Đakovo, (IKA/TU) – Znanstveni kolokvij o ekologiji prigodom objavljivanja enciklike pape Franje Laudato si’ održan je 21. listopada u Dvorani biskupa J. J. Strossmayera u Đakovu. Prije izlaganja najavljenih predavača dekan KBF-a u Đakovu izv. prof. dr. Ivica Raguž u pozdravu je istaknuo da je taj znanstveni kolokvij prvi u nizu ove akademske godine, te prvi u Hrvatskoj koji je posvećen toj enciklici. Ekologija je pojam koji je u monaškim zajednicama izrazito važan, a cilj ovog kolokvija je da se ta ideja proširi i na svakoga od nas.
U prvom izlaganju doc. dr. Stjepana Radića “Zašto svaki ekološki pristup mora uključivati socijalnu perspektivu? Princip pravednosti i enciklika Laudato si'” naglašen je socijalno-etički pristup u proučavanju pojma ekologije. Premda je priroda ugrožena već nekoliko stoljeća, naglo uništenje iste poraslo je poslijeratnom industrijalizacijom. Posljednjih 40 godina dosegnuta je kritična točka – globalno zatopljenje, zagađenost voda, uništavanje šuma, što se reflektira na kvalitetu društvenog života. Ekologiju se promatra kao odnos zajednice prema svom okruženju, tj. odnos čovjeka prema prirodi. Enciklika pape Franje ukazuje da se prirodu ne može promatrati samo u okviru prirodnoga, već kao pojam od izrazitog značaja za čitav ljudski rod. Osiromašenje okoliša najviše ugrožava one koji su za to najmanje odgovorni, a to su upravo siromašni. Papa ukazuje na pojam općeg dobra koji se reflektira upravo iz pravedne podjele dobara. Iz toga opće dobro dovodi do mira, a to je cilj zdravog čovječanstva. Jedno od osnovnih općih dobara, a tako i općih prava jest okoliš. Suvremeni politički i ekonomski neodgovornici ugrožavaju te vrijednosti. Na kraju izlaganja kratko je analizirana suvremena perspektiva pravednosti. U zaključku izlaganja stavljena je prava vrijednost enciklike Laudato si’ koja zadržava princip distributivne pravednosti, a u svoju osnovu stavlja najugroženije, one koji plaćaju najveću cijenu ekološkog nemara.
Mr. Đurica Pardon u predavanju “Biblijska teologija zemlje – potka enciklike Laudato si'” ističe kako se u promatranju Zemlje treba vratiti na Knjigu postanka koja se najčešće ističe kao Biblijska knjiga koja govori o Zemlji. Govor o Zemlji proteže se kroz cijelu Bibliju, a pravi dokaz tome je taj što je riječ Zemlja treća spomenuta riječ u Bibliji. Na II. vatikanskom koncilu nije bilo riječi o teologiji zemlje, međutim nakon koncila u Jeruzalemu je održan simpozij o koji u središte svog razmatanja upravo stavlja Zemlju. U New Yorku 1985. održan je znanstveni skup o značenju zemlje u Svetom pismu. U Hrvatskoj su se također održala tri skupa o ekologiji, od kojih prvi godine 1991. Nadalje, istaknule su se povijesne okolnosti i razlozi teologije zemlje od kojih su: osnivanje suvremene države Izrael, zamjećivanje ugroze života na Zemlji, antropološka istraživanja zemlje. Polaganje prava na određeni komad zemlje temelji se na biblijskim i tradicijsko-religioznim razlozima. Pitanje materijalnosti u kršćanskoj vjeri još uvijek nije do kraja riješeno. Zemlja nije “objekt” nego “subjekt” Božje objave. Biblija opisuje zemlju kao stvorenje u mreži stvaranja i posjeduje svoju nutarnju vrijednost kao i svako živo biće. Bog, zemlja i čovjek čine temeljni biblijski odnos. Zemlja se očituje kao dar, ona čini životvorno otjelovljenje Božje riječi. Zemlja je plod suradnje Boga i čovjeka te se kroz cijelu Bibliju očituje ta suradnja. Zemlja je izazov čovjeku, ona je mjesto i prostor samoostvarenja i samoispunjenja čovjeka. Naposljetku, enciklika Laudato si’ usmjerava na povratak zemlji i zemaljskim vrijednostima, na štovanje Boga kroz brigu za stvorenja te se zaključuje da je Bog vjeran zemlji.
Uslijedilo je predavanje izv. prof. dr. Vladimira Dugalića “Kultura tehnokracije i ekološka kriza. Teološko-socijalna analiza suvremenog antropocentrizma u svjetlu enciklike pape Laudato si’ pape Franje”. Istaknuo je da se enciklika Laudato si’ nastavlja na prethodne enciklike pape Benedikta XVI. Zanimljivo je da nekadašnji čovjek nije bio sposoban ugroziti prirodu, no današnji jest i to je učinio. S teološkog gledišta temeljna je postavka da je čovjek stvoren na sliku Božju, prema kojoj je čovjeku povjeren svijet i stoga su već tada bili jasni grijesi protiv prirode. Iz toga je čovjek odgovoran za sve što je učinjeno prirodi. Papa Ivan Pavao II. istaknuo je da je rad čovjekovo dobro, jer rad je aktivnost kojom se preobražava priroda, prilagođava se čovjekovim potrebama. Pogrešno je promatrati čovjeka kao sredstvo proizvodnje. Radom ulazi u odnos prema drugim ljudima, Bogu i u konačnici samoj prirodi. Nužna je veza između znanosti i prakse. Danas je vjera nešto nevažno za svijet i čovjekov odnos prema stvorenom. Iz svega toga se razvija nova religija poznata pod nazivom vjera u napredak. Cilj takve religije je stvoriti ljudsko kraljevstvo, a do toga dolazi jer se sve odvija prema paroli “Razumom protiv vjere!” Papa Benedikt smatra da je napredak nešto što dovodi do dvije posljedice – mogućnost za mnoga dobra, ali i mogućnost za mnoga zla. Čovjek danas pokušava razviti instrumentalizirani razum. Rješenje je vidljivo u ponovnoj suradnji vjere i razuma, treba vratiti njihovu cjelovitost. Razum se mora otvoriti spasenjskim aspektima vjere. Treba se izdignuti izvan sebe. U sljedećem dijelu izlaganja dr. Dugalić stavio je naglasak na antropocentrizam, koji uzima čovjeka kao središte i njegov život dobiva prvenstvo nad drugim oblicima života. Čovjek postaje kriterijem morala, sve staje na čovjeku. Zbog toga čovjek postaje apsolutnim gospodarom, a iz toga slijedi da se urušava sam temelj ljudskog stvorenja. Ključna poruka enciklike je da nećemo ništa promijeniti ako se ne odmaknemo od ovog antropocentrizma. Pravi ekološki pristup mora uključiti ljudski pristup. Na kraju se predavač dotaknuo kulture tehnokracije koja je i dovela do svega ovoga. Ako čovjek ne otkrije pravo mjesto sebe u svijetu u konačnici radi sam protiv sebe. U tehnici nije riječ o profitu nego stvar je u moći. Moć je nešto što dovodi do odvojenosti čovjeka od Boga, a rješenje je vidljivo u vraćanju na teocentrizam.
Predavanje dr. Valerija Vrčeka “Ekologija, znanost i razvoj u nekim razmišljanjima koja prethode enciklici Laudato si'” nadovezuje se na prethodno predavanje dr. Dugalića. Kada se kaže da se treba vratiti u prošlost ne znači se vratiti u pećinu, nego se ograničiti. Današnji razvoj svijeta je asimetričan, nisu svi dijelovi društva jednako zahvaćeni. U enciklici papa Franjo upozorava na problematike da je čovjek u konfrontaciji s prirodom. Tehnološka paradigma postaje sve više dominantna i bez nje se ne uspijeva. Tehnologija teži tome da ništa ne ostane izvan njene željene domene. Stvar je u njenoj moći, time se guši samostalnost odlučivanja i ponašanja pojedinca. Važan primjer znanstvene discipline je molekulska tehnologija čija otkrića omogućuju izravan tehnološki zahvat u prirodi. Napredak nosi veliku moć pojedincima i razne skupine gledaju svoje interese te tako postaju jedini potrošači napretka. Papa Ivan Pavao II. poziva na razboritost glede primjene molekulske biologije. Čovjek se ne može miješati u funkcioniranje ekosustava bez razmišljanja o posljedicama. Papa Franjo prigovara ekološkim pokretima koji se zalažu za dobrobit ekosustava, ali ne primjenjuju ta ista načela kad se radi o ljudskom životu. Molekularna biologija izaziva različite kontroverze u zaštiti okoliša. Naglašeno je da papu Franju u enciklici Laudato si’ zabrinjava gubitak šuma i bioraznolikosti, te primjena molekularne biologije i GMO hrane koja nastaje zahvaljujući toj disciplini. O besmrtnosti više ne govore svećenici nego istraživači. GMO poljoprivreda je u suradnji s agrokemijskom industrijom, dok se danas GMO biljke se sade u suradnji s pesticidima širokog spektra. U posljednjih 30 godina bioraznolikost u Sjevernoj Americi smanjila se za 30%. Naposljetku to su pitanja koja uključuju znanstvenike, istraživače, proizvođače i potrošače.
Posljednje predavanje “Poljoprivreda – dionik kauzalnosti klimatskih promjena” održao je izv. prof. dr. Danijel Jug. Predavanje je prikazao u obliku uzroka, posljedice i djelovanja na klimatske promjene. Važno je uvidjeti da vrijeme nije klima. Klima je nešto kontinuirano što se mjeri minimalno 30 godina na jednom prostoru. Na klimatske promjene utječu priroda, ali i čovjek sam. Čovjek svojom djelatnošću u vrlo velikoj mjeri utječe na klimu. Efekt staklenika također veliki rušitelj klimatske stabilnosti. Velika stada krava, freoni, avioni i slično, sve to dovodi do klimatskih promjena. Globalno zatopljenje ne treba izjednačavati s klimatskim promjena. Globalno zatopljenje obuhvaća veći teritorij i duži vremenski period mjerenja. Posljedica klimatskih promjena je topljenje ledenjaka, koje dovodi do smanjenja pitke vode, a konačna pretpostavka kraja je novo ledeno doba. Poljoprivreda na klimatske promjene utječe na više načina: deforestacija, dezertifikacija, erozija tla, gubitak organske tvari tla, salinizacija te acidifikacija tla. S druge strane i same klimatske promjene utječu na prirodu: povećanu potrošnju vode, povećani rizik od poplava, povećani rizik od poplava te erozije tla i naposljetku veliki ekonomski problem migracije stanovništva. Klimatske promjene utječu na biljnu proizvodnju, a najveći i najlošiji utjecaj očituje se u poljoprivredi, a rješenje se nudi u tome da se čovjek stupnjevito počne prilagođavati prirodi i ublažavati svoje neprimjereno ponašanje prema istoj.