“Braćo, Božja ste građevina”

Prigodom početka gradnje neke zgrade ili polaganja temeljnoga kamena čovjek se pita, hoće li moći dovršiti, kome će gradnju povjeriti, kako sredstva namaknuti i sl. A početak gradnje crkve – zgrade prigoda je da mi kao vjernici razmišljamo o smislu gradnje, o Crkvi – zajednici sastavljenoj od krštenika, o zajednici – biskupiji, odnosno zajednici – župi ili možda o velikoj sveopćoj zajednici Crkvi. To je zgoda da se u svjetlu Božje riječi suočimo s pitanjem, sto smo mi. Na to nam pitanje odgovara sv. Pavao riječima: “Braćo, Božja ste građevina”.

2. Temelj je Isus Krist

Svojom konstrukcijom i raznolikošću građevnog materijala, od kamena i opeke, drveta i željeza materijalna crkva nas podsjeća da i mi, unutar Božje građevine imamo različite zadaće. Jedni su u Božjoj Crkvi ugrađeni u temelje, drugi su nosivi stupovi, treći su krov ili ukras itd. No da može odoljeti navali bujice, zgrada treba počivati na čvrstom temelju, mora biti povezana snažnim kohezivnom vezom. Sv. Pavao nas je podsjetio da je “temelj Isus Krist”. Tek ako počiva na Kristu temelju, Crkva kao građevina može ustrajati, kada nahrupe bujice izazova kušnja i progona. Osim toga valja paziti, kakvim materijalom gradimo Božju građevinu: zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom…?
“Hram ste Božji”, poručuje sv. Pavao, a “Hram kao slika Crkve” (usp. LG 6) poziv je na zajednicu i zajedništvo. Promatrajući povijest možemo konstatirati da crkvenoj zajednici nikad nije nedostajalo živoga kamenja za izgradnju duhovnog hrama kojemu je Uskrsli Krist temelj. Kao što zgrada ne može stajati ako se sav materijal od kojeg je sazidana ne drži čvrsto zajedno snagom projekta što ga je zamislio arhitekt, a ostvarili graditelji, tako svi članovi Crkve “zajednice vjere, nade i ljubavi” (LG 8), moraju živjeti i djelovati iskrenom i solidarnošću i zajedništvom.

3. Crkvu rušili svećenici

Sabrali smo se da blagoslovimo i položimo kamen temeljac župne i spomen – crkve ovdje u Staroj Gradišci. Posebnost ovoga čina sastoji se u tome što ovu crkvu gradimo mjesto one koju su, prisiljeni, svojim rukama rušili svećenici zatočenici logora ili zatvora Stara Gradiška, nakon Drugog svjetskoga rata. Možda neki nisu dobro čuli: da, rušili katolički i drugi svećenici koji su bili osuđeni: “U ime naroda”. Ne znam, je li bio slučaj u povijesti Ijudskog roda da osuđenici budu prisiljeni rušiti vlastite svetinje. No, braćo i sestre, dok su svećenici rušili materijalnu crkvu, izgrađenu od opeke, u isto vrijeme su žrtvom svoga života na temelju Kristu gradili Crkvu, “Božju građevinu”.
Danas nas misao vodi u ono poratno razdoblje, ne u prvom redu prema srušenoj crkvi, nego prema brojnim svećenicima koji su ovdje u Staroj Gradiški čamili, a neki i svoj život završili. Najčešće ni za što! Jedno od temeljnih ljudskih pravila kaže da svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici, političkom uvjerenju, ubijena bilo gdje ili kada ima pravo da se vrati dostojanstvo. (F. Kuharić). Međutim, naše društvo kao da ne pripada istom ljudskom rodu, naime dok se o nekim žrtvama stvaraju mitovi, druge žrtve našega naroda već desetljećima zlonamjerno su prekrivene olovnom šutnjom. Među njih spadaju svećenici, redovnici i redovnice, brojni vjernici koji su suđeni ili osuđeni bez suda samo zato sto su svećenici! O njima se nije smjelo govoriti, niti im se imena spominjati.
Ipak, žrtve tolikih patnji zaslužuju da ih se spomene cijela Crkva: svećenici, mučenici i ispovjedaoci vjere Crkve u Hrvata pružaju nam pouku vjernosti uz cijenu života. Svjesni smo što su oni pridonijeli da se sačuva dostojanstvo svijeta za koji se činilo da je bio uvučen u divljaštvo. “Kršćani Europe i svijeta, prignuti na molitvu na pragovima koncentracionih logora i zatvora, moraju bit zahvalni to njihovo svjetlo; to je bilo svjetlo Krista koje su oni učinili da svijetli u tami” (Ivan Pavao II, Instrumentum laboris). Kroz dugi niz godina činilo se u očima svijeta da je tama pobijedila, ali ona nije mogla ugasiti svjetlo, svjetlo Boga i čovjeka, mogla ga je zasjeniti, a ne i ugasiti.
Mi se s ponosom sjećamo te generacije svećenika od kojih su mnogi mučeni i ubijeni, a mnogi završili ovdje u zatvoru ili logoru. Svi su suđeni i osuđeni: “U ime naroda”. Pitali smo se, i danas se pitamo: u ime kojega naroda? Je li onoga koji je u doba jednoumlja izgubio svako pravo izreći svoje mišljenje? Je li u ime onoga naroda koji je odlazio pred sudnice i tražio da se čuje njegova riječ, ali se ona nije smjela čuti? Je li u ime onog naroda koji je htio svjedočiti u prilog svojim župnicima i drugim svećenicima koji su bili uz njega kad mu je bilo najteže, ali to tadašnji vlastodršci nisu dopuštali? Neki ne dopuštaju ni danas da se čuje glas ušutkanoga naroda, da se ne bi probudile i uznemirile savjesti egzekutora i njihovih naredbodavaca. Kad je tako, onda smo mi biskupi i svećenici odlučili izgradnjom ove crkve podići spomenik svećenicima – žrtvama koje su zaboravljene. Gradnja ove crkve nije izraz prkosa ili osvete, nego znak zahvalnosti Gospodinu za svjedočanstvo njegovih učenika. Neka ova riječ bude ujedno poziv svim svećenicima i redovničkim zajednicama da zajedničkom akcijom izgrade ovaj spomenik braći na čijim djelima mi nastavljamo graditi.
Imena svih svećenika stradalnika bit će urezana u stijene ove crkve kao što su njihovi životi i njihove patnje utkani u povijest našega vjerničkoga hrvatskog katoličkog naroda. Oni koji su ih osudili htjeli su da s njima i sa starom crkvom nestane svaki spomen kršćanskoga imena, a dogodilo se ono što je davno rekao starokršćanski pisac “krv mučenika sjeme kršćana”. Da komunizam i nasilna ateizacija nisu ostavili u našem narodu i težih posljedica, možemo zahvaliti svijetlim likovima naših mučenika biskupa, svećenika, redovnika i redovnica. Tako rado bismo htjeli da su i oni među nama, oni to i jesu. Iza njih nije ostala praznina, naprotiv, ostalo je svjetlo svjedočanstvo od kojega su živjele generacije svećenika sve do naših dana.