Nova monografija o Đakovu, njegovoj burnoj povijesti, katedrali i ostalim velebnima zdanjima grada u srcu Slavonije napisana je na hrvatskom a prevedena na engleski i njemački jezik. Napisao ju je zajedno s dr. Andrijom Šuljkom, umirovljenim dugogodišnjim profesorom crkvene povijesti na Teološkom fakultetu u Đakovu, svećenik, prevoditelj i publicist mons. Antun Jarm, a predstavlja još jedan vrlo značajan prinos u njegovu dosadašnjem plodonosnom i bogatom spisateljskom radu.
Predgovor monografiji “Đakovo biskupski grad”, uz konstataciju da u njoj ne dominiraju ni biskup Strossmayer niti velebna katedrala, nego se poput zlatne niti pojavljuje križ i svjetlo, koji su i obilježili povijest Đakova, napisao je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Marin Srakić.
Dr. Andrija Šuljak iscrpno piše o povijesti grada, od antičke Certisije i srednjovjekovnog Đakova pa sve do današnjih dana. Opisuje život pod turskom vlašću i iznosi malo poznate činjenice te tako donosi dosad najcjelovitiju sliku Đakova, napominjući da je u knjizi citirao sve relevantne autore koji su dosad pisali o gradu Đakovu. A, kako ističe sam urednik mons. Jarm, knjiga na tristotinjak stranica i mnoštvo fotografija u boji donosi sažeti prikaz prisutnosti biskupije kroz stoljeća u Đakovu te istodobno nastoji nadopuniti ono što dosad nije bilo objavljeno, osobito o katedrali za koju je rekao: “Monumentalna đakovačka katedrala je simbolički svjetionik u ravnici, koji dominira ne samo gradom, nego i cijelim područjem – svojom arhitektonskom i umjetničkom jedinstvenošću”.
Tlocrt katedrale je u znaku latinskog križa, najraširenijem i najizrazitijem simbolu kršćanstva. Križ, kao najznačajniji kršćanski simbol oslikava put patnje svakog na zemlji rođenog bića, prvobitno je bio samo rimska sprava za mučenje na kojoj je Krist mučen i umro te tako postao Spasiteljem čovječanstva, da bi zatim od znaka poniženja i sramote postao znakom i simbolom slave odnosno spasenja. Po njegovom su se obliku pravili nacrti crkava a franjevačke crkve posvećivale svetom križu.
Tu simboliku na svoj način nastavlja i bitno obogaćuje raspored slika u katedrali, koje jednostavno svi moraju vidjeti ili kako to 7. veljače 1867. godine Johann Friedrich Overbek, slikar koji je prvobitno trebao oslikati katedralu ali zbog obimnog posla i poodmakle životne dobi to nije uspio učiniti, nacrtavši samo manji broj kartona te su odsjaj njegovih ideja i djela oživjela slikari, otac i sin Seitz, u svome pismu Strossmayeru u prijevodu piše: “U sva vremena, još prije početka kršćanstva u katakombama, pri oslikavanju crkava polazi se od stajališta da se onim vjernicima koji zbog bilo kojih razloga ne čitaju Bibliju, slikovito prikažu najznačajniji momenti iz povijesti Starog i Novog zavjeta, koje će oni stalno imati pred očima te tako u njima na jedan način koji osim što prosvjećuje duh i grije srce, jačati njihovu vjeru”. To se posebno može reći za mnogobrojne slike koje plijene pozornost i stvaraju poseban ugođaj u katedrali. (ika-tu/sa)

.