju svjedoči. Doista, u otajstvu zajedništva Tijela Kristova jedinstvo nije nikada plitka istovrsnost, nijekanje različitosti, kao što mnogolikost ne smije nikada postati težnja za samostalnošću ili rasipanjem. Evo zašto svaka od vaših stvarnosti zaslužuje biti vrednovana zbog osobitog doprinosa koji pridonosi životu Crkve.
4. Što se danas podrazumijeva po “Pokretom”? Riječ se često odnosi na različite stvarnosti među njima, ponekad, čak kanonskog oblika. Ako, s jedne strane, ona sigurno ne može istrošiti niti odrediti bogatstvo oblika izazvanih živim stvaralaštvom Duha Kristova, s druge strane pokazuje konkretnu crkvenu stvarnost u sudjelovanju u laičkoj nadmoćnosti, putu vjere i kršćanskog svjedočenja koje utemeljuje svoju odgojnu metodu o određenoj karizmi udijeljenoj osobi osnivača u određenim okolnostima i načinima.
Izvornost koja je vlastita karizmi koja daje život Pokretu ne teži, niti bi to smjela, postići nešto od bogatstva depositum fidei, koje Crkva čuva oduševljenom vjernošću. Ona je, ipak, moćna potpora, poticajni i uvjerljivi poziv da se kršćansko iskustvo živi u punini, razumno i stvaralački. U tome je pretpostavka za pronalaženje prikladnih odgovora na izazove i žurnosti vremena i uvijek drugačijih povijesnih prilika.
U tom svjetlu, karizme koje Crkva prepoznaje predstavljaju putove za produbljivanje svijesti o Kristu i za velikošnije sebedarje Njemu, istodobno se sve više ukorjenjujući u zajedništvu s čitavim Božjim narodom. Oni, zbog toga, zaslužuju pozornost svakoga člana crkvene zajednice, počevši od pastira kojima je povjerena skrb za partikularne Crkve, u zajedništvu s Kristovim nasljednikom. Pokreti tako mogu pružiti dragocjeni doprinos životnoj dinamici jedine Crkve, utemeljene na Petru, u različitim mjesnim prilikama, nadasve u onim krajevima gdje je implantatio Ecclesiae još u počecima i podvrgnuta ne malim poteškoćama.
5. Više sam puta mogao istaknuti kako u Crkvi nema protivnosti ili suprotstavljanja između institucionalnog dosega i karizmatskog dosega, kojega su Pokreti značajni izraz. Oba su jednako bitni u božanskom ustrojstvu Crkve utemeljene od Isusa, da se zajedno natječu u ponazočavanju Kristova otajstva i njegova spasiteljskog djela u svijetu. I zajedno nastoje obnoviti, na sebi svojstvene načine, samosvijest o Crkvi koja je, može se u određenom smislu reći, i sama”pokret”, ukoliko je u vremenu i prostoru događaj Sinovljeva poslanja za Očevo djelo u sili Duha Svetoga.
Uvjeren sam da će ta moja razmišljanja naći odgovarajuće produbljenje u tijeku kongresnih radova, koje pratim molitvom, da iz njih proizađu bogati plodovi za dobrobit Crkve i čitavoga čovječanstva.
S tim osjećajima, i u očekivanju susreta s vama na Trgu svetoga Petra, srdačno podjeljujem posebni apostolski blagoslov vama i svima koje vi predstavljate.
Iz Vatikana, 27. svibnja 1998.
Ivan Pavao II.