Braćo i sestre, dragi štovatelji sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca!
#!Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali Riječ Božju: Promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je i uvijek. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima!” (Heb 13, 7-9a). Vjerni smo pozivu poslanice Hebrejima i na ovu, 35. godišnjicu smrti pravednika, nadbiskupa zagrebačkog i kardinala Alojzija Stepinca. Promatramo kraj njegova života ovdje, u rodnom Krašiću, na današnji dan, 10. veljače 1960. godine i žarko molimo da naša vjera bude po nalik na njegovu stamenu vjeru. Svoju molitvu upućujemo po njemu Bogu za vjernost Isusu Kristu i njegovoj Crkvi ovog hrvatskog naraštaja.
Trideset i pet godina je prošlo otkada je ovome svijetu zatvorio oči. Svaka od tih godina, posebno onih trideset, za vrijeme državnog ateizma i komunizma, usprkos njegovu otporu i naporu da se kardinala Alojzija Stepinca potisne u zaborav, bile su jedne za drugom neprekinuti niz godina potpune afirmacije, ljudske, vjerničke, biskupske, i svetačke sluge Božjega. Njegov život je postao snažna riječ. Njegova vjera svjetlo u mraku proteklih desetljeća. Crkva u Hrvata i hrvatski narod iznjedrili su u teškim i dramatičnim vremenima svoje patnje i poniženja duhovnog velikana čije vrijeme tek dolazi. Zahvalni smo velikom Trojedinom Bogu za dar izvanrednog, mudrog, hrabrog, vjernog i svetoga Nadpastira.
U svojim govorima za vrijeme dvodnevnog posjeta Zagrebu i Hrvatskoj, Sv. Otac Ivan Pavao II. složio je mozaik ocjena o liku i ulozi kardinala Alojzija Stepinca. S prvim korakom na hrvatskom tlu, u zračnoj luci, u Zagrebu, 10. rujna 1994., uvečer reče: #!Odnosi između Katoličke Crkve u Hrvata i Svete Stolice nikada nisu oslabili. Tijekom stoljeća kršćani ove Zemlje, koji su se često morali boriti #!za krst časni i slobodu zlatnu#!, ostali su najveći dijelom vjerni Evanđelju i u jedinstvu s Rimskim biskupom, unatoč progonstvima i nedaćama svake vrste… Treba potom podsjetiti na istaknutu i uvelike štovanu osobu sluge Božjeg kardinala Alojzija Stepinca, bedem Crkve u Hrvata#! (Govori u Hrvatskoj str. 8)
što znači sintagma bedem Crkve u Hrvata? Danas, 35 godina poslije teškog i slavnog razdoblja Crkve i nacije te poslije još uvijek neizmjerljivog značenja posjeta Sv. Oca našoj Crkvi i Domovini znamo zašto ga tako naziva. On, Papa-Poljak i sam sudionik drame prouzročene ateističkim komunizmom, posebno u Europi, izrekao je vrijednosni sud i osjećaje svih nas. Sluga Božji Alojzije Stepinca bio je bedem prvenstveno: u čuvanju nutarnjeg jedinstva Crkve u Hrvata i povezanosti te Crkve s Petrovom Stolicom, u obrani temeljnih ljudskih prava i sloboda te u ljubavi prema vlastitoj domovini.
Odlučan čuvar crkvenog jedinstva bio je u ratu i po završetku rata, pred nositeljima tadašnje hrvatske vlasti i pred Boljševicima, na slobodi i u uzništvu. Kad je nova komunistička vlast vidjela da neće moći manipulirati sa zagrebačkim nadbiskupom, inscenirala je politički proces na kome su ga osudili na 16 godina uzništva. Mislili su vlastodršci da će, ušutkavši njega, moći postići svoj cilj: a to je smišljeno rušiti i poručiti zajedništvo Crkve u Hrvata s Petrovim nasljednikom u Rimu. Sredstvo toga cilja, uz drugo, trebalo je biti tzv. Ćirilo-metodsko svećeničko udruženje tzv. #!narodnih svećenika#!. To je potvrdio sam Tito potkraj 1949. tim svećenicima rekavši: “Zašto se ne biste vi odijelili od Rima kao što smo se mi od Moskve?#! (A.B. str. 642).
Kad je nadbiskup Stepinac stigao iz Lepoglave u Krašić postupno je upoznavao i saznavao što se događalo u Katoličkoj Crkvi općenito, a i u nas od 1946. do 1952. godine. Dobivši o svemu točne obavijesti, vođen svijetlom vjere i darom savjeta i rasušivanja, nadbiskup je prozreo vješto prikrivenu nakanu glede osnivanja i promicanja udruženja. Taj prikriveni cilj je bio: nastaviti borbu protiv Katoličke Crkve. Drugi cilj je bio otcijepiti katolike od Svete Stolice i osnovati narodnu crkvu.
Uz trajnu tjelesnu patnju, kardinalu Stepincu najteži problem je bilo ponašanje jednog dijela, istina malog, svećenika koji su se olako dali pod jaram bezbožnog režima. On je bio svijestan što znači boljševizam i komunizam za vjeru u Hrvata i za njegov narod, pa je sasvim jasno zašto je bio odlučan i oštar prema njima. Hrabreći jednog svećenika da ustraje u vjernosti Crkvi kaže: Znam da vam nije lako u ovim danima. Tim viče što se našlo nekoliko kukavaca (koje smatram izdajicama Crkve Božje) koji su kraj svih opomena ordinarija pali na lijepak žalosnom društvu, s kojim sveti Ćiril i Metodije nemaju baš nikakva posla jer ide za ciljem posve suprotnim od njihova, tj. za odcjepljenjem od Pećine Petrove. Do konca pak svijeta ostaje u snazi: Ubi Petrus, ibi Ecclesia. Oluja će proći, a Bog ostaje.#! Završavajući pismo kaže: #!Koli Boga ne poštiva, ne može iskreno željeti dobro katoličkom svećeniku. Koji imade u programu kao osnovnu točku istrebljenje imena Božjega i njegove Crkve, zar može jamčiti egzistenciju katoličkom svećeniku na tome svijetu, a da ne spominjem ono što dolazi iza groba.#! (A.B. str. 650)
Kraj slavnoga groba takvog Nadpastira mogao je Papa one nezaboravne večeri u zagrebačkoj katedrali izreći okupljenom mnoštvu svećenika, redovnika i redovnica ove riječi: #!Najsvjetliji je, bez sumnje, lik nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac. Svojom prisutnošću, svojim radom, svojom hrabrošću i strpljivošću, svojom šutnjom i, napokon, svojom smrću, pokazao je da je istinski čovjek Crkve. Spremno je prinio sebe kao najveću žrtvu, samo da ne bi zanijekao vjeru. Ma gdje bio, na slobodi, u zatvoru, i za vrijeme prisilnog boravka u Krašiću, kao pravi Pastir, uvijek je bdio nad svojim stadom. U trenutku kada je uvidio da se preko političkih udruženja želi napraviti razdor među svećenstvom i odjeliti Božji narod od Rimske Crkve, nije oklijevao oduprijeti se svom snagom, plativši tu hrabrost uzništvom i pritvorom.
U tom trenutku uzburkane nacionalne povijesti on je tumačio najautentičniju tradiciju vašega naroda, koji je od samoga početka svog obraćenja Kristu uvijek ispovijedao duboko zajedništvo s Petrovom Stolicom.” (GUH, str. 16)
Kardinal Alojzije Stepinac bio je bedem i u obrani ljudskih prava. Za vrijeme drugog svjetskog rata u Zagrebu će reći ovo: #!Svaki narod i svaka rasa imade pravo na život dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike bili pripadnici ciganske rase ili bilo koje druge bili crnci ili ugledni Europejci bili Židovi ili ponosni Arijci, imaju jednako pravo da govore: #!Oče naš, koji jesi na nebesima#!. U prigodi otvaranja Sabora, u veljači 1942. godine, u crkvi Sv. Marka će pak reći: #!Neka naime, Sabor donosi poštene zakone koji se neće kositi sa zakonima Božjim da se osigura blagoslov Boga Stvoritelja… Neka donosi zakone pravedne. Gdje su jednaki tereti neka su jednaka i prava. Neka donosi zakone moguće da se narodu ne navale tereti koje ne može podnositi… Neka vječni Sudac koji upravlja udesima naroda svemoćnom desnicom uzida u temelje Hrvatskog Sabora i ureže u srca sviju vaših suradnika isto tako duboku svijest odgovornosti, da vas mogu uspješno pomagati u obnovi i podizanju drage nam Domovine na vječnim temeljima evanđeoskih Kristovih načela#!. (A. B. str. 561)
Sluga Božji nadbiskup Alojzije Stepinac bio je bedem ljubavi prema vlastitoj domovini. Rodoljublje u Stepincu kao svećeniku, a pogotovo kao nadbiskupu, ostaje izgrađena naravna vrlina, ali produbljuje se sve viče u evanđeosku krepost koju on propovijeda i drugima. U ožujku 1938. godine kao nadbiskup progovorio je sveučilištarcima kakvo stajalište treba zauzeti hrvatski intelektualac prema svome hrvatskom narodu i hrvatskoj domovini… Među ostalim je rekao: #!Za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu nego je ona moralna i etička dužnost… Kad, dakle, te dužnosti ne bi vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bi bio katolički biskup kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao. Ako bih dakle rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena nego je i zapovijeđena. A narod nije drugo doli velika obitelj. Ljubav dakle prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje nego se lijepo popunjuju#!. (A. B. 398)
Takva čovjeka Crkve mi danas častimo, mi mu se molimo i nadamo se njegovom skorom uzdignuću na oltar. Također nije čudno što je Sveti Otac neposredno nakon ulaska u zagrebačku katedralu pitao biskupa dr. Đuru Kokšu: #!Gdje je grob kardinala Stepinca#!. Nosio je u sebi čvrstu želju da se pred tim grobom moli. Nije htio propustiti tu priliku. Papa nam je tako pokazao kako moramo gledati na Stepinca, njegovu ulogu i značenje za sadašnje vrijeme. Bog je velik i dao je ovu sjajnu priliku da jedan Papa na ovako bjelodan način potvrdi veličinu jednog jednostavnog i skromnog sina hrvatskog sela koji je postao svjetski velikan duha po kome nas u nače vrijeme poznaje svijet, čitav svijet a posebno katolički svijet.
Ono što je za kardinala Alojzija Stepinca bitno jest: primjer svećenika, primjer biskupa i primjer rodoljuba koji nije pripadao ni jednoj stranci nego samo svome narodu, svom ispaćenom hrvatskom narodu. Stepinac nam je pokazao pravi put ljubavi prema Bogu, prema čovjeku, prema Crkvi i prema Domovini. To je pravi put. Pođimo tim putem i budimo sigurni da je to jedino ispravan put. Amen.