Dan pomirenja neba i zemlje

Rođenjem Isusa, Betlehemskog Djetešca, Novorođenog Kralja, Bog pokazuje da toliko ljubi čovjeka da je radi njega sišao na zemlju, utjelovio se, uzeo ljudsko tijelo od Bezgriješne i Djevičanske Majke da bude ljudima u svemu jednak osim u grijehu. “S neba siđe dolje radi čovjeka, rodi se u štali radi grešnika”, pjeva naša božićna pjesma. U božićnoj noći, Bog iznenađuje čovjeka. Od raja zemaljskog pa kroz svu svoju povijest čovjek želi postati bog; u božićnoj noći, Bog postaje čovjekom. Stoga, Božić nam govori o dostojanstvu i vrijednosti čovjeka. Bog je postao čovjekom da i nas ohrabri da budemo ljudi. Božić je blagdan čovjekoljublja, blagdan sebedarja. Bog postaje darežljiv prema nama darujući nam svoga Sina. Rođenjem Djeteta, Sina Božjega, nebo i zemlja su u zagrljaju.

Postavši čovjekom, Bog je uzeo na sebe i naše siromaštvo i naše progonstvo i naše patnje i naše tjeskobe. Rodio se kao beskućnik u tuđoj štali, bio prognanik u tuđoj zemlji, nakon smrti bio položen u tuđi grob. Prihvatio je i samu smrt da bi i nju pobijedio svojim uskrsnućem te nama otvorio vrata u život vječni.

Isus je svojim rođenjem ušao u našu ljudsku povijest i postao članom naše ljudske obitelji na zemlji. Zato je Božić blagdan djeteta, blagdan obitelji. Svi se radujemo rođenju djeteta Isusa. “Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan!” Budućnost svijeta položena je u jaslice, u Dijete, u Majku. To Dijete je znak spasenja i budućnost čovječanstva. Od te prve božićne noći trebamo u svakome djetetu gledati i prepoznati samoga Isusa. Isus reče: “Tko prima maleno dijete, taj mene prima.” Božić nas poziva da omogućimo svakome začetom djetetu da se rodi. Novorođeni Isus je trebao Majku da bi se mogao roditi i živjeti. I mi trebamo Isusa, trebamo druge dobre ljude, da bismo mogli živjeti, kao što i drugi trebaju tebe i mene da bi mogli živjeti. Zato i Sveti Otac Ivan Pavao II. poziva da se opredijelimo za “civilizaciju ljubavi i života”, a protiv “civilizacije smrti”.

Isus se rađa u noći da bi unio svjetlo u tamu svijeta opterećenog zlom i grijehom. Prošlih ratnih godina vidjeli smo što čine grijeh, mržnja, zloća, koji iza sebe ostavljaju srušene domove, srušene crkve, ljude prognane sa svojih ognjišta koji bježe sa suzom u oku, s plastičnom vrećicom u ruci i djetetom u naručju. Sve se ostavlja, ali dijete se spašava jer – život je najvažniji.

Božić želi i sve nas učiniti svjetlom da preko nas Božja ljubav, koja je zasjala u štalici Betlehema, rasvijetli i prostore srca gdje još vlada tama. Izaija nam dovikuje: “Narodu koji je u tami hodio i onima koji mrkli kraj obitavahu, svjetlost jarka osvanu.” Isus još uvijek traži i treba srca koja će se, poput Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa, staviti u službu ljubavi prema bratu čovjeku, napose čovjeku siromahu i čovjeku patniku.

Božić je i blagdan darivanja, jer je Bog sve nas obdario svojim Sinom, Isusom Kristom. Ljudi, potaknuti tom Božjom darežljivošću, znakovima pažnje i dobrote darivaju jedni druge: roditelji djecu, djeca roditelje, bračni drug svog bračnog druga, prijatelj prijatelja, bližnji svoga bližnjega, napose onoga u potrebi i nevolji.
Božić je dan mira, a Novorođeni Isus je Knez mira. Svi žudimo za mirom u duši, za mirom u obitelji, za mirom s bližnjima. Božić je dan pomirenja neba i zemlje jer po Božiću Bog postaje naš Otac.

Isus u jaslicama nas uči da čovjek nije malen ako je siromašan; da čovjek nije nesretan, ako nije bogat; nego da je čovjek tek onda malen i nesretan, ako u njegovom srcu nema mjesta za Isusa. Kršćanin je velik, ako u svome srcu nosi Isusa koji je Istina, Dobrota i Ljubav. Stoga, u božićnoj noći pojavljuje se smiješak radosti i u siromašnoj kućici, nestaje suza na patničkom licu, ledena srca postaju topla, a žuljevite ljudske ruke postaju darežljive. Svi se raduju.
Stoga, svima želim sretan Božić! U svojim srcima ponesimo božićnu radost u svoje domove i obitelji! Jer, Djetešce nam se rodilo, Bog nam je darovan!

Marko Culej, biskup varaždinski