Cijenjena gospođo Predsjednice Republike Hrvatske,
poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatskoga sabora
i saborski zastupnici,
poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatske vlade
i svi predstavnici izvršne i sudbene vlasti.
Preuzvišeni apostolski Nuncije,
draga braćo biskupi, prezbiteri, redovnici i sestre redovnice,
poštovani pripadnici hrvatske vojske i policije,
dragi hrvatski branitelji,
poštovani predstavnici znanstvenih,
obrazovnih i kulturnih institucija!
Draga braćo i sestre u Kristu!

1. Ovaj dan spomena, koji nas okuplja u vjerničkome zajedništvu, povod je da jednu važnu zemaljsku stvarnost, državu, promotrimo u svjetlu Kristova otajstva i da u njoj nastojimo prepoznavati svoj kršćanski poziv, svoju ovozemnu sudbinu i odnose prema drugim ljudima u svjetlu vrjednota koje obuhvaćaju životnu cjelinu.
Dan hrvatske državnosti uvijek iznova potiče na obnovu zahvalnosti Gospodinu i svima koji su svojim žrtvama pridonijeli ostvarivanju slobode naroda, izgradnji mira i pravednosti, da bi život bio otvoren punini svoga smisla. No, ovo je ujedno i dan koji poziva na obnovu odgovornosti što je kao građani i kršćani imamo za hrvatsko društvo i Hrvatsku domovinu, osobito u trenutcima nejasnoća, previranja i prijetnja kojima se utemeljujuća polazišta pokušavaju zamagliti ili dokinuti.
Ti se naglasci i odnosi na stanovit način slijevaju i zrcale u Evanđelju koje nam je naviješteno, u Isusovim riječima koje su poznate i nekršćanima, a izgovorene su kao odgovor na pitanje ljudi čija nakana nije bila usmjerena prema dobru.
Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Puno se toga spaja u tom jednostavnom pitanju koje ne nastaje iz iskrene želje da bi se saznao pravi odgovor, nego iz želje da Isus izrekne ma kakav odgovor, jer se njegovim sugovornicima činilo da je pitanje tako smišljeno da Isusu ne preostaje povoljan izlaz. Ta nakana stvorila je lažno pitanje kojemu prethode riječi naizgled pune pohvala i dodvoravanja Isusu, a zapravo su odraz pokvarenosti i dvoličnosti.
Sugovornici neiskreno pridaju Isusu tri pohvale: da je istinit, da po istini uči Božjemu putu i da nije pristran. Namjerno ističući te vrline, bit će im lakše udariti na Isusa, osporiti ga i čak mu se narugati, nakon što upadne u zamku. Naime, ispast će: neistinit, daleko od Božjega puta i svakako – pristran. Prijetvorne pohvale toliko puta služe samo kao sredstvo za što veće poniženje.

2. Mnogi komentatori nalaze u ovom evanđeoskom odlomku temelj za razlikovanje između političkih i vjerskih sustava. U njemu nalaze podjelu vlasti na duhovnu i svjetovnu. Sve to nije neutemeljeno, ali Isusova poruka je puno dublja.
Isus odgovara polazeći od onoga što svi mogu vidjeti, od lika i natpisa na kovanici koja mu je pokazana, ali mijenja riječ dopušteno u imperativ: Podajte caru carevo. Posrijedi je nešto što treba učiniti, što je djelo pravednosti. Isus govori o slici vladara, koja je simbol, te upozorava da zajednički život ljudi treba ustroj, treba ustanove, kako političke i gospodarske, tako i društvene i vjerske, koje uređuju i štite određene vrjednote, zemlju i domovinu, a time i život građana.
Nije dopušteno i nije pravedno zanemariti te prisutnosti. Nijedna vremenita zbilja, nijedan politički, društveni ili gospodarski sustav nikada nije savršen. Može i mora se poboljšavati i jačati u korist čovjeka, u dijalogu i suradnji između nositelja vlasti i građana, zauzimanjem, umnošću, poštivanjem zakonitosti i hrabrošću, a ponajviše moralnom ispravnošću. To zahtijeva pravednost.
No, postoji dublja i korjenitija pravednost na koju Isus upućuje riječima: Podajte Bogu Božje. Premda govori na temelju tadašnjega konkretnog sustava vlasti, njegova riječ seže puno dalje, kada uvodi u odgovor ono što pripada Bogu. A njemu pripada sve stvoreno, na poseban pak način čovjek koji u sebi nosi sliku svoga Stvoritelja.

3. Dati, štoviše vratiti Bogu ono što mu pripada, znači davati svjedočanstvo o Božjemu daru koji je u nama. Isusu je ponajprije stalo do čovjeka koji je stvoren na Božju sliku. Isusove riječi nemaju polemičko značenje u odnosu prema zemaljskoj vlasti, niti u njima treba tražiti temelj za nepostojanje povezanosti vjere i političkoga života nekoga društva. Te su riječi u skladu s biblijskim naukom i s najvećom zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom, a bližnjega svoga kao sebe samoga! (usp. Mk 12, 30-31).
U Isusovom odgovoru uključeno je prepoznavanje dvaju zasebnih područja, vjerskoga i političkoga, ali Isusova riječ ima dublje značenje. Car je, u ondašnjem Rimskom carstvu, nastojao zauzeti mjesto Boga. Ta je napast, u ovom ili onom obliku, trajno prisutna u svijetu vlasti; kako u pojedinaca, tako i kod interesnih lobija te skrivenih središta moći.
Isusov odgovor sadrži ovu poruku: samo Bog je Bog i nijedna druga osoba ili stvar na svijetu ne smije zauzeti Božje mjesto. Nositeljima vlasti povjerena je briga za ljude kojima i oni pripadaju. Igra riječi sa slikom i natpisom carevim postaje jasnija. Car vlada nad ljudskom slikom, on upravlja onim što je ljudsko. On je odgovoran za zajedničko dobro, ali će biti suđen na temelju onoga što je učinio sa “slikom Božjom”, to jest s čovjekom.
Isus prokazuje s jedne strane idolatriju, kojom se čovjeku pojedincu ili skupinama, daje mjesto koje pripada Bogu, a s druge strane prokazuje iskrivljavanje i sužavanje čovjeka na neki od oblika robovanja, odnosno zatvaranje čovjeka u samo zemaljsko.
4. Draga braćo i sestre, ovogodišnji Dan državnosti slavimo u ozračju dvadesete obljetnice beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca, kojega nam je sveti papa Ivan Pavao II., onog povijesnog dana za život Crkve i naše nacije, dao kao svojevrsni kompas da bi se znali orijentirati. Potaknut Božjom riječju u povezanosti s darovanim nam kompasom u blaženome Alojziju Stepincu ističem tri poticaja ključna za život našega naroda: poštovati savjest, njegovati nadu te ljubiti Domovinu i ostati u njoj.
Zahvaljujemo Bogu što upravo u pitanjima savjesti imamo najizvrsniji uzor i nebeskog zagovornika u blaženome Alojziju. Željeli su ga odvojiti od naroda i Domovine; mislili su da će mu oduzeti nadu i potopiti ga u očaju; bili su uvjereni da će ga ocrniti i gurnuti u zaborav. No, njegova je savjest ostala svetište prepuno svjetla, čist prostor u kojemu se jasno razlikuje dobro od zla, časna od nečasnih djela, velikodušnost od sebičnosti.
Snaga neke zajednice očituje se u slobodi, usklađenoj s Božjom voljom, a sloboda svoje najjače uporište ima u slobodi savjesti. I za našu Hrvatsku je upravo u tome njezina snaga. Stoga je pogubno slušati svjedočanstva kada se u gospodarskome, političkome ili pak kulturnom životu savjest drugoga čovjeka ne poštuje.

Znamo da postoje razni načini ucjenjivanja ljudi, pritisaka na savjest, obrazloženja koja su spremna žrtvovati savjest radi navodnih viših ciljeva. No, samo Bogu dugujemo konačnu poslušnost. To je zadnji korak u bespomoćnost koju osjećaju pojedinci, a zatim i čitave skupine, osjećaj bespomoćnosti pred umreženim strukturama koje nadilaze granice stranaka i država, a koje onemogućuju živjeti hrvatsko zajedništvo i poticati napredak, buditi snagu za dobra djela.

5. Sveti Pavao nam danas govori o Kristu Gospodinu u našim srcima te nas vodi do drugoga poticaja, onoga koji je vezan uz nadu, za koju Apostol kaže: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama”.
Ta nada upisana u naše biće progovorila je osobito snažno u blaženome Alojziju. Pronalazio ju je u sebi, iznosio drugima i pomagao da je i oni nađu u svome životu. A sve je izgledalo beznadnim, nepromjenjivim i neostvarivim. U trenutcima najjače snage pojedine ideologije i totalitarizma, on je govorio o urušavanju tih sustava koji su se ponašali kao da mogu izbrisati nadu upisanu u srcima ljudi.
U Radnome dokumentu što ga je papa Franjo dao za 15. Redovitu opću sinodu biskupa o mladima, koja će se održati ujesen ove godine, nalazi se i pitanje: “Kako mladi čovjek može biti prorok nade u svijetu u kojemu vladaju korupcija i nepravda?” (u broju 78.). U Dokumentu se naglašava da mladi osjećaju potrebu za blizim Bogom koji po svojoj milosti donosi pouzdanu nadu u njihovu krhkost, u njihovo življenje koje se lako lomi. Upravo oni trebaju čvrste oslonce kakve možemo i dalje naći u ljudima koji su branili Domovinu, dok je u njoj razarana svaka mogućnost života, a ponajviše nada.
No, kada se sustavno urušava smisao, kada se ponavljano susrećemo s postupanjima koja zatvaraju vrata dobru, tada se svaki put čini neprohodnim i svaki odgovor nedostatnim. To naročito pogađa mlade naraštaje, koji vape: Ne oduzimajte nam nadu!

6. Blaženog Alojzija Stepinca, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, promicatelji komunističke revolucije i novog društva takozvanog napretka željeli su pridobiti svojim ponudama kojima bi mu život izvanjski bio olakšan, zajamčena sloboda i stvorena slika da je upravo to ispravno. Kad je to odbio, isti su postali njegovi tužitelji i osudili ga. I u zatvoru i u pritvoru, iako naizvan neslobodan, osuđen, ostao je kamen spoticanja svojim sucima. Imenovan kardinalom, odlučio je 1953. godine ne poći u Rim, bojeći se da se ne bi mogao vratiti, a želio je svakako ostati sa svojim narodom. Blaženog su Alojzija njegovi progonitelji željeli iseliti iz Hrvatske. Ali on je ostao i tako donosio plodove utjehe i snage njemu povjerenim vjernicima i drugim ljudima, pogaženima u njihovu dostojanstvu. Njegov ostanak plod je pouzdanja u Gospodina.
Danas smo svjedoci iseljavanja iz Hrvatske, osobito mladih školovanih ljudi i čitavih obitelji, zbog ekonomskih razloga. Ima ljudi koji ne pronalaze drukčiji način preživljavanja, i znam da im je teško ostaviti svoj dom i zavičaj, ljude i razne povezanosti. No, ima onih koji mogu birati, a koji svojim ostankom pomažu i drugima. Treba jasno reći da se ljubav toliko puta očituje ostajanjem. Za nas kršćane to je ostajanje ponajprije uz Boga, ali i uz druge ljude; ostajanje u svome pozivu, ostajanje uz Domovinu.
Poziv da djelotvorno ljubimo Domovinu i da se za nju zalažemo suočava nas s raznim izazovima. Ponekad se stječe dojam da se u određenim krugovima sustavno i suptilno promiče ruganje Domovini s pozivima da se je napusti.
A istodobno su naši ljudi kao dobri radnici hvaljeni u europskim zemljama, naše se stručnjake školovane na hrvatskim učilištima rado prima u razvijenim zemljama, naši mladi sportaši postižu svjetske uspjehe, brojni turisti dive se bogatstvu naših prirodnih ljepota i hvale gostoljubivost naših ljudi. Naša je Domovina obdarena plodnom zemljom, čistim vodama, sinjim morem i plodovima od kojih se mnoge jeftino izvozi u inozemstvo da ih se ondje obradi i vrati nama da bismo ih skupo kupovali. Nameće se stoga pitanje: što je ono što u nas usporava željeni napredak? Nažalost, silnici i sebične interesne skupine skloni su lomiti svaku novu iskru nade, obeshrabrujući pokušaje da se gradi na istini.
Kao službenik Crkve nemam pretenzija ulaziti u stručnu prosudbu, na što su drugi pozvani. Samo spominjem neka pitanja koja toliki ponavljaju: štiti li naše zakonodavstvo na gospodarskom području malog čovjeka ili interesne skupine i lance moćnog kapitala? Zašto toliki u dobronamjernim pokušajima nailaze na nerazumljive zapreke te obeshrabreno posustaju? Suočava li se hrvatsko društvo na institucionalnoj razini studijski, ozbiljno i politički djelotvorno s demografskom krizom u kojoj se nalazimo?
Podajte Bogu Božje, kaže Isus. Dok nam to govori sjetimo se one njegove riječi: Ostanite u meni i ja u vama; ostanite u mojoj ljubavi. Iz toga dubokog vjerničkog stava i pouzdanja u Boga zaključujem ovo razmatranje molitvom za Hrvatsku domovinu.

Kardinal Josip Bozanić
Molitva za Hrvatsku domovinu
25. lipnja 2018. godine.

Svemogući Bože, dobri naš nebeski Oče,
stvorio si nas na svoju sliku i uresio svojim dostojanstvom,
da živimo s Tobom na zemlji i u vječnosti.
Povjerio si nam predivnu domovinu Hrvatsku
da u njoj budemo Tvoji suradnici u djelu spasenja
u nesebičnoj brizi za ljude i za obilje prirodnih ljepota.

U svome Sinu Isusu Kristu, našemu Gospodinu,
objavio si nam milosrdnu ljubav i darovao Evanđelje života,
da bismo prepoznali Tvoje lice u sebi i u bližnjima.
Po njemu, svojim Duhom, trajno ostaješ s nama,
i daješ nam svjetlo i snagu da vršimo Tvoju volju,
u svemu tražeći najprije Tvoje kraljevstvo.

Zahvalni za očitovanje dobrote i milosti
kojima si tijekom povijesti pratio hrvatski narod
upućujemo Ti molbe suočeni s potrebama naše Domovine.
Ti vidiš naše strepnje, tjeskobe i čežnje.
Ne napusti nas i ne uskrati nam svoja nadahnuća,
da ne odustanemo od zalaganja za slobodu i istinu.

Nama, vjernicima svojim, budi bliz u građenju saveza u dobru,
u osjetljivosti za siromašne, obespravljene i odbačene.
Udijeli nam mudrost za iskrenost suočenja s prošlošću,
u kojemu smo pozvani pročistiti spomen, otkloniti neistine,
poštovati sve žrtve i, po primjeru svetosti naših mučenika,
sebe ugrađivati u snagu evanđeoske ljubavi koja obnavlja život.

Pogledaj nas, Gospodine! Pred Tobom smo, kao narod
posebno privržen Blaženoj Djevici Mariji,
često okupljeni oko Nje, znajući da majčinski nad nama bdije.
Hrvatsku povjeravamo Tebi i Presvetoj Bogorodici Mariji, Kraljici Hrvata.
Ne dopusti da se udaljimo od svoga doma i Domovine;
pomozi nam da ne gubimo nadu,
da ne prezremo otajstvo života i dar obitelji.

Ti vidiš naša dobra djela, kao i naše slabosti i grijehe.
Ponizno Te molimo za milost kajanja i obraćenje,
za povratak k Tebi i za čuvanje čistoće srca
u kojemu se prepoznaje glas savjesti i glas Tvoga poziva.

Povjeravamo ti: naše obitelji, roditelje i djecu,
djevojke i mladiće, djedove i bake,
svećenike, redovnike i redovnice, navjestitelje i širitelje Evanđelja;
sve ljude dobre volje i svekolike građane naše Domovine;
povjeravamo Ti: odgojitelje i učitelje, znanstvenike i umjetnike,
sve koji se brinu za zdravlje ljudi, koji ublažavaju boli i umanjuju samoću;
povjeravamo Ti: predstavnike građanskih vlasti,
donositelje zakona, promicatelje pravednosti i čuvare mira.

Po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca, svjedoka čiste savjesti,
učvršćuj našu vjernost, obnavljaj nam nadu,
da bismo promicali kršćanske vrijednosti i civilizaciju ljubavi.
Dobri Bože, čuvaj nas, čuvaj našu braću i sestre širom svijeta,
čuvaj dragu nam domovinu Hrvatsku! Amen.