Đakovo, 16. 3. 2001. (IKA) – Drugog dana zasjedanja Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske slijedila su danas, 16. ožujka, u prijepodnevnom programu izlaganja i rasprave o sakramentima pomirenja, bolesničkog pomazanja i ženidbe, a u poslijepodnevnom izlaganja o blagoslovinama, pučkim pobožnostima i sprovodu, te o prigodnim i posebnim bogoslužjima.
O sakramentu pomirenja
Uvodno izlaganje o sakramentu pomirenja imao je dr. Grgo Grbešić, voditelj pripremnog odbora. Istaknuo je važnost Isusova poziva na obraćenje kojim se ostvaruje novo zajedništvo s Bogom. To se pomirenje događa u Crkvi i po Crkvi. U sažetom povijesnom pregledu slavljenja sakramenta pokore upozorio je da Drugi vatikanski sabor naglašava kako je grijeh istodobno uperen prema Bogu, Crkvi i čovjeku. Zasebice je govorio o oznakama sakramenta pomirenja (pokore), kajanju, ispovijedi, odorješenju i pokori. Sadašnji Red pokore zadržava dosadašnju praksu ispovijedanja, ali upućuje da se slavljenje upriliči u zajednici. S tim u vezi nudi tri različita oblika slavlja tog sakramenta: pomirenje pojedinih pokornika, pomirenje više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem (taj je oblik najuzorniji, jer u pokorničkom bogoslužju sudjeluju vjernici koji u sklopu toga obreda pristupaju sakramentu) i pomirenje više pokornika s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem (kao iznimku u posebnim okolnostima).
U posebnom dijelu svoga izlaganja dr Grbešić se osvrnuo na postojeće stanje. Govoreći, na temelju sinodskih izvještaja, o današnjem načinu i pripravi za taj sakrament, naveo je da se kod tzv. “velikih ispovijedi” za Božić ili Uskrs, nerijetko “ističe gužva, brzina, nervoza zbog dugog čekanja”. Tek u nekim župama je uvedeno pokorničko bogoslužje kao zajednička priprava na pomirenje. No, “najčešće se prakticira ipak osobna priprava”. Predavač se podrobnije osvrnuo na mnoge važne sastavnice tog sakramenta kao što su prostor za ispovijedanje, motivi i očekivanja od ispovijedi, ispovjednik, vrijeme koje se nudi za ispovijed te odabir pokore. U završnom dijelu izlaganja dr. Grbešić je predložio pregršt zaključaka za sinodsko zasjedanje, kao što su valjano spremanje ispovijednika i s tim u vezi permanentno obrazovanje mlađih svećenika za tu pastoralnu zadaću, zatim inzistiranje na pokorničkim slavljima, napose kod župnih “velikih ispovijedi” na hodočasničkim mjestima.
Nakon izlaganja mnogo se sudionika uključilo u raspravu. Istaknuto je da u crkvama bude određeno i primjereno oglašeno vrijeme za ispovijed (satnica), da ispovijedanje u tijeku mise nije preporučljivo rješenje, da pokornike treba usmjeravati prema slavljenju tog sakramenta unutar pokorničkog bogoslužja, da svećenici budu na raspolaganju i za ispovijedni razgovor, da se već vjeroučenike pouči ne samo o pravilima ispovijedanja, nego o pozitivnim vrijednostima sakramenta pomirenja i, jednako djecu i odrasle, na samostalno, osobno ispovijedanje.
O sakramentu bolesničkog pomazanja
Izlaganje o sakramentu bolesničkog pomazanja imala je gospođa Branka Juranić. Nakon iznošenja teološkog utemeljenja i povijesti tog sakramenta, dala je pregled i prosudbu postojećeg stanja. “Kod vjernika je još uvijek prisutno razmišljanje, kako je bolesničko pomazanje sakrament za umiruće, no”, dodala je, “osjeća se da ima sve više vjernika koji smatraju da se za primanje bolesničkog pomazanja ne treba čekati na posljednje trenutke, već ga treba primiti u svakoj teškoj bolesti, prijetila ona ili ne prijetila smrću.” Uočila je također da svećenici nastoje imati više ili manje organiziran pastoral bolesnih i umirućih. Također uglavnom nastoje posjetiti bolesne osobe u svojoj župi i ponuditi im sakramente, posebno za Božić i Uskr”. Navodi također, da u nekim župama postoje skupine koje obilaze bolesnike i pripremaju ih na sakramente.
Navodeći različite poteškoće u pastoralu bolesnika izvjestiteljica navodi i učestale nagle smrti te nedovoljno organiziran bolesnički pastoral u bolnicama. U izlaganju je izneseno i niz dobrih prijedloga za poboljšanje skrbi o bolesnicima. Tako u bolnicama osim svećenika treba angažirati i bolesničko osoblje te za njih organizirati tečajeve za vjernički pristup bolesti i bolesniku; u župnoj zajednici na različite načine informirati vjernike o važnosti, sadržaju, vrijednosti i potrebi primanja sakramenta pomazanja. Posebno preporučuje prirediti tijekom godine zajedničko slavlje za podjelu bolesničkog pomazanja (“bolesnički dan”) te tom prilikom poučiti bolesnike da isti sakrament mogu primiti više puta, a sakrament bolesničkog pomazanja slaviti koliko god je to moguće u zajedništvu s ukućanima, sudjedima i prijateljima.
O sakramentu ženidbe
O sakramentu ženidbe uvodno je izlaganje imao gospodin Krešimir Klaić. Liturgijske i pravne norme iznio je prema novom Redu slavlja ženidbe. “Kod vjenčanja se treba dosljedno držati pozitivnih zakonskih propisa poglavito što se tiče vjenčatelja, mjesta slavlja i obreda koji se primjenjuje. Obred treba istodbno biti svečan i jednostavan, ali i dostojanstven i radostan. Valja izbjegavati izvanjski raskoš koji bi bio sam sebi svrhom, pogotovo ako bi on bio ponižavajući za siromašne”. Dajući prosudbu stanja na temelju prispjelih izvješća iz župa, navodi da je u biskupiji ustaljena praksa tečajeva priprave za brak. Tečajevi su organizirani po dekanatima i održavaju se više puta godišnje. Vjenčanja se uglavnom slave izvan mise. Češći je problem da se mladenci ne žele vjenčati u svojoj župnoj crkvi već u nekoj po njihovim shvaćanjima većoj ili svečanijoj crkvi. Spomenuta su također pravila, preporuke i poteškoće u vezi s mještovitim ženidbama.
Predavač je predložio niz sinodskih zaključaka: tečajeve pripreme za brak uvesti i ujednačiti na cijelom području biskupije, promicati slavljenje ženidbe s misom, kad god je to moguće, za vjenčanja uvijek dati prednost vlastitoj župnoj crkvi, ujednačiti svečanost slavlja ženidbe za sve zaručnike, dati mogućnost da sami sudjeluju u liturgijskom slavlju, omogućiti zaručnicima da se pričeste pod obje prilike, paziti na dostojanstveno ponašanje uzvanika u crkvi i ispred crkve.
Blagoslovine, pučke pobožnosti i sprovodi
Poslijepodnevno izlaganje pod naslovom “Blagoslovine, pučke pobožnosti i sprovodi” imao je vlč. Robert Farkaš. Predstavljajući temu rekao je: “Blagoslovine su važan dio liturgije u kojem ne moli pojedinac, nego cijela Crkva. One uspostavljaju veze između svetoga i svakidašnjeg, uvode čovjeka u “krug božanskoga”. Blagoslovine su sveti znakovi koji svojom mnogovrsnošću pokazuju da Crkva poštuje sve vrednote ovoga svijeta i da ih uključuje u spasenjske događaje.
O pučkim pobožnostima istaknuo je da su pobožnosti lišene zdrave teološke osnove ponekad dobivale i praznovjerne oznake. No, to se ne može reći za sve. Stoga danas, uz liturgiju, cijenimo i pučke pobožnosti, stare i nove, jer su, nerijetko, također izraz crkvenosti i žive vjere.
Prosuđujići današnje stanje, predavač je naveo broje blagoslovine koje imaju dugu tradiciju (blagoslov kuća o Božiću, blagoslov hrane o Uskrsu), a i one koje nastaju u naše vrijeme (blagoslovi gradilišta, vozila i sl.).
Još su uvijek žive mnoge pučke pobožnosti (krunica, svibanjske i listopadske pobožnosti, križni put, litanije…). Neupućeni su vjernici skloni na istu razinu stavljati važnost pučkih pobožnosti i sakramentalnih slavlja. Mlađi naraštaji vjernika tradicionalne pučke pobožnosti zamjenjuju različitim molitvenim susretima.
Govoreći o sprovodu uočava da se većina svećenika služi službenim obrednikom, ali ponekad uzimaju i nešto iz starog. Postojeći (novi) obrednik mnogi smatraju nepraktičnim. Svećenici obično kod obreda održe kratku homiliju.
Na temelju zapažanja i pastoralne prakse predavač je iznio i niz prijedloga s obzirom na blagoslovine i pučke pobožnosti: osnovati biskupijski liturgijski odbor koji bi pratio i animirao pojedine oblike slavlja, uskladiti prakse blagoslovina i pučkih pobožnosti na području biskupije, njegovati zdravu tradiciju glede pobožnosti i hodočašća. Osobito je inzisitirao i utemeljeno obrazlagao potrebu izrade obrednika koji bi uzimao u obzir vlastite tradicije biskupije.
U vezi sa sprovodima također je predlagao vlastiti obrednik. Izlaganje je bilo vrlo informativno i poticajno pa su se mnogi uključili u diskusiju, složivši se osobito u pogledu čuvanja pučkih pobožnosti i stvaranju vlastitog biskupijskog obrendika.
Prigodna i posebna bogoslužja
Posljednje izlaganje drugog dana zasjedanja, naslovljeno “Prigodna i posebna bogoslužja”, održala je s. Meri Gotovac. Prigodna su bogoslužja ona koja se slave u posebnim prigodama (prva pričest, potvrda, dani kruha, završetak školske godine, nedjelja zahvalnica…); posebna bogoslužja su pak ona koja se slave s posebninm skupinama (djeca, mladi, članovi pokreta i udruga…). “Iako sav crkveni život, a osobito liturgijski, treba voditi jedinstvu u zajedništvu biskupije i opće Crkve, ipak se ne zanemaruju ni razne posene prigode i skupine, rekla je na početku svoga izlaganja.
Prosuđujući postojeće stanje, uočljivo je da u župnim zajednicima živi praksa prigodnih bogoslužja, dok posebna bogoslužja nisu česta. Na dekanataskoj razini postoje bogoslužja za hodočasnike. Na temelju izvješća uočava se da ne možemo biti do kraja zadovoljni postojećom situacijom i da se ne koriste sve dopuštene mogućnosti koje nudi liturgija. Stoga izlagateljica predlaže: mnogoi više koristiti prigodna i posebna bogoslužja predviđena u Rimskom misalu, posvećivati više pozornosti pokretima i udrugama unutar župne zajednice, poticati stvaranje liturgijskih skupina.
I drugi dan sinodskog zasjedanja završio je zaključnom raspravom i glasanjem za predložene zaključke i preporuke. (i09311/aj/sd)