Čitanja: Mudr 11, 22 – 12,3; 2Sol 1,11 – 2,2; Lk 19, 1-10

Draga braćo i sestre,
dragi branitelji, rodbino i prijatelji u ratu poginulih i nestalih!
1. Ovih se dana ljudi okupljaju na grobljima obnavljajući spomen na svoje pokojne. Mi vjernici znamo – a svi ljudi to u sebi na neki način osjećaju – da se taj spomen ne može zaustaviti na izvanjskome, nego prodire puno dublje, tamo gdje se mi, hodočasnici na zemlji, susrećemo s onima koji su uronili u vječnost, tamo gdje život pokazuje svoju drugu stranu i svoju beskrajnost u Bogu. Pohod grobovima pokojnih ne zaustavlja se na običaju koji bi isključio otajstvo života i smrti.
Misno čitanje iz Knjige Mudrosti je himan hvale Bogu za njegovu dobrotu prema stvorenjima. Kao vjernici, ispunjeni divljenjem, promatramo veličinu Stvoritelja o kojemu ovisi cijeli svijet, od kojega sve stvoreno prima životni dah, dok je svaka zemaljska veličina pred njim sitnica i neznatnost: “Sav je svijet pred tobom, Gospodine, kao zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju” (Mudr 11, 22).
Čovjek je trajno u napasti da postane neskroman, ohol i da dobivenu ili prisvojenu moć koristi za sebične prohtjeve, ne razmišljajući o dobru drugoga. Da nije bilo ljudske oholosti i pristajanja na zlo, danas se ne bismo pitali o tolikoj patnji koju su u agresiji na našu Domovinu proživjeli hrvatski ljudi, ali bez te patnje ne bi bilo niti očitovanja ljubavi koju čuvamo kao zalog i smjerokaz za budućnost. U Bogu se moć združuje s ljubavlju. U njemu je svemogućnost ljubav, a ljubav je svemoćna.
Pa ipak, zar nismo toliko puta pomislili da je Bog odvratio svoj pogled od nas; da je zatvorio oči ne želeći vidjeti grijeh i zlo koje nam drugi nanose? U današnjemu evanđelju upravo je riječ o pogledu koji Bog upućuje čovjeku, o Isusovu pogledu.
2. Kad je Zakej čuo da Isus dolazi u grad, želio ga je vidjeti. Zakej nije želio da ga Isus dotakne, da ga zahvati, osvoji i da ga obrati. Želio je tek promatrati. Čak nije htio niti da ga Isus vidi; ni na koji način nije želio biti uvučen. Prije nego se prostor ispunio ljudima, popeo se na drvo, zauzeo prikladno mjesto i čekao.
Svi smo mi, braćo i sestre, ponekad slični Zakeju, osobito u želji za promatranjem koje ne obvezuje. Tako neki s udaljenosti razmišljaju što bi trebala učiniti Crkva, što su dužnosti pojedinih služba u društvu, na koji način odgovorni moraju pronaći rješenja, kako bi se trebale pokretati inicijative… U središtu su uvijek – drugi. Svatko od nas ima neko svoje – metaforički rečeno – omiljeno životno stablo na koje se sklanjamo kako bismo mogli predbacivati drugima.
U Hrvatskoj ima puno ljudi koji se postavljaju kao da sjede iznad zbilje, s visoka govore o drugima i jasno pokazuju što bi drugi trebali činiti, a što nipošto ne bi smjeli činiti. I Crkvi se, osobito njezinu vodstvu daju smjernice, dok isti kritičari sami ne žele biti dio tog crkvenog života, glumeći distanciranost koja navodno, kako to oni predstavljaju, pokazuje intelektualnu objektivnost i visoku kakvoću etečkih stavova.
I Zakej je želio sačuvati distancu, ali nije uspio. Svatko tko se susretne s Isusom ne može biti na distanci od života. Baš kad je bio sretan što se Isus zaustavio blizu njega i što će ga moći vidjeti i promatrati u njegovu nastupu, Isus je podigao pogled i pozvao ga: “Zakeju, žurno siđi!” Spasenje počinje od Božjega pogleda, upravo kao i ljubav prema bližnjima. Krist nas promatra drukčije. Nastoji istaknuti ono što je u ljudima najbolje i na tome graditi. Isus je vjerovao Zakeju i onda kada su ga drugi osuđivali.

3. Braćo i sestre u vjeri, ako vas drugi osuđuju i ako mnogi koje smatrate blizima nemaju povjerenja u vas, sjetite se Zakeja. Možda ni vi ne vjerujete u sebe, ali današnje evanđelje govori da netko vjeruje u nas i očekuje od nas nešto drugo, a ne nevjeru.
Zakej je prošao putem od znatiželje do vjere. Isus ga najprije oslobađa stvari, prividnoga bogatstva, a zatim mu otvara oči, da u drugima ne bi gledao pojedince koje treba izrabljivati, već braću i sestre. Po prvi put počinje koristiti ruke za davanje, a ne za uzimanje. Nitko se ne može zvati kršćanskim vjernikom, ako ne može ponoviti sa Zekejem da daje siromasima i da je spreman nadoknaditi ono što je stekao nepošteno i prijevarom.
Davanje, a ne uzimanje – to je Radosna vijest pretvorena u čin. To je Zakejeva žurba od koje nam valja učiti – žurba da nas Bog može pronaći, jer svaki ima mogućnost sići s neke smokve i živjeti radost Božjega milosrđa. Davanje, a ne uzimanje! To nas uči i današnji događaj koji naše misli neizbježno veže uz poginule u Domovinskome ratu.
4. Govoreći o Domovinskome ratu često se, nažalost, čuje govoriti o svemu drugome, samo ne o vrijednostima koje su prožimale te godine hrvatskoga stradanja i patnje; godine ponosa i ljudskosti; godine molitve i pouzdanja u Božju providnost.
Da, braćo i sestre, mi smo svjedoci i živi spomen koji nikakva laž ne može uništiti. Znamo da je od samih početaka ostvarivanja hrvatske samostalnosti bilo u određenim krugovima pisanja i govorenja o hrvatskim braniteljima na način koji je bio daleko od istine, a i danas se u ime takozvane povijesne objektivnosti zanemaruju okolnosti, ozračje, životna zbilja koja je puno šira od političkih mišljenja i igara koje smo i tada naslućivali, a što malo-pomalo izlazi na površinu u svoj svojoj prijetvornosti.
Iako je svaki rat neizmjerno zlo i veliki gubitak, neistinito je čitanje Domovinskoga rata po ključu koji želi izjednačiti zločinca i žrtvu i koji gleda na njega kroz prizmu nametanja krivnje hrvatskoj žrtvi. Nama je dano u zadaću da, kao živi svjedoci, Domovinski rat, bez obzira na one koji su uložili puno političkih i ekonomskih sredstava u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, čitamo kroz prizmu ljubavi ljudi koji su branili druge ljude.
5. Sve je započelo onda kada su neprijatelji i napadači govorili o širenju granica, o teritorijima, o veličini zemlje koja osvaja tuđu zemlju i pokorava ljude. Sve je počelo onda kada je obescijenjena istina o čovjeku, domu i domovini. Hrvatski čovjek nije pošao u tuđu zemlju ratovati. On je govorio o obrani svoga doma, o zaštiti ljudi koje je volio, o ljepoti koja je oblikovala dušu njegova bića i nije se – poput napadača – pripremao za rat. On ga je zatekao za običnim poslovima, u oduševljenju zbog osamostaljenja domovine i u nadi da suvremeni svijet takvu nepravdu ne će dopustiti. A kada se to ipak dogodilo, iznenađeni količinom mržnje, hrvatski su branitelji znali cijenu ljubavi.
Danas je nemoguće napisati istinu o Domovinskome ratu analizirajući samo dokumente i potpise, položaje vojnih postrojba i broj tehničkih sredstava. Istinu o tim godinama govore iskustva jednostavnih susreta i opraštanja, poleta i nadanja, strepnje i molitve.
Slika kapi jutarnje rose iz prvoga misnog čitanja možda uspije vratiti u spomen one sate kada su se, odlazeći na ratišta, opraštala djeca od očeva; kada su supružnici zadnji put osjetili toplinu zagrljaja najvoljenijih; kada se zadnji put za obiteljskim stolom zajedno blagovalo, dok su se osluškivale vijesti i pucnjevi u blizini hrvatskih gradova i sela najavljujući duga progonstva i besmisao razaranja.
Domovinski rat, to su užurbane ruke koje su morale u nekoliko sati domisliti što je najvrjednije što treba ponijeti sa sobom, a da stane samo u nekoliko vrećica. Domovinski rat su obećanja kroz suze da će se vratiti na isto ognjište i da rodna gruda, pohranjena u srcu, ne će biti zaboravljena niti ostati opustošena. U tome su ratu postojali napadači, postojali su i otimači, postojale su sluge laži. Ali, u tome otajstvu zla s hrvatske je strane bilo puno onih koji su branili neobranjene živote, ne držeći u svojim rukama političke manifeste osvajačkih nadahnuća, već noseći oko vrata krunicu koju su iz dana u dan molili i oni koji ju do tada nisu poznavali.
Nemoguće je napisati povijest Domovinskoga rata, ako se pritom ne osjeti sva bešćutnost i ponižavanja koja su se rađala iz bahatosti silnika, željnih ovozemaljske vlasti i gaženja onoga što pripada hrvatskomu biću.
6. Draga braćo i sestre, ni danas vrijednosti toga vremena nisu ništa manje aktualne. Možda su poljuljane, ali nisu izgubile svoju vrijednost. Nemamo ih pravo zaboraviti. Toliko je toga čemu se možemo diviti i čime se društvo može nadahnjivati, a ipak događa se da je unesena sumnja, poljuljan polet, iskrivljena istina. Samo vrijednosti a ne blaćenja mogu jamčiti sigurnost i dobrobit Domovine.
Na prvome mjestu tih vrijednosti je ljubav, očitovana u daru vlastita života za druge. Kako reče Isus: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15, 13). Ta ljubav nije moguća s distance i nije ostvariva bez vjere u vječnost. Upravo kao i u Zakejevu životu, istinski život u radosti koja je uvijek Božji dar, ne može se iskusiti bez susreta s Bogom. Tu temeljnu vrijednost vjere u Boga, poniznosti i snage križa ništa ne može zamijeniti.
U duši hrvatskih građana, osim imena branitelja, treba biti duboko urezana i mjera za napredak domovine, a mjera je ljubav; ne materijalno bogatstvo i gospodarski napredak. Gospodarski napredak je uistinu napredak i ima smisla samo ako živi kao trag nesebičnosti.
Nadalje, zar smo tako brzo, osim hrabrosti naših vojnika, zaboravili i otvorena vrata domova te toplinu srdaca koja su imala sućuti sa svima u potrebi, ne gledajući samo na ‘svoje’ koji su trebali pomoć, nego pružajući je često i onima koji su bili na suprotnoj, neprijateljskoj strani? Solidarnost sa svima koji pate ide uz bok ljubavi prema Bogu.
Vrijednost iz Domovinskoga rata koja je poljuljana u našem društvu zacijelo je i sloga. Ona se rađa iz potrebe i upućenosti jednih na druge. Sloga i zajedništvo ne mogu niknuti na tlu samodostatnosti i djelomičnih interesa. Hrvatski branitelji koji su stvarno i obranili Hrvatsku nisu pošli u rat da bi nešto dobili, a često su bili izvrgnuti sramoti i prijeziru zbog svoje velikodušnosti.
Ljubav kao priznavanje Božje dobrote, pretočena u ljubav prema bližnjemu, društvena solidarnost i pravednost, nesebičnost i sloga – stupovi su na kojima je moguće i dalje graditi Hrvatsku, oslanjajući se na vrijednosti izgrađene tijekom Domovinskoga rata koje ne smiju biti dovedene u pitanje, ako želimo Božji blagoslov i snagu snažniju od ljudskih pravorijeka nedostojnih istine.
7. Zapisi imena pokojnika kakve nalazimo u ovoj crkvi, nazivaju se kenotafi. Ovdje u crkvi Sveta Mati Slobode u Zagrebu uklesana su imena hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskome ratu. Riječ kenotaf doslovno znači ‘prazan grob’. Time se želi reći da se na tome spomen-mjestu ne nalaze tijela onih kojima su imena istaknuta. No, nama se kršćanima pri spomenu praznoga groba misao spontano veže uz Kristov prazan grob i uz najradosniju vijest o uskrsnuću i o Kristovoj pobjedi nad smrću. Uistinu, vjerujemo da su imena ovih ljudi koji su svojim životom svjedočili ljubav prema bližnjemu upisana u Božji dlan i da žive vječnost, daleko od raspadljivosti zemlje i prolaznosti.
Krist je svojim uskrsnućem stvorio radosnu prazninu groba u koju smo mi vjernici zagledani s nadom i sigurnošću vjere da naši pokojnici žive radost Božjega zajedništva. Isus Krist, ne držeći se svoje jednakosti s Bogom postao je sličan ljudima i ponizio se do smrti na križu (usp. Fil 2, 6-11). Zbog toga njegova čina kenoze, oplijenjenja, obespravljenosti, Bog mu je podario “ime nad svakim imenom”. U tome smo imenu i mi, dragi vjernici, utkani u vječni život, a posebice oni koji nisu štedjeli svoj život i čuvali ga sebično na udaljenosti od ljudske patnje.

8. Ovo je mjesto ujedno i spomen na sva groblja diljem Domovine; na sva znana i neznana mjesta na kojima je zasijano zrno koje pavši na zemlju, umrijevši “donosi obilat rod” (Iv 12, 24).
Čvrsto vjerujem – a nama je dana ta zadaća – da je žrtva i umiranje ovih ljudi, njihova vjernost koja pod utjecajem pomodarskih trendova od vremena do vremena može izgledati nerazumljivom, za nas plodonosna. Kad se nalazimo posred mnoštva križeva koje svjedočimo pred drugima, kao vjernici nosimo pouzdanje u Boga, a ne u svoja ljudska predviđanja. Pred nama je u Hrvatskoj dug put i čini nam se da je životni vijek prekratak da bi se odmah vidjelo plodove. Ali i u našim kratkim životima kršćanska je obveza biti pozoran na ljubav međusobnim građenjem osjećaja poštovanja i pripadnosti. Samo na takav način promišljanje i razmatranje povijesti postaje molitvom.
Pohađamo grobove i čitamo spomen-ploče s imenima onih kojima dugujemo vanjske okolnosti hrvatske slobode i samostalnosti. Njihov primjer ne progovara mržnjom i njihovo je sebedarje novi temelj za opraštanje na koje smo svi pozvani i koje živi od ljubavi. Oni su svoje živote darovali nama. Spomen na njih, čitanje njihovih imena na ovome i drugim mjestima ponizno je čuvanje ljubavi. I dok smo se pitali zašto Bog na tolike nepravde šuti; zašto ne podiže svoju moćnu desnicu i danas u obranu istinitosti, dok se nad nama nadvija sjena poniženja, ne zaboravimo križ. Upoznali smo ga, osjetili tvrdoću drveta koju je omekšalo Isusovo tijelo i znamo da nam je Bog i kroz kušnju i bol bio blizu i dao nam da živimo.
9. Mi vjernici osjećamo da Domovinski rat i njegov ishod nisu vodile samo vojne sile, nego je nad nama bdio pogled koji je nedohvatljiv ljudskoj mržnji. Mnogima je taj pogled dopustio da vide dalje od smrti i prepoznaju ljubav prema kojoj je smrt bespomoćna.
Moleći za poginule hrvatske branitelje molimo da njihova žrtva ne bude bez odjeka u Hrvatskoj nakon rata; upravo sada, kada se izgrađuje društvo koje treba učvrstiti svoje korijene, kada te korijene treba zalijevati rosom onih vrijednosti koje su branitelji nosili i njegovali svojim odgovorom ljubavi u vjeri da je Bog gospodar i ljubitelj života. Stoga danas kršćani u Hrvatskoj ne bi smjeli poduprijeti one političke opcije koje ne poštuju te vrijednosti, jer – bez obzira kakav dojam ostavljale – ne rade na dobro čovjeka i hrvatske Domovine.
Moleći za svoje pokojne u liturgiji, spominjemo njihova imena, jer imena sažimaju osobnu povijest. Puno je imena kroz povijest ostalo zapisano na križevima, spomen-pločama, u knjigama… Ovdje zapisana imena ipak su drukčija. Čitajući ih, svatko tko voli svoju Domovinu, znat će da ga se tiču i da su – iako osobno možda ne poznajemo te ljude – svi oni dio hrvatske povijesti i naših života.
Ovdje smo bez želje da tjeskobno istražujemo otajstva koja nadilaze naše spoznaje. Ovdje smo zajedno u molitvi, da Bogu zahvalimo za sve ljude, čijih se života po imenima spominjemo, ali i za one koji su preživjeli i s nama tvore spomen prepoznatljiv u ljubavi. Ovi se ljudi nisu skrivali na distanci i promišljali koja je cijena kršćanske slobode. Danas ih preporučujemo Božjem milosrđu, moleći zagovor Svete Mati slobode, naše nebeske Majke koja poznaje ljudsku bol i zna da drvo križa sjaji besmrtnošću. Amen.