(U prijenosu Hrvatskoga katoličkog radija i programa Hrvatskog radija “Glas Hrvatske”)
Zahvalan sam programu “Glas Hrvatske” Hrvatskoga radija za priliku koju mi daju kako bih uputio posebnu Uskrsnu poruku svima vama, dragi slušatelji. Srdačno pozdravljam vas koji me slušate u našoj lijepoj Hrvatskoj, ali želim proširiti bratski pozdrav i na one koji žive izvan Hrvatske, a na poseban način pozdravljam Hrvate iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, gdje sam imao čast služiti Svetomu Ocu i Crkvi nekoliko godina.

Želim svima vama sretan i sveti Uskrs. Uskrs koji donosi svjetlo, nadu i radost koja dolazi od Uskrsloga Gospodina. Vjerujem da nam je to potrebno danas, više nego ikada zbog izazova s kojima smo suočeni.
Dvije misli prate me ovih svetih dana u kojima slavimo najznačajnija Otajstva liturgijske godine. Želim ih podijeliti s vama na najjednostavniji način.

Čitajući i proučavajući evanđeoske izvještaje koji govore o Uskrslome Isusu, bijah dirnut Ivanovim Evanđeljem koje kaže: “Učenici se radovahu vidjevši Gospodina” (Iv 20, 20).
U čemu se sastoji ta radost učenika? Kako se i mi danas možemo radovati Uskrslome Isusu? Kako nas ta radost može pratiti uvijek, čak i u tužnim trenucima života? Poznato je kako se upravo ovi stavovi često nalaze u nauku svetoga oca Franje, kojeg vole svi zbog osjećaja smirenosti i radosti što ih prenosi kao i osmijeha mira koji uvijek prati njegove dane.
Pa, papa Franjo nudi mnogo zanimljivosti o tim pitanjima, osobito u svojoj nedavnoj apostolskoj pobudnici “Evangelii gaudium”, kao i svakodnevnim meditacijama u Domu Svete Marte.

Što kaže papa Franjo? Prije svega kaže kako ne smijemo miješati Radost evanđelja s “prolaznim radostima” što ih nudi suvremeni svijet. Blagodati života, svjetovni užici i potrošački mentalitet nude samo “površne i privremene radosti” i često završavaju ostavljajući nas nesretnima i tužnima.
Evanđeoska radost nešto je sasvim drugo, dolazi s više razine: ona dolazi iz saznanja da nas Nebeski Otac voli takve kakvi jesmo, s našim kvalitetama i našim ograničenjima. Ta ljubav i nježnost Božja očituju se u Isusu, u Njegovu životu, u Njegovoj ljubavi za nas, u Njegovu Uskrsnuću. Središnja Isusova poruka jest: da je Bog uvijek blizu nas i prati nas u svakom trenutku našega života. Traži nas kao pastir izgubljene ovce, kao Otac koji čeka naš povratak, kao u prispodobi o izgubljenom sinu (Lk, 15).

Tu istinsku i trajnu Radost učenici su ispravno razumjeli. Uskrsnuće je Božji pečat Radosne vijesti Božje nježnosti i milosti, koju je Isus propovijedao. Nije postojalo iskušenje, ma kako bolno bilo, koje bi oduzelo i potamnilo radost prvim kršćanima. Zbog toga su prije više od dvije tisuće godina, kao i mnogi tijekom stoljeća prihvaćali mučeništvo s radošću, poput “svadbe”. Čak i u kušnjama i nevoljama osjećali su da je Bog s njima i da ih još više voli, pozivajući ih da budu bliži Isusu na Križu, te da – pomoću Križa – sudjeluju u Isusovu Uskrsnuću i slavi.

Stoga Sveti Otac često ponavlja kako nema smisla da kršćani budu tužni i melankolični kao da su trajno “na nekom pogrebu”. Ukočeni i formalisti koji se uvijek zbog nečega žale. Papa Franjo, isto tako, često ukazuje na put povratka radosti u vjeri: treba se vratiti Isusu koji je za nas umro i uskrsnuo, preoblikovati svoj život prema Njemu – stijeni, koji nam šalje Duha Svetoga kako bismo Ga s radošću slijedili prema Njegovim prijedlozima na Njegovu putu.

Još jedan detalj čini mi se važnim u porukama koje upućuje Sveti Otac o radosti. Jasno je da kao kršćani Isusa trebamo staviti u samo središte našega života i promatrati Ga kao trajni uzor našeg puta. Pa, Isus nije samo prorok koji je živio smireno u miru i radosti što proizlazi iz vršenja volje Nebeskog Oca. On je Učitelj koji ne može zadržati radost za sebe, već je želi priopćivati: “To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna” (Iv 15, 11).

Te Isusove Riječi moraju nas poticati da hodamo s Njime po putovima života. Ne smijemo čuvati radost samo za nas. Isto tako ne možemo se zadovoljiti da je priopćavamo samo dragima i najbližima. S Isusom smo dužni prenositi je svima bez razlike. To je dinamizam zrele vjere. Sveti Otac – jednom drugom konkretnom slikom kao što običava činiti u svojim meditacijama u Domu Svete Marte – kaže da ne smijemo “začepiti radost”. Radost se ne smije zaustaviti samo u nama, ili samo u nekoj skupini. Ona se mora kretati i širiti. To je dar koji se mora micati. To je krepost velikih, koji se znaju uzdignuti iznad vlastitih interesa, iznad vlastite gorčine, malenkosti i ljudske nemoći. Uvijek znaju proširiti pogled na obzorja Boga i braće, posebno na one najbjednije i udaljene kojima je potrebna solidarnost i utjeha.

S druge strane, to je i duboki smisao posljednjih Isusovih Riječi prije povratka u Nebo: “Pođite i naviještajte Radosnu vijest svim narodima” (Mt, 28, 19). Te riječi moraju duboko odzvanjati u nama, posebice danas kada s radošću slavimo Uskrslog Krista, tražeći prikladne putove za novu evangelizaciju.

U tom duhu ponovno izražavam svoju uskrsnu čestitku svima i svakome osobno. Molim se za vas i s vama kako bi uskrsni blagdani donijeli mir, obnovljenu nadu i mnogo radosti. Svima, posebno onima koji – iako se ne osjećaju kršćanima ili ne pripadaju nijednoj vjerskoj tradiciji – traže istinu, svjetlo i smisao života.
Sretan Uskrs!

Zagreb, 20. travnja 2014.