Draga braćo i sestre,
U prvom čitanju ove nedjelje, Mojsije daje narodu jednu preporuku. U vrijeme žetve, u vrijeme obilja i prvina, ne zaboravi na svoje početke, ne zaboravi odakle dolaziš. Čin zahvalnosti nešto je što se rađa i raste u osobi i narodu koji se mogu sjećati. Ukorijenjen je u prošlosti, koja je kroz dobra i loša vremena oblikovala sadašnjost. U trenucima u kojima možemo zahvaljivati Bogu što je zemlja dala svoje plodove i time nam pružila kruh, Mojsije poziva svoj narod na sjećanje nabrajajući teške situacije kroz koje je prošao (usp. Pnz 26, 5-11).
Na ovaj svečani dan možemo slaviti kako je Gospodin bio dobar s nama. Zahvalimo na ovoj prigodi u kojoj možemo zajedno Gospodinu prinijeti prvine plodova naše djece, unučadi, naših snova i planova; prvine naših kultura, jezika i tradicija, prvine našeg truda. Koliki je samo put svaki od vas morao prijeći da dođe do ovdje! Koliko ste dugo morali “putovati” da prispijete do ovog današnjeg slavlja, vremena zahvale! Koliko su putovali drugi koji nisu imali priliku doći do ovdje, ali upravo zahvaljujući njima mi smo mogli nastaviti započetim putem. Danas, odazivajući se na Mojsijev poziv, kao narod se želimo sjećati, želimo biti narod koji čuva živi spomen na Božji prolazak sred njegova naroda, u njegovoj sredini. Želimo gledati našu djecu znajući da će naslijediti ne samo zemlju, jezik, kulturu i tradiciju, već i žive plodove vjere koja podsjeća na sigurni Božji prolazak ovom zemljom. To je sigurnost njegove blizine i njegove solidarnosti, sigurnost koja nam pomaže podići glavu i sa živom željom iščekivati zoru.
Pridružujem vam se u tom zahvalnom sjećanju, u tom živom spomenu na Božji prolazak u vašem životu. Gledajući vašu djecu ne mogu ne ponoviti riječi koje je jednoga dana blaženi papa Pavao VI. uputio meksičkom narodu: “Kršćanin ne može ne pokazati solidarnost u rješavanju situacije u kojoj se nalaze oni koji još nisu primili kruh kulture ili priliku za častan posao […] on ne može ostati neosjetljiv dok nove generacije ne nađu način da ostvare svoje legitimne težnje”. Blaženi Pavao VI. nastavlja pozivom da se “uvijek bude na prvoj crti svih napora za poboljšanje stanja onih koji trpe neimaštinu”, da se vidi “u svakom čovjeku brata i u svakom bratu Krista” (Radio-poruka meksičkom narod u prigodi 75. obljetnice krunjenja Blažene Djevice Guadalupske, 12. listopada 1970.: L’Osservatore Romano, 18. listopada 1970.).
Pozivam vas danas da budete na prvoj crti, da prednjačite u svim inicijativama koje pomažu da se ovu blagoslovljenu zemlju pretvori u zemlju mogućnosti, gdje neće biti potrebe za iseljavanjem da bi se sanjalo, gdje neće biti potrebno biti iskorišten da bi se radilo, gdje neće biti potrebe da očaj i siromaštvo mnogih postane prilika za neke, u zemlju koja neće morati oplakivati muškarce i žene, mlade i djecu koji bivaju uništeni u rukama trgovaca smrti.
Ova zemlja ima miris Guadalupane, one koja nam je uvijek prethodila u ljubavi; njoj recimo iz dubine srca:
Djevice Sveta “pomozi nam da budemo svijetli svjedoci zajedništva, služenja, gorljive i velikodušne vjere, pravde i ljubavi prema siromašnima, da radost evanđelja dopre nakraj zemlje i svojim svijetlom obasja i periferije svijeta” (Apost. pob. Evangelii gaudium. Radost evanđelja, 288).