Našice, (IKA) – Požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u subotu 18. srpnja večernje euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Gospe Fatimske u našičkom naselju Velimirovac u povodu desete obljetnice smrti svećenika Zdravka Arića, prvog župnika te župe, koji je preminuo u 31. godini života, šestoj godini svećeništva i prvoj godini svoga župničkog službovanja. S biskupom su koncelebrirali njegovi školski kolege Ivica Žuljević, Pavle Primorac i Krunoslav Novak, domaći župnik Mario Cimbal i dekan Našičkoga dekanata Branko Šipura. U uvodu biskup je spomenuo kako “ovim slavljem želimo Bogu zahvaliti za dar života Zdravka Arića, za njegovo svećeničko djelovanje, napose za ljubav i žrtvu koju je kao mladi svećenik ugradio u početke nove našičke župe, utemeljene 2004. godine te ga povjeriti Božjoj ljubavi, da mu ona podari puninu života u zajedništvu s uskrslim Gospodinom”.
Započinjući homiliju, biskup je rekao kako niti velika vrućina koja ovih dana vlada u Hrvatskoj ne uspijeva oslabiti još uvijek dokraja neodgovorena pitanja o životu i smrti svećenika Zdravka Arića. Uputio je na to da je “život dragocjeni dar te da osjećamo kako je smrt u velikoj suprotnosti s njime, jer se očituje kao njegovo poništenje”. Istaknuo je da “naviještena Božja Riječ donosi svjetlo vjere u kojem možemo spoznati Božju istinu o našem postojanju i umiranju”. Biskup se usredotočio na Isusov oproštajni govor i njegovu tvrdnju o tome da odlazi s ovoga svijeta kako bi u domu Oca njegova pripravio stanove za svoje učenike, da i oni budu ondje gdje je on. Protumačio je da kućom nazivamo zidove koje podižemo, ali da oni nisu dovoljni kako bi ona postala dom. Istaknuo je da tome ne pridonosi ništa materijalno što u kuću unosimo, nego ona postaje dom i obitelj kada njezini stanovnici žive uzajamno poštovanje, međusobno se obogaćuju ljubavlju, kad među njima pobjeđuje dobrota i plemenitost, tada nastaje stanje u kojem se svatko osjeća potvrđen u svojoj slobodi i dostojanstvu, uzdignut na razinu života na koju nepogrešivo osjeća da je pozvan.
Biskup je uputio na činjenicu da “sva ta naša ljudska nastojanja ostaju bez konačnog uspjeha jer smo bića ranjena zlom te se i naše zajedništvo doma i obitelji ostvaruje u toj sjeni”. Protumačio je da “naše iskustvo ljepote obiteljskog doma ima svoje puno ostvarenje u onim odnosima s Bogom u koje nas uspostavlja Isus Krist svojom ljubavlju kojom je pobijedio zlo i smrt, te da je to naše određenje za vječnost po Božjem naumu”. Biskup je ustvrdio kako u tom svjetlu Isusov govor o kući i domu, putu, životu i istini ima sasvim posebnu snagu jer se Bog u njemu zauzeo za nas svojom ljubavlju te čovjekov život nije niti u smrti izgubljen projekt, nego prijelaz iz privremenog u vječno, raspadljivog u neraspadljivo, smrtnog u pobjedu života. Još je dodao kako bi “bez Božjeg djela u Isusu Kristu naš prolazni život na ovome svijetu bio podatak Božje nemoći pred silama zla i smrti”, te je zahvalio Bogu za domišljatost njegove ljubavi u kojoj i život i smrt mladog svećenika Zdravka Arića imaju svoj smisao. Dodao je kako se u tome Isusovu djelu događa novo nebo i nova zemlja o kojem govori sveti Ivan u naviještenom prvom čitanju iz knjige Otkrivenja. Spomenuo je kako “tek gledajući vjerom sebe i svoju budućnost u Isusu Kristu znamo kome pripadamo i kakvi ćemo konačno biti”. Homiliju je biskup zaključio riječima “Svećeniče Zdravko! Poput svetog Ivana očima vjere na obzoru novog neba i nove zemlje gledao si smisao svoga života i smrti, a kao svećenik služio ljudima u prepoznavanju Božje istine o njima. Hvala ti što si tijekom svoga jednogodišnjeg služenja ovoj župnoj zajednici bio ljudima putokaz Božjeg nauma o njima. Uvjereni smo da se sada nalaziš u domu Oca svoga, da živiš puninu zajedništva s Isusom Kristom kojem si vjerovao i služio cijeloga života”.