Sarajevo, (IKA) – Misnim slavljem koje je 10. srpnja u katedrali u Sarajevu predvodio kardinal Paul Poupard zajedno s vrhbosanskim nadbiskupom kardinalom Vinkom Puljićem završena je Međunarodna konferencija katoličkih kulturnih društava zemalja Jugoistočne Europe i Mediterana, koja je započela u četvrtak 7. srpnja. U propovijedi je kardinal Poupard pozvao vjernike da u ovo suvremeno vrijeme slijede Krista koji na svojim leđima nosi lađu, Crkvu. “Kao što kiša ili snijeg, koji silaze s neba i vlaže zemlju čineći je plodnom, tako i Gospodin šalje Riječ, vrelo života”, rekao je kardinal. Kardinal Puljić je zahvalio na kraju mise kardinalu Poupardu za dolazak, kao i Napretku za suorganizaciju konferencije. Kako se idućeg dana slavio blagdan sv. Benedikta, kardinal Puljić je preko kardinala Pouparda uputio čestitke papi Benediktu XVI. u povodu imendana. Predsjednik HKD Napredak Franjo Topić također je zahvalio svim sudionicima susreta koji su došli iz 13 zemalja. Izrazio je uvjerenje kako će se na temu kultura i globalizacije i nadalje razgovarati na sličnim konferencijama.
Sudionici Konferencije 10. srpnja popodnevnim satima posjetili su i Napretkove prostorije, gdje ih je prof. Topić upoznao s radom i postignutim rezultatima. Gosti su sa zanimanjem slušali o svemu što se poduzima te su posebno istaknuli kvalitetu koncerta Napretkovih stipendista, koji je održan u petak 8. srpnja, kao i kvalitetu samih glazbenika i izrazili uvjerenje kako je pred njima uspješna karijera.

Sudionici Konferencije su na kraju rada donijeli i deset zaključaka:
S obnovljenom sviješću još smo jednom ustanovili važnost promjena do kojih danas dolazi u svijetu u perspektivi globalizacije. S tom pojavom dolazi i do promjena na kulturnom području koje obuhvaćaju cijeli ljudski rod, konkretno sve različite subjekte koji su time zahvaćeni.
Među hridinama koji se suprotstavljaju u ovome sukobu tradicija (na kulturnom i vjerskom području) i homogene jedinstvenosti, s opasnošću da čovjek izgubi vlastiti identitet, danas se pruža mogućnost susreta i izmjene iskustava između naroda i kultura kojima se različiti identiteti obogaćuju ukoliko su otvoreni za prihvaćanje i uzajamno priznavanje.
Promatranje tog prijelaza u perspektivi kršćanske vjere poziva nas da spoznamo u tome znak vremena, prepoznavajuću etapu Božjeg hodočašća prema narodima kako bi ih uveo u sve dublje zajedništvo sa sobom i među njima.
Kristova Crkva u tom kontekstu prepoznaje se sa zahvalnošću i odgovornošću, kao nositeljica evanđeoskog kvasca koji je u stanju osvijetliti i pozitivno usmjeriti taj težak, ali i ujedno obećavajući prijelaz. Iskusna na humanitarnom području Crkva danas predlaže, kao stručnjak tog novog dijaloga na kulturnom području, svim ljudima da se aktivno uključe u taj dijalog.
Prema Drugom vatikanskom saboru, Pavlu VI. i Ivanu Pavlu II., a to je prihvatio i Benedikt XVI., dijalog nije jednostavna taktička strategija, već i svjedočanstvo Božje ljubavi u Kristu za čovjeka i vježbanje čovječanstva u slušanju, postavljanju pitanja, priopćavanju i izmjeni u kojoj osoba postaje potpunija u susretu s drugima. Dijalog na kulturnom području nadahnut vjerom kao izrazom “intelektualnog karitasa” dimenzija je koja kvalificira poslanje Crkve u našem dobu.
Evanđeoski kvasac koji dolazi do izražaja na području kulturnog dijaloga zapravo je specifično tumačenje ljudskosti. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Boga, Ljubavi i Zajedništva koje nam je u potpunosti objavljeno u Kristu (usp. GS 22), izražava i traži lice žive i radosne kršćanske zajednice koja prihvaća i dijeli sve što ima kao svjedok nade u vjeri Uskrslog Krista.
Vježbanje dijaloga na kulturnom području treba utjeloviti u odnose društveno-kulturalnih pokrajinskih konteksta. Što se tiče zemalja Jugoistočne Europe i Sredozemlja, razmišljali smo i usuglasili se o našim razmišljanjima posebno na tri područja:
– zapadne zemlje zahvaćene su nevjerovanjem i vjerskom ravnodušnošću;
– zemlje pod utjecajem bivšeg Sovjetskog Saveza nose još uvijek tragove vjerski progonstava i ateističke propagande;
– u zemljama sjeverne Afrike prevladava islam.
Premda na različite načine, hod dijaloga u svim tim slučajevima privilegirani je put u sudjelovanju izvana i iznutra prema modelu Kristove kenoze, u strpljivom prevladavanju predrasuda i zatvaranja, kao i u diskretnom otvaranju srca i duše, sa susret s Radosnom viješću za dolazak Kraljevstva Božjega u Kristu kao mira, pravde i bratstva.
Provedba tog novog kulturnog dijaloga pretpostavlja razmišljanje o stvarnom antropološkom i društvenom značenju tranzicije u tijeku, u jednoj produbljenoj hermeneutici povijesnog značenja pojave nevjerovanja i vjerske ravnodušnosti u zapadnim zemljama zajedno sa sveopćim značenjem nove epohe planetarne civilizacije do koje danas dolazi.
Kulturna katolička središta predstavljaju se na tom obzorju kao pogranične radionice tog novog dijaloga na kulturnom području i kao mjesta pedagoških prijedloga upućena kršćanskoj zajednici, kako bi i ona u svojoj cjelini postala “dom i škola dijaloga”.
Povezivanjem kulturnih katoličkih središta, društava, u pojedinim kontekstima i u sveopćoj perspektivi danas se pruža Crkvi kao mjesto žurne pomoći i kreativne izradbe nove kulturalne paradigme koja proizlazi iz evanđelja i pozitivno odgovara na postojeće izazove tradicije i otvara novi posjed Isusa Krista u srce iskustava koja proživljavaju muškarci i žene našeg doba, gdje je Bog, u Isusu Kristu, utjelovljena Riječ života već skriveno nazočan.