Velika i nekad znamenita burgundijska opatija Cluny oko 1000. godine počinje pored blagdana Sviju svetih uvoditi i Dan mrtvih. Inicijativa je pošla od sv. Odila, a kasnije se taj običaj proširio po svim benediktinskim samostanima tako da je već u 14. st. bio rasprostranjen u čitavoj Zapadnoj Crkvi.
Pape su taj dan opskrbile raznim oprostima. Za vrijeme pape Benedikta XV., a u okolnostima 1. svjetskoga rata (1915.) u katoličku se liturgiju uvodi i pokojničko predslovlje kao i još donedavno proširena praksa da se mogu služiti tri mise za redom, što vuče korijenje iz 15. st. Tom je danu kroz vjekove bila primjerena crna boja, a ona je pak uzeta kao najsvečanija boja. Malo pomalo – crna je boja od najsvečanije postala bojom najdublje žalosti. U pokojničke obrede uvedena je prema liturgijskim propisima Velikog petka. Danas je, pak, u uporabi ljubičasta boja, boja ozbiljnosti i žalosti.
Važni običaji vezani uz Dušni dan bile su procesije. I danas se u nekim našim mjestima zadržao taj običaj. Uz procesije vezane su i određene molitve koje se mole za pokojne, te primanje sakramenata ispovijedi i pričesti koji se namjenjuju za pokojne.
Kršćanski pogled na smrt i umiranje nije niti fatalistički niti bešćutan – već je obilježen nadom. Krist je onaj koji je vrata smrti prošao sasvim sam i bespovratno, kao što će to morati učiniti svaki čovjek. No, on je u smrti svima koji mu vjeruju pokazao novu dimenziju života. To na svoj način želi istaknuti i obnovljena liturgija II. vatikanskog sabora. Ona je, stoga, ukinula neke zastrašujuće naglaske srednjovjekovnog gledanja na smrt i umiranje, kao npr. Dies irae – Dan od gnjeva i unijela je tonove utjehe i nade. Tako se u Pokojničkom predslovlju kaže: ”Jer tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima”.
Jučer i danas zaustavljamo svoj pogled na grobnim humcima. Sjećamo se svojih pokojnika, prebiremo po uspomenama s tihom molitvom na usnama, gdjekojim uzdahom i suzom, sa sjetom i nadom – s krizantemom svoje povezanosti s njima. “Non moriar omnia” – govorili su još stari Rimljani. Ako je suditi po nama, onda je njihova smrt poput privida, jer oni stvarno nisu umrli u nama, jer ih se sjećamo živih. Oni se kreću, govore, smiju se i plaču u našim uspomenama – u tom jedinom što nam je, uz pokoju stvar, od njih ostalo.
Dušni dan je dan zbilje i tihi povratak onoj dimenziji naših bića koja je zapretana negdje u nama – jer u nama, kako reče A.B. Šimić – smrt živi do onog trenutka kada mi zastajemo, a ona dalje ide sama. Ali u nadi. Vjernik će reći – i u Bogu. (servis-aš)