Đakovo: Oproštaj od svećenika Franje Gruića

Đakovo, (IKA) – U petak Vazmenoga tjedna, 16. travnja, rodbina, prijatelji te Đakovačka i Srijemska biskupija oprostili su se od svećenika mr. Franje Gruića koji je preminuo u Kliničkoj bolnici u Osijeku 14. travnja u 72. godini života. U postajama liturgijskoga obreda ukopa na gradskom groblju u Đakovu sudjelovao je dijecezanski biskup Marin Srakić, nekoliko stotina vjernika, među kojima poveća skupina iz pokojnikovih rodnih Trnjanskih Kuta iz župe Oprisavci, 80 svećenika i 10 bogoslova, 40 redovnica Družbe sv. Križa i nekoliko sestara iz Karmela sv. Josipa iz Đakovačke Breznice. U ime sarajevskoga nadbiskupa kardinala Vinka Puljića u oproštaju je sudjelovao rektor Vrhbosanske katoličke teologije u Sarajevu dr. Marko Josipović, a u ime banjolučkoga biskupa Franje Komarice mons. dr. Miljenko Aničić. Obrede na groblju, započete vazmenom posljednicom “Victimae paschali”, predvodio je pomoćni biskup Đuro Hranić. Kako je pokojni mr. Gruić govorio i zdušno promicao esperanto, u obredu je upravo na tom jeziku otpjevan evanđeoski ulomak Uskrsne nedjelje. Biskup Hranić u svojoj propovijedi istaknuo je znakovitost činjenice da se od pokojnoga svećenika opraštamo u tjednu Vazmene osmine te je naglasio: “Naša ljudska besmrtnost nije razumljiva sama po sebi, nego je riječ o dijaloškoj besmrtnosti, koja počiva na ponudi zajedništva i dijaloga Boga čovjeku. Ta je besmrtnost djelo Bića koje ljubi i koje ima moć čovjeka uskrisiti iz pepela. Biblijska nada i vjera konkretizirana je i potvrđena Kristovim uskrsnućem. On, Uskrsli, je danas Božji glas upravljen nama, ali on je bio i onaj kojega je naš pokojni brat Franjo prihvatio kao Riječ Božju koja je upravljena i njemu. I s njim je ušao u tijesno životno zajedništvo i dijalog. Shvatio je da dijalog između Boga i čovjeka znači život, da Božji sugovornik ima u sebi život upravo zato što mu se obratio onaj koji vječno živi te da je sam Krist Božji govor, upravljen njemu i da je On njegovo uskrsnuće i život”. Zahvaljujući pokojniku za njegovo svećeničko služenje u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, osobito u nastavničkoj službi profesora klasičnih i živih jezika, istaknuo je kako je esperanto bio velika pokojnikova ljubav, a počeo ga je učiti još u gimnaziji, te dodao: “Ne znam kada će Gospodin našu Biskupiju ponovo obdariti jednim tako dobrim poznavateljem brojnih živih i klasičnih jezika, pravim poliglotom, i jednim tako cijenjenim svećenikom u kulturnim krugovima”. U ime pokojnikove rodne župe oproštajnu riječ izrekao je župnik u Oprisavcima Stjepan Sokolović. Davor Klobučar, predsjednik društva osječkih esperantista oprostio se od mr. Gruića istaknuvši: “Više od 50 godina bio je član naše zajednice esperantista. Veoma je volio esperanto, taj jezik kojim je htio doprinijeti da ovaj svijet bude bolji. Pamtimo ga s naših brojnih susreta kao dobroga i druželjubivoga čovjeka, potpuno odanoga ovoj plemenitoj ideji”.
U svojoj homiliji, za vrijeme mise zadušnice, koju je zajedno s biskupom Hranićem i 33 prezbitera služio u đakovačkoj katedrali, biskup Marin Srakić je istaknuo: “Profesor mr. Franjo Gruić imao je svoje životno putovanje. Neimaština obitelji nije ga nikada slomila i obeshrabrila. Naprotiv, jednostavno se borio za život. I u srednjoj školi i kao student. Borio se svojom marljivošću i poštenjem. Kad je sazrela svijest da ga Bog zove, ostavio je nastavnički poziv i došao u Bogosloviju u Đakovo. Primio je od Gospodina posebni dar poznavanja jezika. Na tom Božjem daru je surađivao i nije bio zadovoljan površnim učenjem jezika”. Biskup Srakić spomenuo je i višegodišnju službu predavača katehetike te ostale službe koje je pokojnik obnašao.

Mr. Franjo Gruić rodio se 1. srpnja 1932. godine u Trnjanskim Kutima, filijali Župe Uzvišenja sv. Križa u Oprisavcima. Po završetku osnovne škole u rodnom selu 1946. godine pohađa gimnaziju u Slavonskome Brodu. Maturirao je 1953. godine. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao profesor njemačkoga na gimnaziji u Slavonskome Brodu, u kojoj je nekada bio učenik. Godine 1965. dolazi u Bogoslovno sjemenište u Đakovo i započinje svećeničku formaciju. Kao bogoslov, već od treće godine studija istodobno je i profesor njemačkog jezika na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1969. godine. Od 1970. do 1972. pohađa poslijedioplomski studij katehetike na “Institute Catolique” u Parizu. Po povratku sa studija, od 1972. godine predaje njemački i latinski, te francuski i ruski na Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji “J. J. Strosmayer”, preuzimajući, također, u različitim susretima i izdavačkim pothvatima ulogu prevoditelja. Bio je profesor katehetike, a u dvogodišnjem mandatu (1983.-1985.) i rektor Visoke bogoslovne škole u Đakovu. Vršio je službu referenta Dijecezanskoga katehetskoga ureda te službu drugoga tajnika Biskupskoga ordinarijata, a pod vodstvom tadašnjega predsjednika mons. Ćirila Kosa bio je član Vijeća za ketehizaciju pri BKJ. Od 1952. godine aktivno sudjeluje u promicanju esperanta, čijem promicanju daje veliki doprinos kao jedan od glavnih koordinatora katoličkoga ogranka esperantskoga saveza u Hrvatskoj i drugim zemljama tadašnje Jugoslavije. Nekoliko godina obavljao je službu rektora i ispovjednika samostanske crkve Sestara sv. Križa u Đakovu. Godine 2001. odlazi u mirovinu u biskupijski Svećenički dom u Đakovu. Iako već u mirovini, preuzeo je službu misnika u Karmelu sv. Josipa u Đakovačkoj Breznici i tu je službu obavljao sve do jeseni 2003. Poznavanje jezika omogućavalo mu je kontakte s vrlo širokim krugom osoba, različitih profila i narodnosti te je s njima uobičajeno razvijao redovitu i sadržajnu korespondenciju. Kao čovjeka resila ga je pristupačna skromnost i jednostavnost života te djelatna solidarnost sa siromašnima, s kojima je rado drugovao i materijalno im pomagao. Iskustvu vlastite smrti primicao se s izrazitim pobožnošću te je, odmah na početku višemjesečne teške bolesti, u siječnju ove godine, zamolio sve prezbitere – članove Svećeničkoga doma u Đakovu da sudjeluju u njegovu primanju bolesničkoga pomazanja. I zadnjega dana svoga zemaljskoga života s osobitom radošću predsjedao je slavlju sakramenta euharistije te je tako, “otpjevavši hvalospjeve”, osnažene vjere prešao u stvarnost besmrtnosti i vječnoga zajedništva s Bogom.