Govor dubrovačkog biskupa Želimira Puljića u Rimu na simpoziju europskih biskupa od 23. do 27. listopada 1996. godine s temom: “Vjera: privatni čin i javna stvarnost. Crkva u pluralističkom društvu”. Govor je održan u petak, 25. listopada, u 16 sati na plenarnoj skupštini.

Uzorita gospoda, oci nadbiskupi i biskupi, braćo i sestre u Kristu!
Srdačno Vas pozdravljam i iskreno se radujem ovom znakovitom susretu o religiji i Crkvi u pluralističkom društvu. Dolazim s juga Europe, iz Hrvatske koje je povijest s kršćanstvom povezana još od VII. stoljeća.
Dolazim iz Hrvatske u kojoj se posljednjih pet godina događao ne samo genocid već i kulturocid kao i uništavanje drugih materijalnih dobara. Biskup sam u Dubrovniku, gradu koji je u ovoj agresiji iz Srbije i Crne Gore pretrpio strahote.
U šest godina biskupske službe proživio sam četiri različita razdoblja, poput godišnjih doba, od kojih su mi neka trajala čitavo stoljeće:
Prvo razdoblje bilo je ono razdoblje marksističke diktature.
Drugo razdoblje jest razdoblje demokracije koja je došla nakon pada Berlinskog zida i kratko je trajala.
Treće razdoblje obilježeno je agresijom Srba i Crnogoraca. To bi se razdoblje moglo nazvati olovnim godinama a trajalo je od 1991. do 1995.
Četvrto razdoblje jest ovo poratno razdoblje koje je tek započelo a obilježeno je obnovom zemlje i liječenjem ljudskih rana.
I. Došao sam izreći vam i srdačne pozdrave predsjednika naše HBK, uzoritog gospodina Franje kardinala Kuharića kojemu je tajništvo CCEE uputilo neka pitanja. On me zamolio da odgovorim na ta pitanja i da ih ovdje predstavim.
Prvo je pitanje glasilo: Koji su problemi u Crkvi u Hrvatskoj u pogledu društva i demokracije?
Najprije moram ustanoviti da se je nakon političkih promjena, koje su se dogodile padom komunizma u Hrvatskoj, Crkva jasno opredijelila za nezavisnost, slobodu i demokraciju. Crkveni duh i onaj političko-demokratski žive u ozračju tolerancije: pozdravljaju se, uvažavaju se. Ali je isto tako činjenica da često razgovaraju različitim jezikom. Postoji, naime, antropološka razlika između tih dvaju stvarnosti. Kršćanska antropologija govori o biti ljudske naravi koja je ranjena, ali i otkupljena. Ona svjetovna, naprotiv, govori o egzistenciji čovjeka, o njegovoj slobodi govora, izbora i dogovora. I nerijetko definira da je “čovjek ono što izabere”. Imajući to sve u vidu mogao bih ukratko reći da je stanje demokracije u Hrvatskoj i njezin odnos sa Crkvom uvjetovan određenim činjenicama: Osjećaju se posljedice marksističke ideologije; tu je i nedostatak tradicije demokracije; a pogotovu tu su i ratne okolnosti koje su se sručile na Hrvatsku u zadnjim godinama.

Drugo je pitanje bilo: Postoje li određene nade za Crkvu u Hrvatskoj?
Odgovarajući na ovo pitanje spomenuo bih tri čimbenika koji mi daju određenu nadu:
– Demokratsko ustrojstvo Sabora;
– Hrvatski Ustav koji jamči slobodu vjere, slobodu udruživanja, poučavanja i okupljanja;
– Uskoro će, nadam se, biti potpisani ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, a odnose se na pravna pitanja, odgoj i kulturu.

Treće je pitanje glasilo: Kojim putem treba ići u budućnost?
Demokracija predstavlja pravi izazov za Crkvu u Hrvatskoj. Zato mi se čini vrlo važnim da Crkva, kao i ljudi iz Crkve, znadu ispravno se postaviti kad je govor o demokraciji.
Budući da je za demokraciju normalno da se mijenjanju stranke, jer demokracija je upravo obilježena višestranačkim sustavom, Crkva mora zauzeti distancirani stav prema svim strankama (makar se i zvale demokršćanske) i ne vezati se na ni jednu od njih.
Demokracija predstavlja ozbiljan izazov i na području usvajanja zakona većine. To se posebno odnosi na zakone koji imaju moralnu problematiku (razvod, pobačaj…). Jedan je filozof rekao da je demokracija “tiranija većine”. Međutim, zloupotreba slobode i demokracije ne umanjuje vrijednost jedne ili druge. Ali, javlja nam se ozbiljan problem kako se oduprijeti navali “većine”, posebno svjetovnosti na području duhovnosti i morala?!
Budući da demokracija pruža veličanstvene mogućnosti za autentično svjedočanstvo vjerskih i moralnih vrednota, pitamo se kako je moguće te vrednote “useliti” u parlament?! Kako te vrednote “zasaditi” u politiku i ekonomiju?!
II. Uz odgovore na ova pitanja htio bih vam, cijenjena braćo u biskupstvu, reći nešto i o svom iskustvu proživljenom u tijeku rata u Hrvatskoj. To iskustvo je pomiješano s osjećajima koji idu od razočaranja do nade. Bilo je teško kad sam se osjećao sam i napušten, kad sam tražio pompa uime prognanih, djece i starih, kad sam zahtijevao da se zaštite nevini ljudi i kulturna baština. Bile su to godine kada sam “vikao”, vapio i govorio, a činilo mi se da me mnogi ne čuju. Prigovarao sam zašto su potpisnici Pariške povelje i Helsinških dokumenata (o nepovredivosti granica, i o pravima čovjeka i naroda) u hrvatskom slučaju ostali po strani i dozvolili da oružje govori i da odlučuje onaj koji je jači. Pun razočaranja u političko vodstvo Europe koje nije učinilo što je moglo učiniti kako bi zaustavili ruku koja ubija, rekao sam jednom novinaru da je “naša tragedija u šutnji svijeta”. Kako se, naime, moglo ostati hladnim pred apokaliptičkim slikama koje su prikazivale žene koje plaću, ljude tužnih pogleda, ispijena tijela, odsječene glave, iskopane oči…?!
Na taj tragični rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini moglo bi se, u smislu pluralizma o kojem se ovdje govori, gledati i tumačiti na više načina:
a. Moglo bi se na rat gledati i promatrati ga senzacionalističkim očima kako su to činili, nažalost, mnogi novinari, željni “izvanrednih” zbivanja.
b. Moglo bi se na taj rat gledati i sa sažaljevanjem kako su to učinile pobožne žene u Isusovu procesu. A znamo što im je Isus odgovorio: “Ne plačite nada mnom, već nad svojom djecom”.
c. Ovaj rat bi se moglo tumačiti i na “ideološki” način kako to čine velikim dijelom europskih političari potaknuti određenim “lobby-ima” kao i osobnim ili nacionalnim interesima. U njihovom rječniku često se čuje da je to bio “bratoubilački rat”, “vjerski rat”, “etnički rat”. Rijetko će se čuti, ili bolje nikako da je ovaj rat “plod europskog sukoba”, da je to simptom razjedinjene Europe koja je poslije II. svjetskog rata bila podijeljena na “zapadnu” i “istočnu” Europu. Jalta je, naime, bila odredila “novi europski poredak”. U zadnjih 50 godina, od II. svjetskog rata na ovamo, sve je bilo dogovoreno između onih koji su se rado nazivali “četvorica velikih”. Tako je Jalta razorila jedinstvo europskih naroda. I ne samo to. Dogodilo se nažalost da je i “osjećaj za Europu” izbrisan kako na geopolitičkim kartama, tako i u savjestima i srcima ljudi.
d. Na ovaj rat se može gledati teološkim očima, s perspektivom određene nade. Obranom demokracije u Hrvatskoj i BiH spašena je demokracija Europe (ovog puta uz pomoć američkih bombardera). No, velika ljudska patnja, tolike nevine žrtve, strašno poniženje nevinih ljudi u tim krajevima može biti (i jest) veliki doprinos učvršćenje i afirmaciji zajedničke kuće: Europe s “dva plućna krila”. Neće biti lako prevladati ovo šizofreno stanje koje je desetljećima dijelilo duh i srce Europe. Rat je završen. Ali opstojnost zla nije prestala. Zlo se i danas pojavljuje u novim oblicima i u novim pojavnostima. Potrebni su Europi danas hrabri proroci koji će biti kadri razotkriti opasnu moć zla i uz pomoć Božju neutralizirati ga.
Lijepo je biti u društvu tako hrabre braće koji su došli sa sve četiri strane Europe i koji imaju hrabrosti sanjati drugačiji svijet, bolju Europu, različitu od one kako je zamišljaju “veliki političari” i “veliki menađeri”.
Lijepo se naći u društvu onih kojima je srećom do pravde i koji se trude i čine sve da zlo ne prevlada nad dobrim.