1. „Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan” (Iz 9, 5). Tako kliče veliki starozavjetni prorok Izaija. Da, to je usklik radosti, usklik ushita, usklik iz dubinâ duše koja se raduje zbog oslobođenja koje to rođenje sobom donosi, zbog „jarke svjetlosti” koja njime osvanu u tami ropstva, svjetlosti koja uvećava veselje onih koji obitavahu u „mrklom kraju smrti” – kraju progonstva, beznađa i ostavljenosti… Jer „Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan”! Da, braćo i sestre, svima nam se rodilo Dijete – Isus Krist. Svima nam je darovan On, jedinorođeni Sin Božji – Vječna Božja Riječ koja se u vječnosti trajno rađa u krilu Očevu, a koja nam se, u vremenu, začeta po Svetome Duhu u krilu Bezgrješne Djevice Marije, rodila u ljudskome tijelu – nama ljudima u svemu jednak osim u grijehu (Heb 5, 15). I kako se onda ne radovati, kako ne klicati nad tim čudesnim otajstvom Boga čija je svemoguća Riječ jurnula s nebesa (Mudr 18, 14-15) ususret čovjeku, da ga po njoj u svojoj nježnoj, milosrdnoj, bezuvjetnoj i posve predanoj ljubavi oslobodi, da ga zagrli, da ga podigne, prosvijetli i spasi! Doista: „Radujmo se svi u Gospodinu. Spasitelj se naš rodio. Danas nam s neba pravi mir siđe.”

Siđe nam, dakle, s neba naš Spasitelj. U svetkovini njegova rođenja – Božiću – slavimo i ove 2017. godine to Otajstvo njegova silaska u naše ljudsko tijelo. O njemu Crkva takvo lijepo pjeva: „O čudesne zamjene! Stvoritelj roda ljudskoga uzeo je tijelo i udostojao se roditi od Djevice, bez sjemena posta čovjekom i obdari nas svojim božanstvom.” A siđe k nama na prekrasan način – kao dijete. Kao maleno, krhko i bespomoćno dijete. Potpuno predano svima nama da ga, kao takva, primimo u svoje živote, u svoje obitelji i u svoje domove. Doista, što u našim ljudskim životima ima ljepšega i divnijega od ulaska djece u njih, od onoga, naime, ulaska što ga u naše živote sobom donosi radost novorođenoga ljudskog bića kojemu se radujemo i divimo, ulaska tako jedinstvena i neponovljiva da se s njim ne može usporediti nijedan drugi na ovome svijetu!

Posluživši se takvim načinom ulaska u ovaj naš svijet, Gospodin je htio staviti dostojanstvo i važnost djeteta u središte naše pozornosti, postavivši nam upravo dijete i djetinju nevinost za model potpunoga, autentičnog i bespridržajnoga predanja Bogu: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18, 3). Zato je upravo svetkovina Rođenja Gospodnjega posebna prigoda da u svoja srca i u svoje misli unesemo lik djeteta. Da unesemo upravo lik onoga koga je suvremena kultura našega zapadnog svijeta protjerala iz svojega središta na margine osobnih i društvenih interesa, tretirajući ga kao opterećujuću smetnju našoj sebično zamišljenoj udobnosti, kao ograničenje „slobodi” koja je zapravo ropstvo te kao preprjeku odabiru onoga načina „života” koji to nikako nije. A nije, niti pravim životom može biti, jer u sebi na najrazličitije načine guši klicu životnosti koju je Bog Stvoritelj svakomu čovjeku, svojemu stvorenju, usadio u njegovu narav, a koji se bez te klice obara u tamu teškoga jarma smrti i izumiranja.

2. Potrebno je stoga, draga braćo i sestre, da i mi danas, sebi samima, svojemu naraštaju, svojemu narodu i svakomu čovjeku dobre volje posvijestimo i posvjedočimo da je Kristovo rođenje baš u liku djeteta poziv na zasnivanje obitelji koju, ženidbom sjedinjeni, čine muž i žena zajedno sa svojom djecom i poziv na očuvanja obiteljskoga života. Poziv je to na otvorenost novomu životu, na otvorenost rađanju, odgoju i podizanju djece, na trud oko osiguranja njihove budućnosti koja je i budućnost svih nas pojedinačno i svih nas zajedno, bez koje nas neće i ne može biti, jer ćemo, u suprotnome, u egoizmu i beznađu izumrijeti. A izumiremo, na žalost, i to jako brzo. Nestaje nas. Domovina nam je sve pustija, domovi se isprazniše, groblja su postala naša susretišta, više no rodilišta, jaslice, vrtići i škole… Po mjerodavnim podatcima stopa prirodnoga prirasta u prošloj 2016. godini bila je u Republici Hrvatskoj izrazito negativna i iznosila je -3,4 što je 14005 osoba manje . To je cijeli jedan grad! Da, to je naša tužna stvarnost koju obraćanje i obraćenje Djetetu Isusu može promijeniti i preoblikovati. On nam može „umnožiti radost” i „uvećati veselje” (Iz 9, 2), povratiti nadu i donijeti svjetlo u ovu našu krutu stvarnost. Jedino nas „milost Božja, spasiteljica svih ljudi” koja se pojavila, kako nam poručuje sv. Pavao, može odgojiti „da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu” (Tit 2, 11-12). Nasuprot kulturi smrti izabrati i promicati kulturu života!

Nema nijedne druge snage, koja bi bila kadra čovjeka iznutra odgojiti i preoblikovati osim te snage, snage Onoga kojemu je „na plećima vlast”, čije je ime „Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira” (Iz 9,5) i koji „sebe dade za nas, da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela” (Tit 2,14). A ta su dobra djela svakako sva ona djela koja su učinjena iz ljubavi. Istinska ljubav – kako nas poučava i papa Franjo – uvijek je otvorena životu. Bračna je ljubav napose takva. U njoj „bračni drugovi, dok se predaju jedno drugome, preko samih sebe daruju jedno stvarno biće, dijete, živi odraz svoje ljubavi, trajni znak bračnog jedinstva te živu i nerazrješivu sintezu svoga bića kao oca i majke”. A to je doista i najizvrsnija slika onoga božanskog darivanja kojim je, svima nama, „darovano Dijete” – Krist Gospodin, te one plodnosti i onoga darivanja koju je svaki čovjek pozvan ostvariti u svome životu.

U bračnome i roditeljskome pozivu riječ je dakle ne o bilo kakvu pozivu nego o božanskome pozivu, a u daru djece o Božjemu daru! „Dar novog djeteta, koje Gospodin povjerava ocu i majci, započinje prihvaćanjem, nastavlja se čuvanjem tijekom zemaljskog života i za konačni cilj ima radost vječnoga života.” Taj poziv i tu odgovornost valja uzeti ozbiljno. Božji poziv i Božji darovi to zahtijevaju upravo zato jer su – Božji! Bog nam u svojoj velikodušnosti ne daruje bilo što ili bilo koga, nego nam u svome Sinu Isusu Kristu, u kojemu je naša ljudska narav sjedinjena s njegovim božanstvom, daruje sve, daruje samoga sebe. Stoga na tu njegovu velikodušnost valja i velikodušno odgovoriti. Samo je takav čovjekov odgovor dostojan Boga i dostojan čovjeka, i samo takav čovjekov odgovor vodi u život zemaljske i nebeske sreće.

3. “I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu” (Lk 2, 6). Crkva nas, upravo navješćujući radost Božića – slavlja neizmjerne Božje velikodušnosti – na takav, velikodušan odgovor i na takvo životno postupanje poziva i potiče. Nemojmo mu ga uskratiti. Nemojmo Djetetu Isusu uskratiti mogućnost da u našemu obiteljskom domu nađe svoje svratište, tako što ćemo mu uskratiti mogućnost da nam se u njemu očituje darom djece. Prihvatimo taj dar, jer prihvaćajući djecu, prihvaćamo Njega, a prihvaćajući Njega, primamo Onoga koji nam jedini može dati moć da postanemo djeca Božja (Usp. Iv 1, 12).

Kao takvi smo onda dio velike Božje obitelji, obitelji Isusovih učenika koji žive u skladu s njegovim načinom života. I makar nam je kao Isusovim učenicima u ovome svijetu često uskraćeno mjesto u svratištu gdje bi naše obitelji imale osigurano pravo na čovjeka dostojan vlastiti dom, pravo na čovjeka dostojan rad i pravednu plaću, dostatnu za život naših obitelji, pravo na temeljnom sigurnosti prožetu i zajamčenu egzistenciju koja uključuje zdrav i cjelovit ljudski i kršćanski odgoj naše djece, te prvotno i neotuđivo pravo i dužnost roditelja da o takvome odgoju odlučuju, ne smijemo upasti u ravnodušnost i zdvajanje, jer nismo sami i nismo ostavljeni. Djevica Bogorodica je za sve nas porodila svoga Sina koji je uvijek s nama i uz nas, pa je zato i naša obitelj domaća Crkva, zajednica vjere, nade i ljubavi.

Gubitak svijesti o tome rađa ne samo zatvorenošću novomu, napose tek začetomu životu, nego i najrazličitijim načinima obračuna s njim, obračuna koji niječu i zatiru ovaj Božji dar promičući kulturu beznađa, besmisla, odbačenosti i osamljenosti, ukratko: kulturu smrti. Crkva se s takvim idejama, stavovima i postupcima nikada neće i ne može složiti. Za nju je svaki ljudski život svet i ona bez straha i uporno ponavlja da je „samo Bog gospodar života od njegova početka do kraja, te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića”. Za Crkvu ljudski život nema surogata, kao što ni očinstvo, ni majčinstvo onako kako ih je Bog utemeljio nemaju i ne mogu imati surogata, kao što ni obitelj nema, niti može imati surogata. Ona je, uz to što je izvorna stanica društvenoga života u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života, kao zajedništvo krštenih osoba također i znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga, u kojoj je roditeljska i odgojna služba odsjaj Božjega stvoriteljskog djela. Konačno, za Crkvu su djeca Božji blagoslov i ona su u obiteljskome i društvenomu životu na prvome mjestu, a u pastoralnome djelovanju Crkve ona su prioritet. Rođenje Sina Božjega u tijelu čovjeka – djeteta – na to nas podsjeća, i u tome nas utvrđuje. „Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan” da bismo u toj vjeri i iz te vjere živjeli, da bismo je svaki dan u svome životu svjedočili i drugima prenosili, a napose djeci koju nam je Gospodin darovao i koju nam želi darovati, a koja su „proljeće života i budućnost naše domovine i svijeta”.
Draga braćo svećenici, pomoćnici i djelatnici, koji ste u poslanju i službi Vojne biskupije, poštovani i dragi djelatnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, napose poštovani i dragi vjernici u mirovnim misijama po svijetu:
Svima Vama želim da se ovoga Božića što životnije susretnete s novorođenim Djetetom Isusom Kristom čiji rođendan radosno slavimo. On je pravo svjetlo koje nas trajno obasjava. Molimo ga da živimo po njegovu uzoru, da bismo mu se, tako živeći, mogli zauvijek pridružiti u nebeskoj slavi!

Želim svima čestit Božić i blagoslovljenu i uspješnu novu 2018. godinu.

Vaš biskup
mons. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj