Sisak, (IKA) – Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u nedjelju 15. listopada u sisačkoj katedrali svečano misno slavlje tijekom kojeg je red đakonata primio svećenički kandidat Hrvoje Zovko iz katedralne župe Uzvišenja sv. Križa u Sisku. U koncelebraciji bili su generalni vikar biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača, rektor Nadbiskupijskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Anđelko Košćak, prefekt NBS-a dr. Mislav Kutleša i drugi svećenici, a katedralu su u potpunosti ispunili brojni župljani, rodbina i prijatelji ređenika.
U homiliji obraćajući se ređeniku biskup je rekao kako je danas lijep dan za sve nas! Dan „što ga učini Gospodin” (Ps 118), ne samo tek po toplom listopadskom suncu, nego još više po darovanoj nam milosti. „Ipak tebi, dragi Hrvoje, Bog daje najviše milosti danas po sakramentu reda đakonata koji ti se daje po mojim rukama i po molitvi Crkve. No, raduje se i naša sisačka Crkva jer se tako obogaćuje u svojem sakramentalnom svećeništvu prvog stupnja koji ti primaš”.
Govoreći o pročitanoj Božjoj riječi, biskup je podsjetio na prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije gdje smo čuli kako Gospodin priprema na svojoj svetoj gori gozbu, na koju zove sve narode kojima će otrti svaku suzu i skinuti sramotu te će svi u onaj dan govoriti: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!”, istaknuvši kako je ta gora i taj dan kada će se to dogoditi upravo danas, ovdje u Sisku. „Naime, Gospodin nas je sve sabrao na ovu svoju euharistijsku gozbu na kojoj nas hrani sami sobom i tješi nas u svakoj našoj nevolji te nam daruje spasenje. No, za tu svoju gozbu Gospodin treba pomoćnike, treba služitelje – biskupe, svećenike i đakone. I upravo se pod ovom svetom gozbom događa uvođenje u službu đakona našeg brata Hrvoja. On će biti ‘služitelj kod stola’, kako su na početku u prvoj Crkvi definirali službu đakona. A taj stol je i stol na kojem blaguju naše obitelji – pa je zato od početka đakonska služba zapravo karitativna djelatnost, služenje siromašnima i rubnima u našim zajednicama, ali je to i euharistijski stol kod kojega đakon služi biskupu i svećenicima da bi se s tog stoga hranila naša duša samim Kristom u liku kruha i vina. Zato zaista imamo razloga i mi danas reći: ‘Kličimo i veselimo se spasenju Božjemu, jer ruka Gospodnja na ovom mjestu počiva”.
Osvrnuvši se na pročitano Evanđelje po Mateju koje govori o svadbenoj gozbi koju kralj priređuje svojemu sinu, biskup je rekao kako je tako još uvijek i danas, mnogi pozvani ne odazvaše se. „Okupljeni smo na nedjeljnu Euharistiju, gozbu Sina Božjega Isusa Krista, našega Gospodina. Pa makar je tako uzvišena gozba, na koju smo osobno svi koji smo kršteni pozvani, mnogi se ne odazivaju. A slika čovjeka koji je ušao u svadbenu dvoranu ali bez svadbenog ruha te je zbog toga bio izbačen, govori nam isto što i posljednje Isusove riječi: ‘Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih’. I ne samo da je na Euharistiju mnogo zvanih, a malo izabranih, nego je tako i u duhovnom pozivu. Gospodin neprestano zove, ali se svi ne odazivaju. Ti si se, Hrvoje, odazvao. Ja ti želim da budeš svjestan uzvišenosti poziva ali i obveza koje primaš. A to je da se i sam odazoveš, ali i da druge pozivaš na gozbu Gospodnju. U svojstvu sudionika kojeg je sam Krista pozvao i ti si dužan bdjeti nad time da uvijek na Euharistiju i u svojem đakonskom zvanju imaš ‘svadbeno ruho’ tj. da živiš u milosti Gospodnjoj, da se trudiš da se neprestano ispravljaš i obraćaš, da budeš Božji prijatelj i da Gospodina slušaš i u život provodiš njegove riječi. S druge pak strane tvoj se poziv ovim svetim sakramentom koji danas primaš proširuje i na obvezu da svojoj braći i sestrama budeš pozivatelj, da i njih dovedeš Isusu, da i oni radosno sudjeluju u zajedništvu onih koji Krista slave svojim životom i osobito Euharistijom”, ustvrdio je biskup te na kraju poručio ređeniku još nekoliko rečenica ohrabrenja, a koje je napisao bl. kardinal Alojzije Stepinac iz zatočeništva u Krašiću 1954. godine u pismu poslanom svećenicima okupljenima na duhovnoj obnovi u svetištu MB Remetske.
Misno slavlje animirao je Biskupijski zbor pod ravnanjem i uz orguljašku pratnju vlč. Roberta Jakice.