Pod geslom Ni u starosti kad posijedim, Bože, ne zapusti me! (Ps 71, 18), jubilarac je misu prikazao Bogu kao zahvalu za svoj 60-godišnji svećenički te 35-godišnji profesorski rad. Koncelebrirali su vlč. Patrik Križanac, domaći župni upravitelj, vlč. Vlado Poljičak, umirovljeni misionar, vlč. Nikica Bošnjaković, rodom iz Nijemaca, župnik u Šidu, dr. sc. Zdenko Ilić, profesor kanonskoga prava na KBF-u u Đakovu i vlč. Stjepan Krekman, rodom iz Donjeg Novog Sela, župnik u Ivankovu, koji je i propovijedao.

Uvodnu pozdravnu riječ i čestitku uputio je vlč. Križanac: „Mnoge su godine Vašeg služenja Onomu kome ste se odazvali i vjerujem da izražavate duboku zahvalnost na svim dobročinstvima kojima ste obasuti njegovom milošću. Sami ste rekli da molitvenu zahvalu upućujete Isusu, Velikome svećeniku. Vaše geslo ovog dijamantnog jubileja je geslo osobe koja ne zanemaruje niti zaboravlja najveću osobu u povijesti. Isus Vas je doveo do svega ovoga i sačuvao vjeru. I dalje ju čuva, da u ovoj poodmakloj dobi svjedočite Boga. Mi smo se ovdje okupili, u ovoj Vašoj maloj crkvi, u Vašim rodnim Đeletovcima, da proslavimo Vaš svećenički poziv u kome ste podnijeli žrtve kako biste privodili duše svemogućem Bogu. Temeljna i najzahtjevnija zadaća svećenika je služiti Isusu Kristu, služiti Bogu u ljudima. Vaše riječi: ‘Kad bih se ponovno rodio, opet bih bio svećenik’, svjedoče koliko volite poziv i požrtvovnost za sve dobro koje su vam najmiliji ugradili i koliko volite Boga kao najveći dar ovoga Vašeg životnoga puta. Čestitam Vam od srca što ste došli do ovog radosnog i pohvalnog trenutka.“

Zahvalivši na riječima dobrodošlice, jubilarac je između ostaloga rekao kako je vrlo star čovjek, ali jako sretan i zadovoljan, jer se našao u ovoj „našoj – mojoj“ crkvici, u koju je uvijek rado dolazio. „Gospodin je blagoslovio te moje dane i došao sam ovdje zahvaliti Bogu – s vama! Ovu misu prikazujem za sve nas, te za nove svećenike iz naše sredine. Zahvalan sam jer sam doživio lijepe godine. Među svećenicima događa se da netko doživi 50 godina svećeništva, ali 60 godina je jako rijetko. Godine 1961. ispred crkve proslavio sam mladu misu. Srebrnu misu također sam proslavio 1986. ispred crkve s mnoštvom vjernika. Zlatnu misu sam proslavio u dvorištu crkve, a ovu dijamantnu u ovoj predivnoj, nakon Domovinskog rata obnovljenoj crkvi. Sklapajući ruke, svaki dan zahvaljujem za sva Božja dobročinstva, za sve osobe koje smo u svojem životu susreli i koje su bile Božji dar na našemu životnom putu, za sve dobro koje su nam drugi dali i ugradili ga u nas, za slobodnu Hrvatsku, za sve koji su se borili i prinijeli svoje živote i zdravlje na oltar Domovine i sve naše pokojne. Kad bih se ponovno rodio, opet bih bio svećenik, a ono što bih izdvojio je moja draga, 35-godišnja profesura. Najviše sam ponosan na svoje studente, oko 80 posto današnjih svećenika Nadbiskupije te na stotine laika. Sve ih nosim u srcu i molitvama.“

U propovijedi vlč. Krekman rekao je kako su prije 60 godina zvonila zvona kada je kao mladomisnik stupao pred oltar te drhtavim glasom počeo svetu misu, svoju prvu. Onu koju čovjek uvijek pamti i ostavlja dubok trag u srcu. Molio je tada: „Gospodine, budi sa mnom cijeli život, ne ostavljaj me“. A počeo je svoj svećenički put kao dvanaestogodišnjak, koji je poput Samuela čuo poziv Gospodinov i pitao se: „Bože je l’ ti to mene zoveš?“. A kada je čuo odgovor, rekao je: „Gospodine, govori, sluga tvoj sluša i daj mi snage da izvršim sve što od mene očekuješ“. Nastavio je školovanje na Šalati, u sjemeništu, liceju, pa na Bogosloviji u Đakovu. Toliko puta je tražio od Boga odgovor, želio je čuti i ostvariti što od njega očekuje. Naročito da bude dobar svećenik. Na Petrovo 1961. godine čuo je: „Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu“, shvatio je da je uzet od ljudi i poslan ljudima. A onda je poput sv. Pavla čuo riječ biskupa: „ Idi u Srijem i učvršćuj Crkvu!“ U ono doba previranja i napada na Crkvu trebalo je u Ćereviću vršiti službu, stati i propovijedati. Nakon toga ponovno je, poput sv. Pavla, morao u Rim, odazvao se pozivu u nepoznato. Došao je u Rim u sasvim drugačijim prilikama nego danas, prihvatio je obveze, završio sve ono što mu je povjereno. Vratio se u Đakovo biti „vratarom“, puštao je kroz vrata znanja bogoslove i studente laike. Učio je dubljem znanju.“

Nadalje, vlč. Krekman je istaknuo kako se rado sjeća jubilarčevih priča koje je o Božiću znao pročitati, a svaka je ostavila dubok trag. Sve je to bilo začinjeno ljubavlju. To je ono najjače što čovjek može: imati dovoljno ljubavi prema čovjeku. Kao profesor, puštao je mnoge kroz vrata znanja, ali je rado dolazio kući u Đeletovce pomagati župniku, obilazio je župu i filijale. I kao umirovljenik rado je dolazio u svoj kraj. Ovdje je i danas te kaže: „Gospodine, hvala!“ Poput sv. Ivana Kapistrana nosio je stijeg ljubavi, zajedništva i čovjeka vjere, predana Gospodinu, rekao je propovjednik te propovijed završio riječima sv. Pavla: „Dobar sam boj bio, vjeru sačuvao!“ zahvalivši Bogu za život vlč. Slavka, na svakoj kapi znoja, na neprospavanim noćima, na zdravlju i bolesti te zazivom i molitvom za jubilarca: „Gospodine, ostani sa mnom i u starosti!“

Na misi su sudjelovali domaći vjernici, rodbina i prijatelji, pridržavajući se epidemioloških mjera. Svečano liturgijsko slavlje dijamantne mise pjesmom su pratili vjernici i tamburaši iz filijale Đeletovci. U organizaciji načelnika Općine Nijemci Vjekoslava Belajevića te Udruge žena Općine Nijemci „Sveta Katarina“, ispred crkve je, nakon mise, upriličena zakuska za sve vjernike.

Slavko Platz rođen je 3. svibnja 1935. godine u Đeletovcima. U osnovnu školu krenuo je u rodnom mjestu, a nakon četvrtog razreda župnik ga je poslao u Dječačko sjemenište i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Maturirao 1955. godine u Đakovu. Za svećenika ga 1961. godine zaredio biskup Stjepan Bäuerlein. Četiri godine bio je u upravitelj župe u Čereviću, te istovremeno dvije i pol godine privremeni upravitelj župe u Sremskoj Kamenici. Potom u ljeto 1965. odlazi u Rim, gdje je na Papinskom sveučilištu Gregoriana proveo pet godina te doktorirao filozofiju. Nakon magisterija i doktorata 1970. godine, vratio se u domovinu te punih 35 godina predavao filozofiju na Visokoj bogoslovnoj školi/Teologiji u Đakovu (sadašnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu). Tijekom profesorskog rada predavao je sljedeće kolegije: Logika, Epistemologija, Povijest filozofije, Teodiceja, Etika, Kozmologija, Filozofsku antropologija i Opća metafizika. Vodio je mnoge seminarske radove i bio mentor na diplomskim ispitima. Preveo je brojnu stručnu literaturu s latinskog, talijanskog, njemačkog i ruskog jezika te je autor stručnih članaka s područja filozofije. Bio je također prorektor Visoke bogoslovne škole (1977.-1979. i 1983.-1985.) te rektor Visoke bogoslovne škole (1979.-1983.). Osamdesetih godina sudjeluje u organiziranju predbračnih tečajeva te susreta za liječnike na području tadašnje biskupije. Tijekom Domovinskog rata i privremenog izmještanja Teologije u Đakovu u biskupiju Eisenstadt u Austriji, obnašao je službu kućnog svećenika kod sestara dominikanki u Beču te istovremeno službu vikend-župnika u župi Göttlesbrunn, nedaleko Beča. Od 2005. godine je u mirovini te svoje umirovljeničke dane, uz povremeni pastoralni rad, provodi čitajući stručnu literaturu koju nije stigao pročitati za vrijeme profesure.