Đakovo, (IKA/TU) – Znanstveni simpozij na temu “Snažno ste doprinijeli čudesnom uskrsnuću vašeg slavnog hrvatskog naroda” (Vladimir Solovjev Strossmayeru), koji je organizirao Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Đakovu, prigodom 200. obljetnice Strossmayerova rođenja, započeo je 1. listopada u Dvorani biskupa Antuna Mandića SNFK u Đakovu. Okupljene je na početku pozdravio dekan KBF-a izv. prof. dr. Ivica Raguž i predstavio program simpozija. Nadbiskup Đuro Hranić istaknuo je važnost biskupa Strossmayera za hrvatsku povijest. Premda interpretiran kao ideolog jugoslavenstva, on je bio pravi centralist Hrvatske sa željom da Zagreb bude ne samo središte Hrvata već i svih Slavena. Posebno je zahvalio umirovljenom nadbiskupu Marinu Srakiću koji je prikupio arhivsku građu koja je pridonijela poznavanju tako velike ličnosti kao što je biskup Strossmayer.
Zbog nemogućnosti dolaska predavača Franje Šanjeka, profesorovo predavanje održao je izv. prof. dr. Slavko Slišković. Uveo je ponajprije u životopis biskupa Strossmayera, istaknuo njegovu važnost na I. vatikanskom koncilu gdje je biskup Strossmayer bio oštar protivnik tome da se protestantizmu pripišu nezasluženi epiteti. Zbog biskupovih stavova često mu se nametao starokatolicizam, premda se on jasno borio protiv takvih uvjerenja. Odnos između biskupa Strossmayera i Svete Stolice zaoštrio se zbog nepotpisivanja dekreta i Strossmayerova hladnog napuštanja sastanka s papom Pijom IX. Osim toga, kod biskupa Strossmayera ističe se pojam preteča suvremenog ekumenizma. Želi pomirenje, ne pokatoličenje, Zapadne i Istočne Crkve. Koliko će se Rim približiti Carigradu, toliko se i Carigrad treba približiti Rimu. Nadalje predavač je istaknuo da u globalnoj europskoj politici biskup Strossmayer potencira želju za liberalnim katolicizmom. Zaključio je da iz čitavog lika i djela Josipa Jurja Strossmayera vidimo kako je upravo on graditelj modernog hrvatskog društva.
Doc. dr. Grgo Grbešić (Đakovo) predavanjem “Ja nikome na svijetu za ljubav moje osvjedočenje ne mijenjam” htio je predstaviti Strossmayerovu veličinu, ali i njegovu ranjivost, ističući da biskup za ostvarenje svojih ciljeva nije štedio ni sebe ni druge. Obradio je nekoliko tema: Strossmayerov odnos prema crkvenjacima svog vremena, prema svjetovnim vladarima, kulturi te svim napadima koji su mu upućeni. Svojim djelovanjem u Vatikanu biskup je htio svome narodu omogućiti slobodu i prepoznatljivost u svijetu. Akademija i Sveučilište bi ovom narodu skinuli sve okove i učinili ga slobodnim. Vidjevši sve crkve u Hrvata, male župne zajednice i nerazvijenost, biskup Strossmayer odlučio je tomu stati na kraj. Svojim čvrstim opiranjem Mađarima i Nijemcima doveo je do toga da se slavenska tendencija promatra kao protucarska. Negativan stav imao je i prema hrvatskoj politici. Hrvatskim kukavičlukom smatra laskanje i milostinju Mađarima. Oštar je bio i prema Starčeviću, rekavši: Prava budala koja nam kvari narod. Kritiku biskup upućuje i prema Rimskoj kuriji. Njenim najvećim grijehom smatra talijanizam, ali tada se dizati protiv Rima nije imalo smisla. Kako je biskup Strossmayer imao negativan stav prema mnogim segmentima društva, pobrao je napade od strane Mađara, Nijemaca, franjevaca iz Bosne, Rima te hrvatskih političara.
Dr. Vlatko Dolančić (Đakovo) već u uvodu izlaganja na temu “Strossmayerovi suradnici u Đakovu” ističe da rad biskupa Strossmayera ne treba promatrati kao samostalni rad jedne osobe. Uz sve dužnosti koje je obnašao, mnogi se pitaju kako je biskup Strossmayer sve stizao? Kakvi su bili ljudi koji su djelovali uz njega te u koga je to biskup imao dovoljno povjerenja da mu bude suradnik? Cilj predavanja bio je prikazati najbliže i najznačajnije suradnike biskupa Strossmayera. Jedan od njegovih najistaknutijih suradnika zasigurno je Josip Matić. Povjesničari ga smatraju tridesetogodišnjom desnom rukom biskupa Strossmayera. Drugi značajni suradnik je Juraj Streit, profesor filozofije, prava i crkvene povijesti. Prvi tajnik biskupa Strossmayera i njegov prijatelj od mladosti bio je Juraj Tordinac. Anđelko Voršak također je bio važan biskupov suradnik koji je obnašao funkciju kanonika i ravnatelja biskupske pisarne. Naravno, ovo nisu jedini suradnici biskupa Josipa Jurja Strossmayera, ali su oni koji su se istaknuli. Koliko god je privilegija raditi uz ovako veliku ličnost, predavač je istaknuo da je toliko tužno što su većina suradnika danas u sjeni biskupa Strossmayera ili su potpuno zaboravljeni.
Tihonija Zovko i Ankica Landeka (Đakovo) održale su predavanje “Knjižnica J.J. Strossmayera”. Počele su citatom koji savršeno opisuje Stossmayerovu ljubav prema knjigama: Najmilije su mu u sobi knjige, bogata njegova biblioteka! U prvom dijelu predavačice su prikazale knjižnicu Josipa Jurja Strossmayera, a u drugome dijelu stavile su naglasak na knjige s posvetom, pisane i tiskane. Knjižnični fond te velike knjižnice broji knjige i časopise svega ljudskog znanja. Jedini nedostatak knjižnice je što ne sadrži niti jednu inkunabulu. Biskup je knjige nabavljao najčešće od Aleksandra Valpija uz pomoć Franje Račkog. U drugom dijelu izlaganja predavačice su navele imena nekih darivatelja knjiga: Silvije Strahimir Kranjćević, Franjo Rački, Konstantin Vojnović, Rudolf Horvat, braća Miladinov, Antun Sasso te mnogi drugi. Na kraju predavanja istaknule su misao: Knjižnica je svjedok njegove ljubavi prema knjizi!
Izv. prof. dr. Dragan Damjanović (Zagreb) u svom izlaganju “Strossmayerova katedrala” uveo je u povijest gradnje i uređenja Strossmayerove katedrale u Đakovu. Strossmayerova katedrala rezultat je ideje i promišljanja jednog čovjeka. U 18. stoljeću Slavonija je imala mnoštvo lokalnih i gradskih crkava koje su bile grandioznije od tadašnje katedrale, te se upravo zbog toga javila ideja gradnje veće i raskošnije. I prije nego li je Josip Juraj Strossmayer postao biskupom javljale su se ideje o gradnji katedrale, ali su sve vrlo brzo odbijene. Karl Rösner dao je prvi projekt đakovačke katedrale godine 1854., no projekt je bio odbijen jer se biskup Strossmayer još nije definirao u umjetnosti. Prihvaćen je tek četvrti projekt i u proljeće 1866. godine mogla je započeti gradnja katedrale. Govoreći o slikarstvu, ističe Friedricha Overbecka koji je ponudio crteže freske za katedralu, no nažalost nije imao prilike realizirati taj projekt. Ludovicio Seitz i Alexander Maximillian Seitz pravi su realizatori freski unutar katedrale. Posljednji dio predavanja odnosio se na skulpture u katedrali, a većina njih se pripisuju Vatroslavu Doneganiu i Ivanu Rendiću. Predavač je zaključio da je gradnja đakovačke katedrale označila prijelomnu godinu u čitavoj hrvatskoj umjetnosti i kulturi.
Izv. prof. dr. Slavko Slišković (Zagreb) u predavanju “Od politike k prosvjeti” naglasio je Strossmayerovu spremnost da pomogne drugim narodima, njegovu težnju pravilnog uređenja državno-pravnog položaja unutar Habsburške Monarhije. Biskup Strossmayer naglašavao je važnost korištenja narodnog jezika, smatrao da ga treba oplemeniti, no ipak nije prezirao strane jezike, već štoviše potiče na njihovo učenje. Nadalje, biskup Strossmayer osobito je isticao pravo na cjelovitost zemlje, a utemeljenje akademije i sveučilišta smatrao je kao jednu od najuspješnijih ostvarenih ideja u novijoj hrvatskoj povijesti. U kulturnom smjeru želio je da svijet dođe Hrvatskoj, birao umjetnine iz različitih razdoblja i različitih stilova kako bi se Hrvati mogli obrazovati. Kao zaključak predavanja postavlja se ideja da se politika nikako ne smije odvajati od prosvjete, kao ni prosvjeta od politike.
Prof. dr. Pero Aračić (Đakovo) izlagao je zatim na temu “Strossmayerovo pastoralno djelovanje”. Istaknuo je da je Strossmayer bio iznimno aktivan u svojoj biskupskoj službi te je obavio 310 vizitacija svojim župama a puk ga je dočekivao raznim geslima kao što je: “Dobro došao diko roda hrvatskoga!” Strossmayer je uvijek ostao povezan s Božjim narodom i očekivao je da Crkva bude dinamična, raznolika. Htio je učestalije sabore među hrvatskim svećenstvom. Istaknuo je to da su biskupi doista apostolski nasljednici, oni imaju posebnu vlast koju ne krnji papinska vlast. Laike ističe kao nositelje odgovornosti u Crkvi, a u obitelji traži put ozdravljenja jer je obiteljsko ognjište svetište u kojemu se Bog naviješta.
Uslijedilo je predavanje mons. dr. Marina Srakića “Biskup Josip Juraj Strossmayer učitelj i pastir svoje biskupije. Socijalna dimenzija života i djela biskupa Josipa Jurja Strossmayera”. Nadbiskup je izlaganje započeo opisom Strossmayerove prihvaćenosti te je istaknuo da je on prije svega žrtva hrvatsko-jugoslavenske historiografije koja je uglavnom bila u službi aktualne politike ili osobnoga pristupa pojedinih autora. U 19. stoljeću javlja se kapitalizam, utopijski socijalizam, sindikalizam, a Hrvatska ostaje sa strane, dok Crkva živi po idealima i praksi prve kršćanske zajednice. Strossmayer je na početku svoga djelovanja donio geslo “Sve za vjeru i domovinu” i pokrenuo cjelokupni kulturni i crkveni rast. Predavač je potom istaknuo da je biskupu Strossmayeru jedini uzor u svećeništvu bio Isus Krist. Stavio je naglasak na pitanje kojim se Strossmayer bavio u to vrijeme, pitanje slobode, za koju biskup utvrđuje da je najveći Božji dar naravi. Bez slobode nema kreposti ni razuma, a sloboda po njemu nije isto što i slobodarstvo. Zatim se postavlja i pitanje o radničkom napretku, gdje je istaknuto da je sloboda spojena s prosvjetom i napretkom. Dr. Srakić zaključio je da je biskup Strossmayer dobri pastir koji je kao vrstan i brižan upravitelj crkvenih dobara vodio brigu o velikom biskupskom vlastelinstvu, nije se razbacivao novcem, a njegova gostoljubivost nije poznavala granice.
Posljednje predavanje prvog dana “Biskup Strossmayer i donacija slika iz zbirke kneza Baltazara Odescalchija” održala je dr. Jasminka Najcer Sabljak (Osijek). Zbog velike zbirke umjetnina, biskup Strossmayer bio je primoran stvoriti neki veći prostor u koji će pohraniti sve blago. To će biti HAZU, tj. “Strossmayerova galerija starih majstora”. Cilj osnivanja tako velike galerije i Akademije jest institucionalizacija hrvatskog društva i kulture. Nakon osnivanja galerije u Hrvata se pojavila potreba doniranja umjetnina, jer su tako u sebi zadovoljavali nacionalnu svijest. Četiri godine nakon osnivanja akademije uslijedila je velika donacija obitelji Odescalchi. To je bila talijanska obitelj, koja uz to što ima bogatstvo umjetnina i dvoraca, ima neraskidivu vezu s papinskom stolicom. Papa Inocent XI. dio je te obitelji, tako da njihov ugled još više raste. U središte izlaganja stavljene su dvije umjetnine koje je obitelj Odescalchi darovala Strossmayerovoj galeriji – “Susret pape Lava I. Velikog i Atile” i “Parnas”. To su dva najznačajnija ulja na platnu koja je Strossmayer primio 1888. a nakon ponovnog pronalaska bila je predviđena restauracija 1959. koja se produžila sve do 2013. Te dvije umjetnine samo su primjeri blaga koje posjeduje Strossmayerova galerija, a vrijednost ni jedne od njih nije potpuno definirana.