Na misi su se okupili redovnici i redovnice iz osam ženskih i šest muških redovničkih zajednica djelatnih u Zadarskoj nadbiskupiji.

„Duh i milost pokretači su svakog čovjeka koji dopusti da u njemu progovori čežnja i koji uvidi da nas grijeh pritišće prema zemlji. Kad nam se čini da smo slabi, da ne znamo pronaći ispravan način i put djelovanja u budućnosti, kad se osjećamo iscrpljenima i osušenima, ne zaboravimo da vjetar Duha najlakše podiže suhi list“ ohrabrio je nazočne fra Ante, poželjevši da u redovnicima ne nestane čežnje za Gospodinom, za služenjem braći i sestrama, „kako suhi list ne bi bio odnesen nekom drugom snagom, a ne Božjom milošću“.

U redovnicima i redovnicama život čini laganim za Božje djelovanje rast u poslušnosti, siromaštvu i čistoći, rekao je fra Ante, zavjetima koje obnavljaju na Svijećnicu. Svaka zajednica ima svoja nastojanja i traženja za pokušajem novog zamaha, a u tome Svijećnica može biti dragocjeni poticaj. Kada se razmatra povećalo poglavara i poglavarica, nalaženje načina upravljanja, korištenje baštinjene tradicije, briga o članovima zajednica, održanje novih kandidata, „lako skliznemo u opće društvene kategorije i rasprave sociološke naravi o prošlosti i sadašnjosti, o brojnosti i odgoju, gubeći ono najbitnije“ upozorio je fra Ante.

Prorok Šimun koji je dionik Prikazanja Gospodinova u hramu vraća nas na čežnju i oduševljenje. „Zato smatram vrijednim, ne toliko stajati nad onim o čemu ne poznajemo dovoljno jasne odgovore, nego nad početkom u kojemu je svaki od redovnika i redovnica bio siguran u te odgovore. Oni su Božji dar, izvor oduševljenja i radosti. Ponekad je teško pronaći poticaj koji je došao kao poziv od Gospodina, ali lako je sjetiti se trenutaka i mjesta, s nostalgijom, kad ste dali odgovor i bili sigurni u njegovu ispravnost, jer ste gledali spasenje. Na te se odgovore vraćaju redovničke zajednice kad se obnavljaju i traže izvornost svoje karizme. Te ste odgovore nosili kad ste primali redovničko odijelo i kad ste davali odgovore na pitanje o predanosti Bogu“ poručio je Kekez u obraćanju redovništvu.

Propovjednik je govorio i o simbolici redovničkog habita. „U habitu se spaja pojavnost i nutarnji smisao, imati i biti ono što jesmo i što značimo, baštinjeno i obećano. Svećeničko i redovničko odijelo je znakovito, gorljivo, hvaljeno ali i osporavano. U njemu se čita Crkva u svome naviještanju i svjedočenju, ali i njezine rane. U znaku habita je toliko puta cijela Crkva, pojedinac i sve što druge ljude hrabri ili ljuti, potiče da budu bolji ili da vrijeđaju Kristovu lađu, njegovu Crkvu. Habit u drugima postavlja pitanje i o tome zašto se netko odlučio upravo tako živjeti i zašto je netko kršćanin. Habit potiče na pomisao da netko imao odgovor o otajstvu života, njegovom početku, smislu i smrti. U habitu je redovnik hodajući odgovor, ono što je čuo od Gospodina i rekao Gospodinu što je primio, čemu daje rasti snagom milosti“ rekao je fra Ante.

Poželio je da redovnike koji Šimunov hvalospjev svake večeri mole u povečerju „usidri u sigurnosti nenavezanosti pune oduševljenja. Bilo bi dobro da se sjetimo početka, kad smo nošeni sigurnošću odgovora, mladenačkim habitusom, u radosti i strepnji, odlučili učiniti nešto lijepo, živjeti za Boga, za njegovu istinu, za neprolazno, slijediti nadahnuće Duha i putove Kristove lađe Crkve. Bilo bi dobro sjetiti se tko nas je oduševio, što nas je privuklo i povelo putem Isusa Nazarećanina i novih početaka. Vraćajući se na početak, otkrit ćete osjećaj pouzdanja u Gospodina. Gospodin je izvor oduševljenja. Tamo, na početku našeg poziva i odaziva, susrećemo svoju malenost, nedostojnost, nepripremljenost, ali sigurnost da nam je biti u Božjem habitu koji nosi i čuva odgovore“ poručio je fra Ante Kekez, istaknuvši da je „habit redovnicima, svima u Crkvi i narodu znak utjehe i nade. Mnogima je znak osporavan i tako treba biti jer na kraju se ispunja Božji plan nošen našom vjerom i našim pouzdanjem. Tako čine proroci“ rekao je propovjednik.

Fra Ante je istaknuo i lik bl. Alojzija Stepinca u čijem je životu i umiranju lako vidjeti podudarnost sa Šimunovim hvalospjevom Bogu čije su spasenje u Kristu vidjele njegove oči. „Stepinac je u svojim riječima i djelima očitovao svoju sigurnost u Božja obećanja, sigurnost da je Bog vjeran. Zato je njegovo geslo ‘U tebe se, Gospodine, uzdam’. Stepinac je razmatrao načine na koje Bog ostvaruje obećanja. Pokazao je mudrost i čvrstoću vjere i pred razvojem koji se činio suprotnim od očekivanoga. Molimo da dah Stepinčeve mudrosti i mi svjedočimo. Uzmimo Isusa u ruke, kao Šimun i iznova se posvetimo. Ali te ruke ne smiju ostati zatvorene i škrte da bi uživale u samoposvećenosti i samodostatnosti. Koliko god bio pravedan i pobožan, kakve koristi od toga ako Isusa ne donesem drugima, ako ne posvetim i druge oko sebe. Posvećeni život je onaj koji prima posvetu i posvećuje drugoga. Ne ostaje izoliran, zatvoren u sebi. To je onda plodan život koji nastavlja lozu, ima perspektivu i budućnost“ poručio je fra Ante.

Blagdan Svijećnice je „poziv da ponovno otkrijemo u čemu je pravednost, bogoljubnost, da ponovno otkrijemo post i molitvu, radi onoga prema kojemu nas post i molitva vode – radi Isusa. Isus je glavni protagonist evanđelja Prikazanja Gospodinova iako tada nije rekao riječi. Isus govori u Crkvi jer je on protagonist Crkve i Crkva je njegova lađa. Krist je protagonist svakog života, a osobito posvećenog života. Budimo zbog toga sretni i ponosni jer smo, kako reče sv. Majka Terezija, ‘Olovka u Njegovoj ruci’. Isus piše naš život i ispunja ga. Život ispunjen radošću i zahvalnošću predstavlja najbolje mjerilo posvećenosti, najbolji navještaj, najbolje svjedočanstvo, kada svijeća našeg života izgara Isusovom svjetlošću“ poručio je fra Ante Kekez.