Dajmo Bogu priliku u svome životu

Predragi vjernici!

U evanđelju danje Božićne mise što smo ga upravo slušali, sva ona ljupkost i blizina Isusa rođena u betlehemskoj štalici, kao da se gubi u skrivenoj dubini otajstva. U ovom evanđelju nije više riječ o djetetu i majci, pastirima i njihovu stadu, o klicanju anđela koji ljudima naviještaju mir i slavu Božju. Ali ono ipak ima puno zajedničkog s drugim evanđeljima. I današnje govori o svjetlu koje svijetli u tami. Ono govori o slavi Božjoj koju možemo prepoznati u Riječi koja je tijelom postala, o Kristu kojega svijet nije upoznao, koji svojima dođe i njegovi ga ne primiše.

Međutim, ako smo pažljivo slušali primjećujemo da današnje evanđelje ponavlja ono što nam je noćas naviješteno, na polnoćki, te da sva evanđelja naviještaju jedinstveni događaj gledan na različite načine. Luka, poput Mateja, polazeći od zemaljske povijesne zbilje otvara put k otajstvenom Božjem djelovanju. Ivan čitav događaj promatra polazeći od Božjeg otajstva te pokazuje kako se ono snizuje do štale, do čovjekova tijela i krvi. O čemu je zapravo riječ? Što nam Crkva ovim svečanim i ozbiljnim tekstovima želi priopćiti na Božić, a time za čitavu godinu i cijeli život pozivajući na ozbiljnost, dok mi očekujemo toplo pripovijedanje o rođenju?

Ovo evanđelje je utkano u božićnu liturgiju od samog početka, jer rečenicom koja je uzrok naše radosti izražava izvorno značenje blagdana: «I Riječ tijelom postade i nastani se među nama» (Iv 1,14). Na Božić ne slavimo rođenje neke važne ličnosti, kakvih je mnogo u svijetu. Ne slavimo ni sam misterij djeteta, iako dijete svojom nježnošću, čistoćom i bezazlenošću vraća nadu i povjerenje u nove čovjekove mogućnosti. No ako se zaustavimo samo na tome, na početku djetetova života, mogla bi nas na kraju obuzeti tuga, zbog potrošene novosti. I dijete će se morati uhvatiti u koštac sa životom, suočiti s kompromisima, doživjeti poniženja koja život neminovno nosi i na kraju će postati žrtvom smrti, poput svih nas. Kad bismo slavili samo idilu rođenja malog djeteta na kraju nam ne bi ništa ostalo od idile. Tada bi nam od idile ostalo samo umiranje i prolaznost te bismo se mogli pitati nije li žalosno rođenje kad vodi u smrt.

Stoga Božić snažno poziva na nešto dublje: Riječ je tijelom postala. «Rodio se Bog i čovjek» pjevamo u dragoj božićnoj pjesmi. Iako trajno iščekivano, dogodilo se nešto nečuveno i neizrecivo: Bog se nastanio među nama. Neodjeljivo se sjedinio s čovjekom učinivši ga Bogom od Boga, svjetlom od svjetla, pravim čovjekom. Vječni Logos, smisao svega stvorenoga spustio se k nama te ga možemo gledati i dotaknuti. «Logos», nije neka opća ideja koja se nastanila u svijetu. On je usmjeren k nama. Logos nas poznaje, poziva nas i vodi. Nije neki neodređeni zakon u kojemu mi nemamo nikakva značenja. Naprotiv, svakomu je osobno usmjeren. To je osoba, Sin Boga živoga, rođen u betlehemskoj štalici.
Mnogima se to ponekad čini prelijepom i nestvarnom zbiljom. Rečeno nam je: smisao postoji, a smisao ne znači nemoćno se opirati svemu što je nerazborito. Smisao ima svoju snagu. Ta snaga je Bog. A Bog je dobar. On nije nekakvo uzvišeno biće, udaljeno od nas, biće kojemu se nikada nećemo uspjeti približiti. Jako nam je blizak, uvijek raspoloživ i dostupan. Ima vremena za nas, toliko vremena da leži u jaslama preuzevši zauvijek ljudsku narav. I uvijek se iznova pitamo da li je nešto takvo moguće? Je li moguće da je Bog postao djetetom? Gotovo da ne možemo povjerovati u tu lijepu istinu.

«I njegovi ga ne primiše». (Iv 1,11) Na kraju krajeva radije tvrdoglavo prihvaćamo svoj očaj nego Božju dobrotu, koja još od vremena Betlehema želi dotaknuti svako ljudsko srce. Oholost ostaje najvećom zaprekom spasenja.

«I njegovi ga ne primiše», tragedija ovih redaka ne završava izvješćem o traženju svratišta na što nas dirljivo podsjećaju opisi Isusova rođenja. Ne radi se samo o pozivu da ne zaboravimo brojne beskućnike u našoj sredini, u našem Grada, u našoj Domovini, u svijetu. Ova rečenica dotiče nešto mnogo dublje u nama, potiče traženje pravog razloga zbog kojega su mnogi na zemlji bez utočišta. Čovjekova oholost zatvara vrata Bogu, a samim time i čovjeku. Počesto smo previše oholi da bismo mogli prepoznati Boga u čovjeku. Događa nam se ono što se dogodilo Herodu i njegovim savjetnicima, gluhoća za pjev anđela. Uznositom čovjeku Bog je samo prijetnja ili dosada. Čovjek tako lako napušta želju da bude «njegovom svojinom», Božjom svojinom, već postaje sam sebi dostatnim. Iz tog razloga nije kadar prihvatiti onoga koji dolazi. Uspjet ćemo ako se promijenimo i prepoznamo Boga svojim gospodarom.

Postao je djetetom kako bi pobijedio našu oholost. Možda bismo se lakše podložili moćniku ili mudracu. Ali on ne želi našu podložnost, želi našu ljubav. Želi čovjeka potpuno osloboditi od oholosti. Dopustimo da nam dušu preplavi radost današnjega dana. Ovo nije varka, već istina. Najuzvišenija i prava istina koja je lijepa i dobra. Dobro je za čovjeka da se s njom susretne. Istina progovara riječima djeteta, Sina Božjega.

Odlomak evanđelja završava riječima: «i vidjesmo slavu njegovu» (Iv 1,14). Mogle su to biti riječi pastira na povratku kući, sažetak njihovih doživljaja. Mogle su biti riječi kojima su Marija i Josip opisali sjećanja na betlehemsku noć. U današnjem evanđelju radi se o apostolovu pogledu unatrag, čime nam opisuje što mu se dogodilo u susretu s Isusom.

Doista, svi bismo mi kršćani, trebali ponoviti izraz: «i vidjesmo slavu njegovu». Polazeći od toga, moglo bi se čak objasniti što znači vjerovati da smo u ovom svijetu vidjeli njegovo svjetlo. Onaj koji vjeruje, taj i vidi. Jesmo li mi vidjeli? Nismo li ostali slijepi? Ne gledamo li uvijek samo sebe, svoj lik u zrcalu? Svatko od nas vidi izvan sebe samo ono što već nosi u sebi, nešto sebi slično. Dopustimo da nam otajstvo današnjega dana otvori oči, da nas potakne da progledamo. Tada ćemo živjeti poput ljudi koji vide, poput ljudi do kojih dopire Božić, poput ljudi dobre volje.
Draga braćo i sestre, Božić naviješta mir ljudima dobre volje. Dobra volja je početak pozitivnog odnosa prema životu, početak pozitivnih odnosa u našim obiteljima, u našoj sredini, na našim radnim mjestima. Naša nas dobra volja vodi ususret svemu što život čini lijepim. Po njoj otkrivamo život kao dar, sami sebe, talente kojima nas je Bog obdario. Dobra volja nas upućuje da živimo za druge.
Dobra volja na koju nas Božić poziva htjela bi nas vratiti kući, našoj djeci, svim našim ukućanima. Osobito bi htjela vratiti kući one koji nalaze različite razloge i izlike da budu odsutni od kuće, iz svojih obitelji. Božićna dobra volja htjela bi nas potaknuti da se snažnije uključimo u živote jedni drugih, da olakšamo život jedni drugima, da se međusobno ohrabrujemo za radostan život. Božićna dobra volja našu pozornost usmjerava prema malenima, siromašnima, bolesnicima i starijim osobama.

Božićna dobra volja htjela bi nas potaknuti da damo prostora osjećajima, osjetljivosti za potrebe drugih. Da se potrudimo oko blizina među nama, jer ćemo upravo u našim ostvarenim blizinama otkriti i Božju blizinu. Naš Bog je bliski Bog i on je najviše prepoznatljiv u našim blizinama, osobito u našim obiteljskim blizinama.

Dajmo Bogu šansu u svojim životima! Pružimo jedni drugima šansu u svojim životima! Sve se mijenja, sav život se mijenja, ako rado primamo jedni druge, ako rado primamo Boga.
U božićno vrijeme redovito se javljaju različiti poticaji za karitativno djelovanje, za pomoć onima u potrebi. Ponekad je lakše prepoznati i prihvatiti te poticaje nego poticaje koji nam dolaze od nama najbližih. Budemo li svojim najbližima posvetili više srca i više vremena, svi će ostali poticaji biti razumljiviji i prihvatljiviji. Po tome će i čitav svijet postajati ljudskiji.
Sveta betlehemska noć promijenila je povijest čitavoga svijeta. I nama se pruža prilika da učinimo mnogo, mnogo više za dobrobit svijeta. Naša nam se svakodnevica može činiti nevažnom, mogu nam se činiti odviše skromne naše snage, ali svako dobro koje se događa u skrovitosti naših domova, svako dobro koje živi u našim odnosima, svako dobro koje zrači iz nas kad prolazimo gradskim ulicama, svako naše zauzimanje za dobro na našim radnim mjestima, sve to ima važno značenje u povijesti Božje ljubavi.
Betlehem nas sve poziva na plemenitost, plemenitost kojom ćemo prožeti sve svoje dane, sve svoje odnose. Poziva nas da plemenitost udomimo u našim obiteljima, u našim srcima. Toliko je dobrih razloga da se tom pozivu odazovemo. Odlučimo se stoga, odlučimo se za život, za Božji život.
On, Krist, treba da raste, a mi da se umanjujemo. Sve ono što nosi život treba da raste, a ono što ga okrada, umrtvljuje treba da se umanjuje. Obitelji treba dati osobitu pozornosti u našem hrvatskom društvu. Nema nikakva opravdanja za one koji zanemaruju obitelj. Jer što znači uspjeti, u bilo čemu uspjeti, ako smo zanemarili obitelj, osnovnu zajednicu i Crkve i društva.
Kad božićni dani proteknu, Božić ne bi smio utihnuti u našim dušama, u našim obiteljima, u našim sredinama, u našem Gradu, u našoj Hrvatskoj. Ne bi smio utihnuti, osobito ne bi smio iščeznuti iz njih. Jer Božić je i životna škola i blagoslov za čitavu godinu, za svaki naš dan.
O, da betlehemsko svjetlo obasja sve nas, sve naše obitelji, sav naš hrvatski narod, sve građane naše Domovine, čitav svijet danas i uvijek!
Draga braćo i sestre, Isus Krist rođen od Djevice Marije u betlehemskoj štalici sve nosi snažnom riječju svojom. On nam omogućuje da se bez straha suočimo sa svojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Božić nam poručuje da usprkos poteškoćama, naporima, trpljenjima i strahotama današnjega vremena, možemo i trebamo živjeti u nadi.

On, Gospodin Isus, Sin Božji i Sin Marijin naša je nada i naše povjerenje.
Njemu neka je slava u vijeke vjekova.

Svima vama i vašima, svima koji ste povezani s nama putem radija i televizije, radosna srca čestitam Božić.