Diplomatski zbor na primanju kod pape Ivana Pavla II. u subotu, 10. siječnja 1998.

SVJETSKE PRILIKE IZMEĐU SJENA I SVJETLA

“Neka svemogući Bog pomogne svakome od nas obilježiti putove na kojima se ljudi susreću i zajedno hodaju, molitva je koju Papa svakodnevno izriče za svekoliko čovječanstvo kako bi ono doista uvijek bilo dostojno toga imena”, rekao je sam papa Ivan Pavao II. diplomatskom zboru koji se u subotu, 10. siječnja, u vatikanskoj “Sala Regia” okupio na godišnji susret sa Svetim Ocem. Na početku primanja, Papu je pozdravio i izrazio čestitke dekan Diplomatskog zbora akreditiranog pri Svetoj Stolici, veleposlanik Demokratske republike Kongo Atembina Te Tombo.
Sveti je Otac u svom govoru podsjetio na prilike u kojima danas žive ljudi na svim kontinentima, osvrćući se na svaki pojedinačno. Prema njegovim riječima, ohrabrujuće je da srednja i istočna Europa nastavljaju hod prema demokraciji nakon nedavnog pada totalitarizama, te je poželio da napredak bude što brži i učinkovitiji. Papa je upozorio posebice na sporost procesa pomirenja u Bosni i Hercegovini, te pozvao međunarodnu zajednicu da nastavi napore u poticanju povratka prognanika njihovim domovima i poštivanju temeljnih prava sva tri naroda te zemlje. Potom je spomenuo da treba ohrabriti dijalog između strana koje se toliko godina sukobljavaju u Sjevernoj Irskoj.
Što se tiče Južne Amerike, nastavlja se proces demokratizacije premda još uvijek ima prepreka, kao što su tragični događaji iz Chiapasa, u Meksiku. Papa se osvrnuo i na svoj skori pohod Kubi kao prigodu da se susretne ne samo s tamošnjim hrabrim katolicima, već i sa svim građanima koje može potaknuti na izgradnju sve pravednije i solidarnije domovine.
Ivan Pavao II, govoreći potom o Aziji, izrazio je zadovoljstvo zbog razgovora koji su u tijeku u Genevi između dvije Koreje. Dodao je kako novčane krize, u koje su uključene razne zemlje, pozivaju na ozbiljno razmišljanje o ekonomskim i novčanim razmjenama, te istaknuo: “Ne treba posebno podsjećati na zanimanje s kojim Papa i njegovi suradnici prate razvoj prilika u Kini, priželjkujući utvrđenje vedrih odnosa sa Svetom Stolicom. To bi kineskim katolicima omogućilo da žive svoju vjeru potpuno uključeni u zajedništvo cijele Crkve u hodu prema Velikom jubileju.” Sveti Otac spomenuo je potom prilike Crkve u Vijetnamu, koja želi poboljšati uvjete svoje opstojnosti, te katolike u Istočnom Timoru koji još uvijek čekaju mirniji život. Srdačni je pozdrav uputio Mongoliji koja je izrazila želju za uspostavljanjem boljih odnosa sa Svetom Stolicom.
Prema Papinim riječima, mir je na Srednjem istoku sve dalje, te se pita gdje je završila želja za mirnim suživotom, izražena u Madridu 1991. Načela konferencije u Madridu i smjernice konferencije u Oslu, iz 1993, istaknuo je Sveti Otac, otvorile su put miru, te su i danas jedina valjana sredstva u njegovu ostvarenju. Papa u ovim godinama neposredne pripreme za Veliki jubilej, svoj pogled posebno upire prema Jeruzalemu, priželjkujući da odmah i zauvijek postane, zajedno s Betlehemom i Nazaretom, mjestom pravednosti i mira gdje židovi, kršćani i muslimani mogu hodati zajedno praćeni Božjim pogledom.
U mislima Svetoga Oca posebice je i embargo koji pogađa iračko pučanstvo, te je istaknuo da bi političke, ekonomske i strateške zamisli i interesi trebali središnju važnost prepustiti temeljnom dobru ljudi. Papa nije prešutio niti dramu kroz koju prolazi kurdski narod.
Ivan Pavao II. pozornost nazočnih potom je okrenuo prema vrućim točkama afričkog kontinenta, počinjući od Alžira gdje se svaki dan događaju mrski pokolji. On je Alžir nazvao “zemljom taocem” nečovječnog nasilja kojeg ne može opravdati nikakva politička a još manje vjerska motivacija. Kršćani u toj zemlji, podsjetio je Papa, i dalje su predmetom teških diskriminacija. Sveta je Stolica u različitim prigodama bila njihov glasnogovornik i zagovornik pri vlastima, no morala je – ističe Papa – sa žalošću utvrditi kako nije došlo do boljitka koji bi bio dostojan spomena. Nije manja zabrinutost niti zbog drame pučanstva srednje Afrike, rekao je Papa istaknuvši: “Pred tim prilikama nitko ne može biti mirne savjesti. Danas se još uvijek, u velikoj šutnji, nastavlja zastrašivati i ubijati. Stoga se želim obratiti odgovornim političarima tih zemalja (Ruande, Burundija, Demokratske republike Kongo i Kongo Brazzavilla) kako bih im rekao da ako nasilno osvajanje vlasti postaje pravilom, ako etnocentrizam nastavi vladati, ako se sustavno zanemaruje demokracija, ako hara korupcija i trgovanje oružjem, onda niti Afrika nikada neće upoznati mir i razvoj, a budući će naraštaji izreći svoj sud bez milosti o tim stranicama afričke povijesti.”
Nastavljajući svoj govor, Sveti Otac je istaknuo da je Sveta Stolica solidarna s multilateralnom diplomacijom, s kojom rado surađuje svojim posebnim izaslanicima ili promatračima, te je objavio kako se Sveta Stolica pridružila, na ustanovni način, radovima Svjetske trgovačke udruge sa ciljem promicanja ljudskoga i duhovnog napretka na tako važnome životnom području kao što je razvoj naroda.
Ivan Pavao II. javno je ukorio one ideologije koje narodima nalažu određene društvene modele ili ponašanja, te nastoje sve odrediti i podvrgnuti sebi, čak i njihov život i smrt, njihovu intimu i razmišljanja, rađanja i genetsko nasljeđe. “Ponekad se stječe dojam, primijetio je Papa, da se život cijeni samo zbog korisnosti ili blagostanja kojeg može priskrbiti. Na stranu se stavljaju osobe s teškoćama u razvoju i starci, jer smetaju. Pobačaj i potpomognuto samoubojstvo (eutanazija) smatraju se prihvatljivim rješenjima. Crkva je svjesna da je čovjek, nažalost, u stanju izdati vlastitu čovječnost”, pa je Sveti Otac podsjetio da je toliko puta podupirao, i s time nastavlja, dostojanstvo ljudske osobe od začeća do posljednjeg daha, dodajući ovo: “Kada je čovjek u opasnosti da ga se smatra predmetom koji se može promijeniti ili zasužnjiti prema slobodnom nahođenju, kada se u njemu više ne shvaća Božja slika, kada je svojevoljno zamračena njegova sposobnost za ljubav i žrtvu, kada sebeljublje i profit postanu prvotni pokretači ekonomske djelatnosti, sve je moguće a barbarstvo vrlo blizu.”
Oni koji su jamci zakona i društvene dosljednosti neke zemlje, ili oni koji su na čelu udruga ustanovljenih za dobro zajednice naroda – i to je bio završni Papin poziv – “ne mogu zaobići vjernost nepisanom zakonu ljudske savjesti, temelju i jamcu čovjekova dostojanstva i njegova života u društvu.” (dl)

Novi dokument Papinskog vijeća “Pravda i mir”

CRKVA NITI MOŽE NITI ŽELI ŠUTJETI PRED VELIKIM SOCIJALNIM NEPRAVDAMA

Neovlašteno posjedovanje zemlje uzrokom je dramatičnih ljudskih, socijalnih i etičkih problema i Crkva o tome ne želi niti može šutjeti. Svjedoči to i novi dokument Papinskog vijeća “Pravda i mir”, “Za bolju raspodjelu zemlje. Izazov poljoprivredne reforme” koji je13. siječnja u Rimu prikazan javnosti. Dokument, koji nosi datum 23. studenoga 1997. (svetkovina Krista Kralja), potpisali su predstojnik toga Vijeća, kardinal Roger Echegaray, nadbiskup Francois Xavier Nguyen Van Thaun, njegov zamjenik i mons. Diarmuid Martin, tajnik.
Svrha dokumenta je da na svim razinama potakne posvješćivanje tih dramatičnih prilika koje pogađaju dostojanstvo milijuna ljudi i svijet lišavaju nade u mirnu budućnost. Pred tim prilikama, obilježenim tolikom i tako neprihvatljivom nepravdom, Papinsko vijeće “Pravda i mir” smatralo je potrebnim ponuditi dokument za razmišljanje i usmjerenje. Na taj je način postalo tumačem dvostrukog zahtjeva, prije svega onog koji dolazi od siromašnih, kao i onog koji dolazi od pastira Crkve. U ovom je slučaju bilo potrebno progovoriti, s evanđeoskom iskrenošću i otvorenošću, o skandaloznim pojavama, prisutnima na svim kontinentima, glede posjedovanja i upotrebe zemlje.
Papinsko vijeće “Pravda i mir”, utječući se načelima socijalnog nauka Crkve, smatralo je da mu je neodgodiva zadaća pozvati sve, a nadasve odgovorne u politici i ekonomiji, na provođenje prikladnih reformi na poljoprivrednom planu, kako bi započelo doba rasta i razvoja.
Veliki jubilej 2000. uzvišeni je i zahtjevni poziv na obraćenje, također i na političkom i društvenom planu, koje bi vratilo pravo siromašnima i onima koji su potisnuti na rub društva da i oni posjeduju zemlju i njezina dobra koja je Gospodin darovao svim svojim sinovima i kćerima, svima i svakome bez razlike.
Uvodna napomena dokumenta otkriva da je model razvoja industrijaliziranih društava u stanju proizvesti ogromne količine bogatstava, no ističe teške nedostatke kada je riječ o jednakoj i ravnopravnoj raspodjeli plodova, te pospješenju rasta zaostalih područja. Tog proturječja nisu lišene niti ekonomije razvijenih zemalja, a u nerazvijenim zemljama takvo stanje dovodi do dramatičnih prilika. To se posebno očituje u pojavi neovlaštenog prisvajanja zemljišta i koncentraciji zemlje, tj. dobra koje je, u nerazvijenim zemljama, glavni čimbenik proizvodnje i najveći izvor nacionalnog bogatstva. Takvo stanje stvari često je jednim od najvažnijih uzroka gladi i bijede te predstavlja stvarno nijekanje načela koje proizlazi iz zajedničkog nastanka i bratstva s Bogom, tj. da su svi ljudi rođeni jednakima u dostojanstvu i pravima.
U skladu s pozivom pape Ivana Pavla II. za zauzimanje za pravednost i mir u ovim godinama neposredne pripreme za Veliki jubilej, to se Papinsko vijeće htjelo suočiti, ovim objavljenim dokumentom, s dramatičnim problemom neovlaštenog posjedovanja i koncentracije zemlje od latifundista (velikih zemljoposjednika), potičući na rješenje tog problema te pokazujući duh i ciljeve koji ga moraju voditi.
Dokument na sažeti način predstavlja opis procesa koncentracije zemlje tamo gdje nije jednako raspodijeljena. Potom govori o načelima koja moraju nadahnjivati rješenja tako teškog pitanja, prema biblijskoj i crkvenoj poruci. Ne zaboravlja potaknuti na učinkovitu reformu kao neizbježni uvjet za budućnost veće pravednosti.
Papinsko vijeće “Pravda i mir” postaje tako tumačem svih onih poticaja koji dolaze iz mjesnih Crkvi po cijelome svijetu, a koje se svakodnevno suočavaju s tim teškim društvenim problemima. Među ranama koje dokument osuđuje jesu prilike poljoprivrednih područja, koja su često obilježene sukobima, socijalnim nepravdama i nekontroliranim nasiljem. Vrh vlasti i veliki poduzetnici iskorištavaju izvore zemlje, bilo da je riječ o prirodnim izvorima bilo o šumama, te u mnogim prigodama niti ne oklijevaju javno prijetiti i terorizirati kako bi “smirili” prosvjede radnika, prisiljenih na neljudske uvjete i vrijeme rada, te nadasve plaće koje često ne pokrivaju niti njihove osobne troškove za putovanje do posla i smještaj. Istim se sredstvima služe i u borbi protiv manjih poljoprivrednika ili kako bi došli u posjed domorodačke zemlje. U tim borbama ne prezaju od metoda zastrašivanja, nezakonitih uhićenja i, u krajnjim slučajevima, čak plaćaju naoružane skupine kako bi uništili dobra i ljetinu, skinuli s vlasti mjesne vođe, oslobodili se osoba koje se zalažu za zaštitu siromašnih, među kojima dokument posebno podsjeća ne veliki broj crkveno odgovornih osoba.
Predstavnici državne vlasti često su izravni pomagači tih nasilja, a nekažnjivost ubojica i njihovih pošiljatelja gotovo zajamčena lošom primjenom zakona i kršenjem prava, te ravnodušnošću brojnih država prema međunarodnim zakonskim sredstvima koja se zalažu za poštivanje ljudskih prava.
U mnogim zemljama, koje su bogate obradivom zemljom i prirodnim izvorima, glad i neishranjenost još uvijek su najvećim problemima. Glad ne ovisi samo o oskudici, već i o političkim izborima koji ne poboljšavaju mogućnosti obitelji da dođu do nekih sredstava za život. Obrana povlastica manjine često dovodi do ograničavanja i sprječavanja, čak i zakonski, rasta i razvoja poljoprivredne proizvodnje. Mnoge od tih zemalja po vrlo niskim cijenama izvoze svoje poljoprivredne proizvode u razvijene zemlje, dok njihovo pučanstvo istodobno gladuje. Taj je paradoks neprihvatljiv za svaku razumnu osobu s odgovornom savješću!
Dokument, između ostalog, ne zaboravlja otkriti kako se često podupire, i to zakonskim propisima pa i zajmovima, uništavanje šuma prekomjernim iskorištavanjem toga prirodnog izvora, a kako bi se istodobno povećali ogromni prostori za uzgoj stoke i razvile nove drvne industrije. No, istodobno nitko ne brine o tome da bi bilo potrebno zaštiti okoliš, ili ga iznova pošumiti. Čak i tamo gdje postoje takvi planovi, nitko se ne zauzima za njihovo ostvarenje.
Osim toga, dokument se suočava s osjetljivim problemom posjedovanja zemlje, te Papinsko vijeće “Pravda i mir” predlaže takvu poljoprivrednu reformu koja bi postala sredstvom ekonomskog i društvenog razvoja, s prikladnom ponudom primjerene tehnologije i ruralne infrastrukture, uklanjanjem zapreka za pristup zajmovima, ulaganjem u ustanove i javne strukture, sa stvarnom potporom suradnji.
No, zašto su poljoprivredne reforme do sada ostale bez uspjeha? Predstojnik Papinskog vijeća “Pravda i mir”, kardinal Roger Ethegaray u tijeku konferencije za novinare rekao je da je razlog tome taj što su svi usredotočeni na otuđivanje zemlje i njihovu kasniju podjelu, te je dodao: “Nije dovoljno svirati tek na jednoj ili dvije tipke… Treba svirati na svim tipkama usklađeno, i stručno! Reforme moraju biti u stanju upotrijebiti tržišta za ponudu tehnologija, službi i prikladnih infrastruktura, otkloniti zapreke pristupa zajmovima i odgoju za siromašne i najugoženije, među kojima su žene.”
Predstavljajući glas tolikih mjesnih Crkvi, Papinsko vijeće “Pravda i mir” željelo je, ovim dokumentom, sve staviti pred izazov poljoprivredne reforme kao neopozivi cilj za izgradnju društva u znaku evanđeoskih vrijednosti, pružajući poruku jubilarne nade nadasve najsiromašnijima. (dl)